BOARDING PASS

Nisi na Instagramu? Pa kako onda kormilariš životom?

 iStock

Prošli mjesec, na večeri u klubu Electric u Notting Hillu pokazalo se da ne znam ništa o medijima. Dok sam svojoj prijateljici Ani, direktorici u jednoj međunarodnoj hotelskoj kompaniji, iznosila plan putovanja temeljen uglavnom na preporukama prijatelja i omiljenih hotelskih rubrika, ona me iznenađeno prekinula.

“Nisi na Instagramu? Pa kako odlučuješ kamo putovati, gdje odsjesti, što posjetiti?” pitala me pruživši mi svoj mobitel.

Doista, kratki pregled Instagrama bio je korisniji od hotelskih web stranica i vodiča, tako da sam još iste noći otvorila Instagram profil, iako s rezervom, jer u mom svijetu slike prate riječi, a ne obrnuto. Nikako mi nije bilo jasno zašto ljudi, uključujući moje prijatelje, postaju ovisni o društvenoj mreži koja malo govori, a previše pokazuje. Razmišljala sam o tome što je u mom tipičnom danu dovoljno senzacionalno da bi bilo vrijedno objavljene slike na internetu. Tog ponedjeljka veći dio jutra provela sam oblačeći i hraneći klince što, vjerujem, nikoga ne zanima.

Doručak u mom lokalnom Pain Quotidienu bio je ukusan, ali zanima li ikoga doista moj omlet s lososom i avokadom? Jedini fotogenični moment bio je koktel s Isabellom za senzacionalnim barom Mandrake Hotela, ali bile smo prezauzete razgovorom da bismo se slikale.

Tjedne koji će uslijediti provela sam u Meksiku gdje je bilo dovoljno sadržaja kako moj profil ne bi ostao prazan. Piramide drevnog grada Teotihuacana, beskonačni neboderi Mexico Cityja, tirkizne plaže Yucatana. Nesigurno sam prebirala po fotografijama u svome mobitelu; slike djece kako se bućkaju u tirkiznom plićaku željela sam podijeliti sa svim prijateljima, ali ne i sa svakojakim čudacima koji ih mogu vidjeti online. Svoje slike sam izbjegavala jer su većinom slikane na plaži, a tko se doista želi prikazivati u javnosti u bikiniju (osim ako to nije dio ugovora s vlasnikom franšize Victoria’s Secret?).

Moj izvještaj iz Meksika, u obliku nijemih fotografija mora i građevina, mora da je bio suhoparan iako sam imala štošta za reći o jednoj od najzanimljivijih zemalja koju poznajem. No, prije nego što sam uspjela razumjeti Instagram ili ga zavoljeti, ovisnost je već bila tu.

Uhvatila sam se kako pregledavam aplikaciju nekoliko puta dnevno; na plaži, dok uspavljujem sinove, prije spavanja, prije jutarnje kave. Nakon nekoliko dana počela sam promatrati lokacije očima Instagrama. Uhvatiti dobar kadar postao je dio moje svakodnevice. Ručak u na lebdećim strunjačama od bambusa djelovat će vrlo cool, pomislila sam, a kokteli uz zalazak sunca donijet će mi pregršt “srčeka”.

Istovremeno, pošto je moja prva ljubav i dalje novinski papir, uz jutarnju kavu s pogledom na more (koji sam slikala i objavila na Instagramu) u Timesu sam čitala o inicijativi britanskog ministra Matta Hancocka, koji traži da se uvede regulacija interneta, tehnoloških kompanija i, prije svega, društvenih mreža.

Hancock o njima zna štošta, jer je jedini britanski političar koji ima vlastitu aplikaciju kako bi se približio naciji. Istovremeno, Hancock ima vrlo strogo definiran stav prema tehnologiji. Mobiteli su zabranjeni unutar kućanstva Hancockovih, po povratku s posla ministar ostavlja svoj mobitel u hodniku, a djeci je zabranjena upotreba kompjutera i iPada. Baš neobično, pomislila sam, listajući po Instagramu. Moj sin postajao je nervozan, bilo je vrijeme za odlazak na plažu.

