Nekad sam na moru bila totalni geek, a danas sam robinzonka

Kao klinka neopisivo sam (kako samo tinejdžerica može) patila što su moji roditelji pod “pravim odmorom za dušu i tijelo” priznavali samo ljetovanje daleko od bilo čega što bi ih podsjećalo na njihov život u gradu.

Iako vrlo neurotični, kao i svaka prosječna zagrebačka familija s ambicioznim starcima i nespretnim klincima koji su se od ranih nogu učili kompeticiji, te kao takvi navučeni na javni prijevoz, sunčane naočale, brze informacije (prije interneta postojao je teletekst) i, zahvaljujući toplani, neograničene količine tople vode, praznike bismo redovito provodili tako da je meni i mom bratu majka (ne)uvjerljivo objašnjavala kako bismo trebali biti opušteniji i spontaniji te, primjerice, otrčati u zoru s djecom mještana (s kojima se nismo najbolje razumjeli) plesati na oštrom kamenju (oboje smo od malih nogu imali platfus), ići na ribe (ja bih počela plakati čim bi otac iz mora izvadio i najmanjeg šparića uz vrištanje zakaj si ubio ribicu), loviti zdravu boju prirodnog kakaovca (melanom je vjerojatna prva u nizu mojih hipohondrijskih fiksacija, koja datira još iz vremena kad smo moj susjed i ja učili čitati iz medicinskih enciklopedija njegove mame).

Drugim riječima, majka je očekivala previše. Rado ću priznati da je Braco bio malo bolji u prilagodbi od mene, no svejedno je često svraćao do hladnjaka, otvarao ga i čudom se čudio zašto u njemu nema stvari kao doma. Ja sam se dosađivala do smrti čitajući knjigu za knjigom u hladu i brojeći dane kada ću se ponovno spojiti sa svojom najboljom prijateljicom iz osnovnjaka koja je, nažalost, ljetovala negdje drugdje.

Sitna, uplašena, blijeda i istrzana, pravo gradsko dijete, nisam se uklapala. Vjerojatno sam bosonogoj dječurliji koja bi u jednim te istim kupaćima provela sretno ljeto trčeći od stijene do stijene djelovala kao albino čudovište. Pažljivo bih, sjećam se kao danas, namjestila mekanu ležaljku na najravniji dio plaže, preko nje bacila ručnik (da me djeca ne ubiju zezanjem oko toga zašto mi uopće treba ležaljka), te provodila vrijeme namušeno čekajući da me napadne osa, morski jež ili galeb (ljudski), smatrajući i jedno i drugo i treće jednakim davežom.

Doista, bila sam nepopravljivo dijete kojemu je samo korak falio do toga da ne pita, kao u staroj poznatoj šali, zar ne dolazi mlijeko iz tetrapaka. Baka bi mi ponekad udovoljila i krišom kupila Milu, a s vremenom je i mama odustala, te preplanula i ushićena od slobode, s hippie kosom do struka i prirodnim pramenovima od sunca u njoj, odvela svoje blijedo anemično dijete u obližnju knjižnicu te obećala da će doći nakon plaže po nju.

Danas znam da se jednostavno nisam snalazila okružena prirodom: bez obzira što sam vrlo samuvjereno prolazila kroz zapišane pothodnike Novog Zagreba i Folnegovićevog naselja, svađala se s dečkima ispred zgrade koji bi nam bacali petarde pod noge, čuvala stražu dok su se pisali grafiti ili provaljivalo u obližnji vrtić, nisam bila spremna na robinzonsko prepuštanje samoj sebi bez pomagala poput drugih svjetova (knjige) i telefona. Opuštanje je bilo zahtjevno - i tada, i danas.

Ponekad pogledam slike poznatih s plaža - potpuno razumijem oklope od dizajnerskih parea, kroksica i suncobrana. Nesretna na pikavim stijenama, sama sam sebi obećala: ljetovat ću samo onako kako meni paše! Nisam mogla prepoznati da se radi o strahu od nepoznatog, i da se panično bojim promjene. Kao tinejdžerica, konačno dovoljno odrasla da se odvojim od očekivanja mojih roditelja da se odjednom na mjesec ljetnih dana pretvorim u morsku divlju sirenu iz sive knjiške štreberice, zaklela sam se da više nikad neću ići na odmor koji se ne sastoji od dovoljno asfalta da se ja osjećam sigurno.

