NAŠ GLAZBENI KRITIČAR O OVOGODIŠNJOJ DORI Bila je to zabavna TV večer glazbenog horora, komedije i kiča

Nakon osam godina u Opatiju i na TV ekrane vratila se Dora. S obzirom na opsjednutost hrvatskih građana Eurosongom, a kojima je TV program često jedina dostupna zabava, gledanost je vjerojatno bila visoka - o čemu će nas HRT zacijelo rado izvijestiti. Koliki su pak bili troškovi organizacije Dore i je li financijski završila u plusu ili minusu - vjerojatno nećemo nikada saznati. Kažu neki i da su “društvene mreže gorjele” već tijekom prijenosa, ali kako se to mjeri i što to znači? Internet navodno gori kad kod Lidija Bačić nešto na njega okači, a sad je golišavim izdanjem uz diskoidnu pjesmicu “Tek je počelo” i kod žirija i kod publike svršila i prije nego li je počela.

Za razliku od Roka koji je pjesmom “The Dream” uzletio do pobjede premda je više zaslužio da mu nakalemljena anđeoska krila reflektori sprže kao Sunce Ikarova.

Pitate li mene, radije bih u Izrael na Eurosong poslao seks-bombu s disco-pjesmicom nego dečka s krilima posuđenima od natjecatelja Azerbajdžana iz 2008. godine i s pjesmom posuđenom od mentora Jacquesa Houdeka, samo bez operetnog dijela, no tako je kako je. I ne, nije to samo pitanje distinkcije između Roka ili Lidije jer je Dora dominantno bila TV večer glazbenog horora, komedije i kiča.

Većina skladbi bila je ili staromodna, ili kilava, ili dosadna, ili neukusna, ili grozna, ili smiješna, ili kao da smo ih već tisuću puta čuli kod naših estradnih pjevača i pjevačica, ili s nekog davno minulog Eurosonga. Poneke i sve to nabrojano poput “Tower Of Babylon” izvjesne Huljićeve štićenice Lorene. E da je to nemušto furanje na Ruslanu pobijedilo, a zahvaljujući glasovima i žirija i publike malo je falilo, to bi tek bila jeza.

No nije poanta u opisivanju smiješno-groznih pjesmuljaka nego u pitanju čemu opet ovakva Dora? Franka se prošle godine nije proslavila na Eurosongu, kao ni Jacques prije nje, no njezina “Crazy”, izvedena u Opatiji atraktivnije nego na Eurosongu, bila je poput aviona u odnosu na Rokov “The Dream”. I većinu s ovogodišnje Dore. Ako je ovo bilo šesnaest najboljih, ne želim ni zamišljati kako zvuči ostalih 150 skladbi koje nisu ušle u konkurenciju. Osnova je tko koga i s kakvim skladbama šalje na Doru, a sve ostalo samo nadogradnja. S druge strane, čovjek se uz Doru može baš dobro nasmijati, uplašiti ili zgroziti. U tom pogledu moja očekivanja su ispunjena pa i nadmašena zbog čega razmišljam da od vlastite novine tražim odštetu. Naime, slutim da sam od takvih pjesama mentalno i psihički oštećen, a to je u mom slučaju ozljeda na radu.

Šalu na stranu, kad je Fodor uključio prijenos slovenskog izbora za Eurosong, i to baš pri izvedbi avangardnog electro-clasha “Kaos” pjevačice Raiven koja će potom završiti u “superfinalu” tamošnje EME, učas se moglo čuti i vidjeti da slovenski izbor za Eurosong, unatoč skromnijoj produkciji, doista jest iz 2019. godine.

Usput, u Ljubljani je pobijedio ukusan i decentan, nježan i senzualan synth-pop/post-dubstep duet “Sebi” Zale Kralj & Gašpera Šantla koji je u “pripetavanju” publike nakon odluke žirija pobijedio Raivenin “Kaos”. Mi takve pjesme nismo ni imali u ponudi, pa ni pristojnog country-popa kao Slovenci koji su također imali metalce, i to jače od naše Manntre.

Zapravo, najsmislenija pjesma na Dori bile su emotivan folky-pop “All I Really Want” labinske kantautorice Elis Lovrić čije je nade u pobjedu nakon dobrog prolaza kod žirija učas ubila publika, čime je potvrđeno i da demokracija ovdje nije dobar način odlučivanja. Ni o pjesmi koju ćemo poslati na Eurosong, a kamoli o političko-društveno-ekonomskim pitanjima. Druga, funkcionalna, bila je zabavna, luckasta i vrckasta “Brutalero” (iskusnih Mihaljevića), nešto poput Balkan-beat verzije “Despacita” u izdanju Luke Nižetića. A treća, švedsko-hrvatski euro-pop “Redemption” Eme Gagro i donekle “Nisam to što žele” mlađahne Kim Verson koja je njome pokušala krenuti tragom Lorde. I naslovom, nažalost, pogodila da se tako nešto ne želi, iako su ostale pjesme bile još nepamtljivije, slabije, dosadnije i kao pristigle iz 90-ih kad smo Eurosong u Hrvatskoj pogrešno shvatili kao važnu potvrdu vlastite državnosti.

I za kraj, čak i da Rokov “The Dream” dobro prođe u Izraelu, a osobno nisam u to uvjeren, mi nikako da se na Eurosongu pokušamo prezentirati s bitno drugačijim, modernijim ili kvalitetnijim tipom skladbi. Primjerice, nekoga od izvođača poput Mije Dimšić, Jinxa, Detoura, Mangroovea, Nipplepeople, Vojka V, Jonathana, Lovely Quinces, Sare Renar, Borisa Štoka, Urbana, Massima, Chui & Josipe Lisac, Mayalesa, Natali Dizdar, Leta 3 ili Kawasaki 3p čiju “Antoniju” nakon sudjelovanja na Dori 2003. godine nismo poslali na Eurosong.

Dakle, pozivni natječaj spram kvalitetnijih pop izvođača pa onda neka žiri i publika odaberu najbolju pjesmu. Zašto bi Dora morala biti i ostati samo estradno leno?

Usporedite slovensku i hrvatsku pjesmu za Eurosong pa na to pitanje odgovorite sami, ma koliko i Dora i EMA i Eurosong bili (ne)bitni za nečiju glazbenu scenu. Zapravo, najpravednije bi bilo da su pobijedili Sudar Percussion jer njihov nastup ionako je bio najbolji. Eto, iduće godine (i) od njih naručite skladbu za Eurosong.