Zgodno zvuče naknadna tumačenja kako je premijer Plenković možda čak s predumišljajem nasrnuo na zastupnika Grmoju, ne bi li pred “hardlajnerima” HDZ-a ispao veći frajer, baja, razbijač i ne bi li se lakše približio vlastitim zastupnicima poput Đakića i biračima koji za đakićiodne političare rado daju glasove na izborima.
Isto tako su zanimljivi relativizirajući komentari kako je premijeru možda naškodila duga dijeta tijekom koje navodno najviše jede mandarine pa ga je tobože šećer potjerao u nekontroliranu eksploziju.
No čak ako i ima ponešto kemije i još nešto malo promišljaja u Plenkovićevu flambojantnom i neukusnom naletu na Grmoju, ipak je duboka politička frustracija ta koja je morala biti središnji okidač. Nešto je divlje između Plenkovića i Mosta.
Ili, još bolje, između Plenkovićeva HDZ-a i Mosta. Nešto što ne omogućuje zaborav, priječi oprost i relaksaciju, čak i sad kad je Most već dugo u oporbi, a rejting mu je daleko ispod onoga što bi realno, gledamo li samo matematički, moglo ozbiljno ugroziti HDZ.
Svejedno, baš je taj politički rivalitet, između Plenkovićeva HDZ-a i Mosta, najintenzivniji i uključuje najveću količinu strasti i emocija. Ne dakle sukob HDZ-a i SDP-a, što bi bilo prirodnije, ne fajt HDZ-a i Živog zida koji je po svemu opasniji izazivač od Mosta, ne čak niti srazovi opcija koje se međusobno utrkuju da budu treća snaga (Most, Živi zid, Bandić).
Ne, najgora nesnošljivost u politici danas je naravno prije svega unutar HDZ-a, ali odmah potom na crti Plenkovićev HDZ – Most.
Nije to ni čudno kad se uzme u obzir da je Most, kad se sve ogoli od proklamirane reformatorske magle koja se već razbistrila, zapravo nepriznato i nerealizirano krilo HDZ-a. Petrov i Grmoja, što postupno shvaćaju i birači i pristaše, fiksirani su prije svega na ulogu HDZ-ovih “pročistača” pa je i njihovo političko djelovanje, koje se pretežno temelji na provociranju, više usmjereno pokušaju osvajanja i zauzimanja moćne HDZ-ove infrastrukture nego čak HDZ-ova glasačkog tijela. Oni zapravo glume i stranku i pokret, a zapravo se samo žele prišmajhlati HDZ-u te su uz naznaku neke lijepe nagrade za svoj marljiv rad spremni neprekidno obavljati usluge pratećeg servisa u vječno tinjajućem projektu “bitke za HDZ”. Ne može se reći: tu nimalo idealističku, zapravo profanu misiju, Most je, za razliku od brojnih drugih sličnih “obavljača” uspio zamotati u malo uvjerljiviji celofan planova, projekata, reformi, toliko da i danas postoji određeni broj ljudi koji u njima vide političku alternativu HDZ-u, a ne ljude koji su zapravo nesretno i dobrim dijelom neuzvraćeno zaljubljeni upravo u HDZ. Nije realno da će se Petrov i Grmoja ikad emancipirati od HDZ-a niti da će nadvladati bol zbog razvrgnutih zaruka; što vrijeme više prolazi i cementira ih na približno sedam posto povjerenja građana, to će njihova ovisnost o HDZ-u dapače postajati sve veća. Sve manje će se baviti tobožnjim društvenim reformama, a sve više vrebati kome bi u HDZ-u mogli priskočiti u pomoć u pokušajima destabiliziranja i uklanjanja Plenkovićeve strukture koja ih, eto, nije voljela. S paravanom Mosta kao lažnom platformom alternative Grmoja i Petrov skakuću u polumraku, vire iza zavjesa, nalukuju se u prozore, ubacuju srčeka u sandučiće, a sve ne bi li negdje ulovili pogled i uhvatili taj trenutak da se opet nekako zavuku u tople i izdašne grudi velike HDZ-ove obitelji.
Vrijedilo bi provjeriti kod obojice jesu li već negdje žiletima po rukama urezali “HDZ” ili dali iscrtati portrete Davora Ive Stiera.
Energiju neuzvraćene ili nesigurne ljubavi ne valja podcjenjivati: ovdje se premijer Plenković našao u ulozi raspamećenog muža na čiju ljubav divljački nasrću odbačeni bivši, i to one night stand ljubavnici, a la Grmoja.
To je situacija koja izaziva nelagodu i širi nepovjerenje. Koga zapravo voli HDZ, zakonite ili nezakonite partnere, sadašnje ili bivše, one koji su više lijevo ili više desno, to će se tek vidjeti i to će još dugo biti podloga za nervoze i nadmetanja.
Amor nije amor, HDZ je amor - to je glavni politički moto Petrova i Grmoje.
Dok u Saboru grmi o veleizdaji Grmoja je naravno najmanje zabrinut zbog prirode i razvoja odnosa između Hrvatske i Srbije, više se brine za tijek veze njega, Petrova i HDZ-a.
E sad, ključno je pitanje, naravno, kako to da Plenkovića, za kojeg se ponekad čini da kontrolira procese, ipak i dalje može toliko izbaciti iz takta jedan patetičan nasrtaj ostavljenog partnera? Kako to da ne uspijeva ostati iznad toga? Zar mu je palo samopouzdanje?
Moguće je, ili čak vrlo realno, da premijer i predsjednik HDZ-a sve vrijeme vidi određeni sistem i širu sliku prijetnje u djelovanju Petrova i Grmoje, zatim u povremenom oglašavanju Davora Ive Stiera, u pritajenom radu konzervativnog pokreta kojemu je njegova Vlada odbila referendume, u stavu Crkve, Karamarkovim javljanjima, Brkićevoj šutnji i osvetničkim namjerama predsjedničinih dojučerašnjih šaptača i zaštitnika.
Zajednička je svima njima opet ta ljubav prema HDZ-u kao organizaciji preko koje se i dalje najlakše i najpouzdanije dolazi do moći i utjecaja. Je li to za Plenkovića već prevelik broj potencijalnih navaljivača i smatra li on možda da bi dio njih mogao uvezati interese? Nasrće li Plenković preko Grmoje na nekog značajnijeg protivnika koji mu se približava?
Ovo neki dan u Saboru, kako god to nastojali prikazati svi koji rade za bolju sliku premijera, to ni po čemu nije bila demonstracija moći. To je bila prilično neočekivana i za njega štetna naznaka nemoći. Za sve što premijera čeka potrebno je mnogo snage i energije. Zabrinjavajuće je ako više nema niti toliko snage za ignoriranje grmojavljanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....