Najbolji je grafiter onaj koji ‘prdaje’

Kada sam prvi put gledao reklamu za telefone u kojoj je glavni lik kuštravi klinac iz Osijeka, pomislio sam: ajde, hvala bilo komu da je neko dijete iz Slavonije došlo na red za značajnije mjesto u nekoj televizijskoj kampanji. Pa makar u reklami. Tek toliko da ostatak Hrvatske vidi da i u Slavoniji rastu urbana djeca koja ne jedu malu djecu. Ne lupaju samo u tamburice, hrane svinje i žive u obiteljima čiji se bijesni očevi penju na traktore i blokiraju ceste. Iz Slavonije, nažalost, još od rata rijetko dolaze lijepe vijesti. Danas i neki mudri analitičari, kojima je bio pokvaren gramofon dok se pjevala pjesma “Ne dirajte mi ravnicu”, od grada Osijeka prave zločinačko leglo.

Novine i televizija zainteresiraju se za ravnicu samo ako je u pitanju neki festival, izložba kulena, masovni zločin, nesreća na autocesti ili natezanje oko poljoprivrede. Za nedavnih velikih poplava sve su televizije prikazivale slavonske seljake kako plaču. Neki misle da tuguju jer znaju da im nitko neće platiti upropaštenu ljetinu, a drugi su realniji pa kažu da plaču od sreće što im na jesen nitko neće moći ukrasti pšenicu.

Za taj poprilično loš imidž Slavonije u ostatku Hrvatske djelomice su krivi i političari koji zaborave zavičaj čim ugledaju Zagreb. Ne bez razloga, mnogi sanjaju jednog kvalitetnog Kalmetu kojemu Zadrani zbog onoga što je učinio za grad i okolicu već mogu dići spomenik. Naravno, još uvijek ne u zrak. Tek odnedavno Slavonci odmetnuti iz HDZ-a počeli su nešto lobirati za rješavanje poblema, ali sve je to politička kuhinja i račun s krčmarem u Hercegovini.

Uglavnom, reklama sa zaraznim pozivom “Bit će super, dođi i ti” i okupljanjem grafitera na početku mi je bila simpatična, iako sam okorjeli mrzitelj divljanja s reklamama, osobito novokomponiranih o laminatima na javnoj televiziji.

Nakon nogometnog prvenstva dugo nisam gledao televiziju i ljetni teror s reprizama, ali vidio sam usput da je mali skupio ekipu iz Zagreba, pa otišao u Zadar gdje svi zajedno crtaju neke grafite. Nije trebalo dugo da se u novinama objavi njegov identitet. Klinac ima 16 godina, zove se Matej Lulić, a roditelji su mu Vlado i Dražena. Upisuje drugi razred Graditeljsko-geodetske škole u Osijeku i kad naraste, želi biti arhitekt.

Sve bi to bilo lijepo da podatke o Mateju nisam doznao tek kada se počelo pisati o prijetnjama njegovih vršnjaka na Facebook grupama - “Matej je najveći kreten na svitu” i “Svi koji misle da je Matej peder”.

Po nazivima grupa koje su skupile gotovo 20.000 članova dalo bi se naslutiti da je jedna grupa dalmatinskog, a druga kontinentalnog tipa. Puno je, dakle, djece koja su sanjala da budu na njegovu mjestu i roditelji su ih odgojili da na ovaj način izražavaju svoje mišljenje. Te tinejdžere nesumnjivo je odgojila generacija koja je sazrijevala uz novi val, punk, heavy metal, gledali su neke moderne filmove, sve dok nisu uvučeni u ratni.

Utrpani u divlji kapitalizam u kojemu se ne vrednuje znanje, nego rođačke i stranačke veze, danas oni rade po cijele dane kako bi otplatili kredite za normalan život. Djecu im više ne odgaja ni škola ni ulica, nego su se počeli okupljati u grupe na društvenim mrežama koje im daju slobodu da o svakome kažu što misle. Mateja mogu mrziti iz tisuću razloga, a najistinitiji je onaj da mali hoda, putuje i crta grafite, a ovi njegovi mrzitelji sjede i pokušavaju ispisivati svoje grafite po kompjutoru. To je njihova imitacija života. Matej im je savršeni medij za poziv u pomoć. Poznajući današnje tinejdžere, koji su se igrali uglavnom elektronskim igračkama, ne bih se čudio da osnuju i grupu mrzitelja roditelja pod imenom “Oni su prodali svoje dijete za lovu i nije ih briga ako ga netko prebije”.

U nedjelju navečer u Red Carpetu prikazan je mali u pratnji zaštitara kako u Zadru završava grafite. Njegova mama, koja kao da nije čula što se u Zagrebu dogodilo Luki Ritzu, kaže da se ni u jednom trenutku nije uplašila za sina. Mali kaže da bi se ošišao, ali ne smije radi kampanje. Nema veze što je žega, bitno je da je mali prepoznatljiv širokim masama koje kupuju nove mobitele.

Cijelu Matejevu avanturu doznao sam kasno, kada sam već vidio na Jadranskoj magistrali onu nakaznu nekretninu, betonsku konstrukciju nakalemljenu na stijenu. I to je neki grafit, piše na zidu da ‘PRDAJE SE’ za nevjerojatnih 550.000 eura. Još kada mi je gazda rekao da bi “kada bi se izbušila stina, konoba iznutra bila bog bogova”, odmah sam je pokrstio u “Vila Stina”. Jer, mene godinama već muče ti grafiteri koji pjevaju “Ko na tvrdoj stini svoju povist...” Pjevaju i crtaju grafite po kućama, tvornicama... Stalno nešto “prdaju”.