Ništa! To je izgleda sve što vam treba da biste uspjeli u hrvatskoj politici

Ne govoriti ni o čemu bitnome, razgovarati najviše u parolama i praznim frazama, ne referirati se ni na što što je aktualno a problematično - to je postalo pravilo natjecanja, prodora i opstanka u visokoj politici.

Uostalom, baš na taj način izbore je nedavno osvojio i Zoran Milanović: nekoliko godina prije njih nije rekao ni riječi ni o jednoj društvenoj ili političkoj stvari, onda su mu nešto malo napisali što bi bilo poželjno govoriti uoči izbora, a brzo ćemo vidjeti koliko će se s ovog novoizborenog položaja uopće htjeti “miješati”. Milanović je čak i otvoreno govorio o tome kako ne želi zavaravati ljude obećavajući im da će napraviti išta posebno, kad je jasno da se s te pozicije ne može učiniti gotovo - ništa.

Predsjednički kandidat u HDZ-u Miro Kovač i njegova družina kontra Plenkovića nisu, realno, imali razloga inovirati u tom smislu. Pa zašto bi oni birali teži put u politici, kad se ovaj, ispražnjen od bilo kakvog sadržaja, već toliko puta pokazao bržim, isplativijim i takvim koji jamči dugovječnost u strukturama i na lijepim položajima. Pa i Davor Bernardić, na kojega su se Plenkovićevi izazivači sad okomili kao na tobožnjeg neprijatelja koji raste isključivo na slabosti HDZ-a, i on je opstao i došao blizu 30 posto najviše zato što nije poduzimao - ništa. Ni prema političkim neprijateljima iz drugih stranaka, a još manje prema unutarstranačkoj opoziciji. Pa i premijer Plenković dočekao je, evo, istek punog mandata nastojeći u brojnim prilikama ne raditi ništa u vezi s problemima koji su ga dočekivali.

Tom logikom su Kovač, Stier i Penava odlučili članovima HDZ-a kojima se prvenstveno obraćaju, a onda i građanima koji bi za njihov HDZ možda nekad željeli glasovati, također ponuditi - ništa. To “ništa” što su smislili Kovač, Stier i Penava kao alternativu Plenkoviću, Božinoviću i Jandrokoviću zapravo je, s njihova gledišta, jedini logičan ulog u izbornu utrku u HDZ-u. Oni naime ionako obećavaju i predlažu povratak na stari HDZ, onaj kakav je Plenković, pretpostavlja se, napustio, ostavio iza sebe.

Jasno je da ne treba uložiti ništa novo da bi se vratilo na staro pa je zato njihov pristup objašnjiv premda ne i ohrabrujuć. Njihov program “Ništa” ovih se tjedana svečano predstavlja kao da je “nešto”. Gura ga se kroz konferencije za novinare, intervjue, nastupe njegovih nositelja po županijama i gradovima, a zainteresirane članove HDZ-a ohrabruje se da još jednom odaberu ništa jer eto - ništa ne mogu izgubiti. A kamoli dobiti.

Nijedna Kovačeva, Stierova ili Penavina poruka ne preispituje karakter HDZ-ova vladanja niti odnosa prema javnim funkcijama, što je top tema i desetljeće nakon Sanadera. Njihova kritika počinje i završava s upiranjem prsta na jednoga među njima, Andreja Plenkovića i na uvijek isključivo jedan aspekt HDZ-ove politike: emotivni odnos prema desnici i (ne)izvjesnost velike koalicije HDZ-a i SDP-a.

Kovaču, pa ni Stieru koji se evo do neki dan zauzimao za “antiklijentelizam”, ne pada na kraj pameti izreći ni jednu razložnu rečenicu o, na primjer, ministrima koji ispadaju iz HDZ-ova stroja zbog ozbiljnih imovinskih dubioza i upletenosti u različite klijentelističke mreže. Kovaču, Stieru i Penavi uopće ne smeta percepcija prema kojoj HDZ, neovisno o Plenkoviću, nije napustio naopake obrasce ponašanja iz prošlih vremena.

Ne smeta im nijedan loš plasman Hrvatske na ljestvicama korupcije niti ekonomske konkurentnosti, ne brine ih rasulo u zdravstvenom sustavu, ne žele se javno izlagati oko sumnji na pogodovanja u velikim natječajima, ne bi rekli ni slova o dojučerašnjim stranačkim prijateljima, županima koji mlate žene, ne bi ni o stravičnoj mreži privatnih umirališta za starije, koja postoje jer je država zakazala, ne bi ni o klimi, ni o javnoj sigurnosti, ni o adventskim kućicama.

Ne bi - ništa.

Tu “naprednjačku” družinu koja obećava odvući HDZ u još bolju prošlost očito ne zanima ništa osim Plenkovića. U zalog uklanjanju Plenkovića - ali ne i na različite načine procesuiranih, diskreditiranih HDZ-ovaca - trojka iz sastava “Ništa novo” nudi Tuđmanovu sliku, patnju žrtava Domovinskog rata koja je već toliko puta vulgarno zloupotrijebljena i, naravno, Kovačevo poznavanje tri svjetska jezika. Premalo i pretužno. Što se tiče vizije i znanja spremni su, prema ovome što smo dosad vidjeli, uložiti ništa, samo da im se skloni Plenković i da se, pogađate, ne dogodi - ništa.