No umjesto da, poput Hancocka, ostavim sve na ulaznim vratima, ja sam mu dala svoj mobitel da na njemu gleda Peppu Pig i nastavila gubiti vrijeme na Facebooku, Instagramu, Twitteru i LinkedInu. Kojih dvadeset minuta kasnije, uhvatila sam pogled svog dječaka fokusiranog na ekran, isključen iz bajkovite flore i faune koja nas je okruživala. U naš obiteljski odmor ugurali su se uljezi iPad, MacBook i iPhone. Odjednom mi je sinulo da me čudovište progutalo prije nego što sam prepoznala opasnost.

Unatoč negodovanju (djetetovom i vlastitom), zatvorila sam spomenute aparate u hotelski sef i tamo su ostali do kraja putovanja.

Osim zdravog razuma, na ovaj me čin potaklo i saznanje da ministar Hancock nije jedini koji ne dopušta tehnologiji ulazak u svoje kućanstvo. Slična obiteljska pravila vrijede za Billa i Melindu Gates; djeca osnivača Microsofta nemaju smartphone, kompjuter se smije koristiti samo u kuhinji, a sam Bill daleko više vremena provodi čitajući knjige nego buljeći u ekran kompjutora. Poznato je da je strogi stav prema tehnologiji u domu imao Steve Jobs, Mark Zuckerberg traži da njegova djeca provode dan igrajući se vani i čitajući slikovnice, a Waldorf School, najuglednija privatna škola za kćeri i sinove IT magnata u Silicijskoj dolini zabranjuje upotrebu tehnologije za djecu mlađu od 11 godina i uči ih, među ostalim, praktičnim znanjima, uključujući kuhanje i pletenje.

Vlasnik omiljenog branda mladih Superdry Julian Dunkerton rekao je: “Dio moje discipline je odbijanje pametnog telefona. Promatram ljude kako pune svoje glave mislima koje im ne trebaju. Ja ne želim da takve distrakcije imaju utjecaja na moj život”, govori.

Ne treba biti genijalan um da se donese zaključak da oni koji znaju baš sve o tehnologiji čine sve kako bi je držali na sigurnoj distanci od vlastitog doma. Što je to što oni znaju, a mi ne znamo? Odgovor bi mogao biti prilično jednostavan: ništa. Mnogo je toga poznato o opasnostima interneta i učincima koje ima pretjerano korištenje društvenih mreža. Nova istraživanja Sveučilišta u San Diegu bilježe porast rizika depresije od 27% među američkim tinejdžerima koji učestalo koriste društvene mreže i povezuju porast samoubojstava među američkom mladeži s korištenjem društvenih mreža. Kao najveće opasnosti navode se cyberbullying (prijetnje i vrijeđanje putem socijalnih mreža) i “savršeni životi” koje prikazuju njihovi prijatelji i idoli, a koji imaju malo veze sa stvarnošću. Tony Rao s londonskog King’s Collegea tvrdi da društvene mreže stvaraju ovisnost koja se može usporediti s ovisnošću o drogama i alkoholu. Učinci tehnologije na djecu nisu ništa bezazleniji; ona je u velikoj mjeri zamijenila igračke i igre na zraku o čemu svjedoče razni fenomeni, uključujući sve rašireniji problem debljine i manjak D vitamina kod djece te nedavno zatvaranje najpopularnijeg lanca igračaka na svijetu Toys’R’Us.

Ni mi odrasli nismo imuni. Kada čitam o ljudima koji previše vremena koriste na internetu uvijek mislim da se radi o čudacima dok se ne uhvatim u brojanju koliko puta na dan provjeravam e-mail i panici kada zaboravim mobitel kod kuće. Moje novo proljetno čišćenje odnosi se, stoga, na virtualni svijet. Stvarni svijet je prezabavno mjesto da bi ga ometala buka virtualnog.

Kolumne i intervjue Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI.
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:50