Skakanje na glavu jednostavno nije za mene, govorila bih na obiteljskim ručkovima sliježući ramenima i mireći se sa svojom sudbinom, a moji roditelji, koji su sedamdesetih pekli zanat kampirajući i autostopirajući, prevrtali bi očima. Mazala sam se kremom s faktorom 50, kupila gomilu šešira i ostala u hotelskoj sobi kad je ostatak razreda išao na noćno kupanje na maturalcu u Barceloni.

Bilo je nešto u divljini (što prirode, što ponašanja) što me plašilo do kosti: početak mog kontrolfrikizma, možda? Strah od oslobađanja same sebe iz nametnutih oklopa? Strah od vlastito tijela? Godinama sam uspješno izbjegavala situacije koje su bile izvan moje kontrole - pustinjaštvo je za neke druge ljude, znala sam se (polu)šaliti.

Nije me bilo briga što djelujem kao totalni geek i što sam, zbog svojih paničnih strahova od a) buba, b) raka kože, c) glisera koji samo čekaju da me ubiju u plićaku, d) osjećaja da ne postoji Hitna blizu sela gdje su se moji sprdnuli iznajmiti apartman, često propuštala adolescentska putovanja puna lošeg vina i lošeg seksa, tako bitna za izgradnju tijela i duše svakog čovjeka.

A onda se desila renesansa, postupno. Ne, nije me nitko bacio u more sa stijene visoke 50 metara, niti ostavio samu na Mljetu s priručnikom kako preživjeti. Za divno čudo, negdje tamo oko tridesete (točnije, negdje ovdje oko tridesete), počela sam se osjećati dobro u svom tijelu. Nisam više birala badić koji mi vizualno povećava grudi i podiže dupe. Nisam se presvlačila na plaži u strahu od upale mjehura. Nisam nosila tekućinu za leće sa sobom: ponekad, nisam nosila leće, što je možda bilo i ključno za tu promjenu: ono što ne vidiš, ne može te uplašiti. Prestala sam tražiti odbačene narkomanske igle na plažama.

Očito, prirodi i prirodnosti morala sam se približiti postupno, a ne kako je htio moj tata, na glavu s mola. A onda je prošli tjedan došao pravi test: robinzonsko ljetovanje s Dečkom i prijateljima. Namamljena rezerviranim medenim mjesecom dva, koje nas čeka na kraju kolovoza, pristala sam iskušati granice svoje spontanosti: s Plavkom i Dečkom doputovala sam u buru, u sobu bez klime, na plažu bez toaleta, u zajedničku malenu tuš-kabinu, zajedničko kuhanje s namirnicama izvađenim iz minijaturnog hladnjaka, s prvim većim mjestom udaljenim pola sata.

S prvim kontejnerom za smeće na deset minuta hoda. Na tren, pri dolasku, ulovila me panika. Hoću li svima upropastiti ljetovanje svojom razmaženošću? Jesam li se, konačno, iz fragilne djevojke gusjenice, koja se držala oklopa grada od straha, pretvorila u ljetnog slobodnog leptira? Mogu li uživati bez ormara, bez mobitela, bez internet veze, bez čekiranja e-mail pošte?

Mogu li - uživati? Gradske navike, koje nisam bila u stanju otresti kao dijete, polako su se otkidale, i trebali su mi dani da mi more ne bude prehladno, kosa prezapetljana, mrak premračan. Ipak, vrlo brzo, ulovila sam sebe kako s guštom navijam sat na vrijeme zore da bih pila prvu kavu na plaži i ispirala šalicu u moru, kako stonogu sa svoje noge stoički mičem rukom, kako piškim u more.

Robinzonski je postao i moj način, mirna u svom tijelu, konačno, ne više nesigurna tinejdžerica, pustila sam da sol i sunce rade svoju spa terapiju. Možda sam naučila očistiti ribu koju je Dečko ulovio to jutro, ali neke su se (dobre) gradske navike ipak zadržale, tješila sam samu sebe dok sam balansirala (bosa!) na strmoj stijeni s knjigom u jednoj i kompjutorom i Tele2 USB priključkom za net u drugoj ruci.