NATO-ova strategija prema Balkanu

Skori ulazak Crne Gore u NATO, kao 29. članice, stvara i trenutak i mogućnost za Savez. Summit u Bruxellesu 25. svibnja trebao bi definirati strateški smjer NATO-a na Zapadnom Balkanu kako bi se suprotstavio prijetnjama s kojima se ta kolebljiva regija Europe i dalje suočava. NATO je nakon jugoslavenskih ratova u 1990-ima imao dva mandata na Zapadnom Balkanu: širenje i intervenciju. Ulazak Slovenije, Albanije, Hrvatske i sada Crne Gore u Savez demonstrira predanost uključivanju cijele jugoistočne Europe u najučinkovitiju sigurnosnu strukturu na svijetu. Istodobno trajna prisutnost snaga NATO-a na Kosovu i vojne misije u BiH potvrđuje da Savez ostaje spreman na angažman ako se obnove oružani sukobi. No, trenutačni izazovi stabilnosti Balkana nisu primarno vojni, nego politički, ekonomski i informacijski, posebno ondje gdje se zapaljivi lokalni sporovi mogu razbuktati ciljanom vanjskom subverzijom. I upravo na tom planu NATO može odigrati ključnu ulogu: identificirajući ranjivosti, jačajući nacionalnu sigurnost, promovirajući međudržavnu vojnu suradnju, razotkrivajući, odvraćajući i pobjeđujući rusku subverziju i islamski terorizam te potičući korake prema eventualnom ulasku u NATO.

U tom kontekstu Crna Gora mora služiti kao primjer svojim susjedima za uključivanje NATO-a u regiju. Uz pomoć u modernizaciji oružanih snaga Crne Gore i jačanju sigurnosti uzduž jadranske obale, Savez može pomoći u uspostavi NATO-ovih centara izvrsnosti, slično kao i u drugim članicama. Uzevši u obzir nedavno podgoričko iskustvo s Moskvom, centar se može usredotočiti na odbijanje strane subverzije i pokušaje puča. Uz Crnu Goru, BiH i Makedonija bi trebale biti određene kao buduće članice NATO-a. Savez ima vojni stožer u Sarajevu koji pomaže u obrambenoj reformi i borbi protiv terorizma. NATO je 2010. pokrenuo Akcijski plan za članstvo (MAP) za Bosnu, ali je početak blokiran prijenosom 63 vojna objekta s razine entiteta središnjoj vlasti. Vlada srpskog entiteta odgodila je kompletiranje procesa i narušava državni zakon. Nažalost, EU je spor u poticanju bosanskih lokalnih vlada da ojačaju vladavinu zakona, unatoč razmatranju statusa kandidata za Bosnu ove godine. Legalni prijenos svih vojnih objekata mora biti jedan od uvjeta.

Kad je riječ o Makedoniji, moraju se izraditi jasne smjernice jer je zemlja ispunila zahtjeve MAP-a. Kad se formira dvoetnička vlada u Skoplju, izgledi za članstvo mogu pridonijeti smanjivanju tenzija jer i Makedonci i Albanci favoriziraju ulazak u NATO. Ipak, to će zahtijevati još energičniji proces medijacije s Grčkom u kojemu bi Washington morao igrati istaknutu ulogu. Iako Atena nastavlja sporiti ime Makedonije, nema razloga da zemlja ne uđe u NATO pod oznakom koju koristi sama Grčka od privremenog bilateralnog ugovora iz 1995. godine - Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija.

Dok je NATO na Kosovu, vrijeme je da Kosovo postane prisutno u NATO-u. Oko 4500 pripadnika trupa Saveza smješteno je u novoj državi kao nastavak misije KFOR-a, uspostavljene nakon NATO-ove intervencije 1999. NATO je pomogao u stvaranju profesionalnih i multietničkih Kosovskih sigurnosnih snaga koje se sastoje od lagano naoružanih jedinica, zaduženih za sigurnosne zadatke. Snage će vjerojatno biti transformirane u vojnu strukturu kad se provedu ustavne i organizacijske promjene. Proces može biti ubrzan uključivanjem Kosova u program Partnerstvo za mir (PfP) kako bi razvilo modernu vojsku koja djeluje uz snage NATO-a. Kosovo bi se tako pridružilo 22 partnerskim državama izvan NATO-a, dok je PfP bio važna odskočna daska za članstvo u NATO-u za 12 drugih država.

Srbija će, kao preostala zemlja, predstavljati veći izazov za kompletiranje NATO-ova kišobrana iznad Balkana. Uz trajni bijes zbog intervencije Saveza za oslobađanje Kosova pred masakrom koji je provodio Slobodan Milošević 1999., Srbija je izgradila bliske odnose s Moskvom. Dopustila je i Kremlju da uspostavi bazu u blizini Niša, grada na jugu, navodno zbog humanitarnih aktivnosti, ali vjeruje se da je riječ o objektu koji služi za prikupljanje informacija. Unatoč proruskoj politici, srpska vojska sudjeluje u NATO-ovim programima od ulaska u PfP 2006. godine i ostvarila je Individualni partnerski akcijski plan koji bi mogao postati korak prema MAP-u i eventualnom članstvu. Kada bi srpska vojska imala mogućnost izbora slobodnog od političkih utjecaja, svakako bi favorizirala priključenje najmodernijoj i najučinkovitijoj vojnoj organizaciji, a ne povezivanje s drugorazrednom ruskom strukturom.

Ipak, misija nije završena pristupanjem Savezu jer NATO mora trajno pomagati svojim članicama u nadzoru i zaštiti od vanjske subverzije. Štoviše, uloga NATO-a mora biti proširena na suprotstavljanje ruskoj informacijskoj ofenzivi, obavještajnom prodoru i političkoj manipulaciji. Vodeći je princip da ruska NATO-fobija ne može sabotirati budućnost Balkana kao integralnoga dijela transatlantskog svijeta.