Najvažniji događaj u 2017. je bitcoin, valuta koja nema budućnost

Događaj ili osoba godine? Trump, Putin, Brexit, krah Agrokora, Macron…? Osobno bih radije glasao za bitcoin kao niz vijesti koje su obilježile 2017. te ću u relativno kratkom razmaku stoga posvetiti još jednu kolumnu toj kriptovaluti. Uostalom, za to postoje i tri neposredna povoda: cijeli prošli tjedan obilježila je strahovita ćudljivost bitcoina koji je s vrhunca višeg od 19 tisuća dolara pao na 13,5 tisuća u pojedinim transakcijama, da bi se na tom ludom roller coasteru u petak vratio na oko 15 tisuća dolara. Drugo, zaluđenost ulaganjem u bitcoin u Južnoj Koreji uzela je tolikog maha da su tamošnje vlasti prve povukle konkretne regulatorne poteze kako bi zaštitile naivne i pohlepne građane. Pogotovo mladež.

I treće: dogodilo se pravo čudo - u četvrtak je upozorenje oko rizika bitcoina objavila čak i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga, inače vjerojatno najtromija i najbespotrebnija među velikim i značajnim hrvatskim državnim institucijama. Bez obzira na sve te alarme, ostaje činjenica da se bitcoin još uvijek zbog rasta od 1500 posto može proglasiti investicijskim bingom godine, premda, istovremeno, čak i neobrazovanima postaje sve jasnije da bitcoin nije ništa drugo nego visokospekulativna hiperrizična masovna tržišna manija koja će prije ili poslije rezultirati dobrim starim krahom.

Nećemo detaljno ponavljati ono što smo objasnili u prošloj kolumni, nego samo podsjetiti da bitcoin zapravo uopće nije valuta jer nema legitimitet koji mu mogu dati samo nacionalne vlasti, nego se više može smatrati robom, poput zlata, jer ćete u slučaju rasta vrijednosti bitcoina, za razliku od ostalih pravih valuta, kao i kod rasta vrijednosti ostalih commodityja, dionica ili obveznica platiti porez na kapitalnu dobit. Bitna, pak, razlika između zlata i bitcoina jest u tome što u slučaju kolapsa cijene zlata od njega možete napraviti zlatni zub, a bitcoinom nećete moći baš ništa.

U drugom nastavku priče o bitcoinu možda je najbolje upozoriti na zapažanja s bloga Moneyness kanadskog ekonomista Koninga. On je primijetio da je sada već davne 2008. godine Satoshi Nakamoto (lažno ime koje je koristila nepoznata osoba koja je dizajnirala bitcoin) pisao u whitepaperu o bitcoinu prvenstveno kao o elektronskoj gotovini koja će omogućiti lagano plaćanje kad kupujete preko interneta. Međutim, zbog visoke volatilnosti bitcoina, previsokih naknada te ostalih transakcijskih problema bitcoin nikad nije zaživio kao praktična, uporabiva elektronska gotovina, a ni kao relevantna obračunska jedinica u transakcijama.

O tome se nema što puno raspravljati. Bitcoin jednostavno nije ispunio dva od tri kriterija koja bi morao ispuniti novac: trebao bi 1) služiti kao medij razmjene i 2) jedinica za obračun. Ali nije. Bitcoinu je, dakle, preostalo biti jedino 3) sredstvo pohrane vrijednosti i tu, naizgled, prolazi dosta dobro čak i prema starim, konzervativnim definicijama store of value funkcije novca, poput one ekonomista Williama Stanleyja Jevonsa iz 1867. u poznatom uratku “Money and the Mechanism of Exchange”.

Tu je store of value funkcija novca opisana kao proces očuvanja vrijednosti kroz vrijeme i prostor. U toj teoriji praktično sve može poslužiti za pohranu vrijednosti, poput sasvim običnog brašna. Brašno, međutim, nije baš praktično ni u prostornoj, ni u vremenskoj dimenziji; ni u transportu, ni kroz očuvanje vrijednosti u duljem razdoblju. U toj priči ne bi dobro prošao ni sladoled, premda je jasno da je prema jedinici težine vredniji nego brašno. Neke stvari su jednostavno praktičnije kad je u pitanju “kondenziranje” vrijednosti. Koning je u svom argumentiranju u korist bitcoina po tom pitanju pronašao poprilično zabavnu tablicu madevilscientist.com-a “kondenziranih” vrijednosti stvari, odnosno njihove “monetarne gustoće”.

Na dnu te tablice prema monetarnoj vrijednosti u odnosu na gram težine nalaze se, primjerice, brašno, cink, olovo, flaširana voda, bakar… Sredinu ljestvice, pak, drže uran (U308), Kobe Beef steakovi, Kopi Luwak (vrsta kave čija zrna je djelomično probavio azijski Paradoxurus hermaphroditus), ljudska krv i srebro. Sam vrh rang-liste “monetarne gustoće” drži kokain i novčanica od 100 dolara (po gramu težine), rodij i kvalitetni dijamanti, a kralj “kondenzirane” vrijednosti u fizičkom svijetu odabranih stvari je LSD.

Bitcoin je u jednoj funkciji store of value puno bolji od ljudske krvi, ali i od dijamanata i LSD-a, i to jednostavno zato što je nematerijalan, elektronski. Bitcoin je “stvar” iz vrlog novog svijeta digitalnih tokena (dionica, depozita, kredita…) koji nemaju ni težinu, ni volumen pa se doimaju poprilično praktičnima za transfer vrijednosti kroz prostor. Iako je bilo nekoliko slučajeva elektronskih pljački bitcoina, nema previše razloga niti sumnjati u njihovu sigurnost, a, ako smo jako dobronamjerni, možemo zanemariti i mogućnosti administratorskih zloporaba, kao i zamrzavanja ili, pak, konfisciranja.

Ključni argument zbog čega je bitcon ipak jako loš (!) za očuvanje vrijednosti kroz vrijeme jest to što bi trebao osiguravati predvidljiv pristup budućoj košarici potrošačkih roba. Bitcoin je dobar za transfer vrijednosti kroz prostor, ali ne i kroz vrijeme. U ovom drugom bitocin je baš užasan; upravo volatilnost vrijednosti bitcoina kao imovine, bez obzira na to koju jedinicu mjerenja uzimamo (minutu ili godinu), čini ga neprihvatljivim racionalnim izborom za pohranu vrijednosti. Sve u svemu, bitcoin nema nikakvu intrizičnu vrijednost, očigledno mu je prirođena izrazita ćudljivost vrijednosti te je u svojoj suštini veliko elektronsko ništa koje privremeno može poslužiti za kockarske operacije. I danas stoga vrijedi zastrašujućih 15 tisuća dolara.

I tu dolazimo do pitanja što će jednoga dana ostati od bitcoina. Pa, osim velikog broja razočaranih bogataša koji su spekulirali viškom novca te još većeg broja ogorčenih i osiromašenih koji si to kockanje bitcoinom objektivno nisu mogli priuštiti, ostat će, ako ništa drugo, promišljanja o elektronskoj budućnosti novca, o svijetu bez novčanica i kovanica. Treba li nam e-kuna? Ili kad uđemo u eurozonu e-euro?

Zemlja u kojoj su monetarne vlasti najdalje otišle u promišljanjima o elektronskom, nematerijalnom novcu (e-kruna) jest Švedska. Skandinavci su inače poznati po velikom afinitetu prema karticama i elektronskom plaćanju te su se u švedskoj centralnoj banci, objektivno gledano, počeli zabrinjavati za svoju ulogu u budućnosti. Šveđanima treba legalni novac koji će nadzirati njihova Riksbank, ali im više ne treba papir. Tu, pak, Riksbank vidi potencijalni problem jer ostaju bez svojih izvora financiranja, bez dijela tzv. seignioragea.

To valja malo pojasniti: centralne banke svugdje u svijetu, pa tako i u Švedskoj, funkcioniraju uz monopol na izdavanje novčanica i kovanica uz određena pravila. Kad centralni bankari, recimo, kupe neku imovinu (npr. državnu obveznicu) koja nosi prinos od 5 posto, onda u cirkulaciju ulazi novi novac. Međutim, bankari na novčanice i kovanice ne plaćaju prinose te će cijelih 5 posto prinosa po kupljenoj imovini (npr. obveznici) lijepo tretirati kao svoj prihod iz kojega će plaćati sve svoje troškove.

Taj seigniorage zapravo je fuck you money centralnih bankara koji im osigurava velike odjele za skupa istraživanja, dobre plaće, elitne konferencije i edukacije, vrhunski kadar, odličan društveni status, skupe zgrade, prestižnu hranu, članarine, brojna putovanja… Fuck you money osigurava pojedincu, tvrtki ili, u ovom slučaju, instituciji autonomiju u donošenju ključnih odluka. A ako Šveđani odustanu od novčanica i kovanica, Riksbank bi mogao ući u ozbiljne probleme s prihodima.

Ovim trendom smanjivanja upotrebe gotovine seigniorage bi u Švedskoj mogao nestati do 2020. godine. Početkom 2000-ih iznosio je 5 milijardi kruna, a sada je na razini 560 milijuna. U doba niskih, pa i negativnih kamatnih stopa Riksbank se može relativno brzo naći u specifičnim problemima jednostavno zato što je budućnost, pa i ona novčarska, digitalna. A operacije bitcoinom tu su ponudile neka dragocjena praktična iskustva.

Srećom, Hrvatska narodna banka ima nešto izdašnije regulatorne pozicije po pitanju vlastitih profita nego Riksbank. I dobro je da raspolaže supstancijalnim iznosima fuck you novca jer bi u protivnom bila jedna u nizu domaćih poluhohštaplerskih utvrda aparatčika sklonih svim apsurdima državnog intervencionzma.

A što se tiče svjetskog centralnog bankarstva i bitcoina, možemo samo postaviti pitanje kolika je zapravo kvalitativna razlika između pravila suvremenih QE (quantitative easing) politika centralnih banaka i principa emitiranja novih bitcoina svakih šest minuta temeljem rješavanja besmislenih matematičkih algoritama te uz korištenje enormnih energetskih resursa kompjutora velikih računalnih moći. U osnovi “mehanika” emisije novca suvremenih centralnih banaka Sjedinjenih Država, Britanije, Japana... nije ništa manje suspektna nego produkcija novih bitcoina. Nije sporan samo mehanizam.

Cilj je podizanje rasta, a rezultat bogaćenje bogatih. Nema tu također podloge u nekakvoj intrizičnoj vrijednosti, osim, za razliku od bitcoina, nacionalnih legislativa. Povjerenje na kojem se zasniva sustav suvremenog fiat novca uz ovakve QE politike koje penaliziraju štediše i distorziraju kreditna tržišta podjednako se može pokazati bitcoinovskim kad je u pitanju store of value funkcija novca. Nadajmo se da neće. Nije dobro biti zloguki prorok na samom kraju godine. Osim kad je bitcoin u pitanju.