Monika Seleš: Kako sam postala sumo borac (i potom vratila svoju figuru)

Nekad tenisko čudo od djeteta iz Novog Sada, koje je trenirao meštar svjetskog kalibra Nick Bollettieri, osvajačica devet Grand Slam turnira, najmlađa tenisačica u povijesti koja je držala prvo mjesto na ATP listi, danas 35-godišnjakinja, napisala je autobiografiju “Getting a Grip” (u slobodnom prijevodu Ovladajte sobom).



Knjiga govori o Monikinoj dugogodišnjoj borbi s prehrambenim poremećajem. Iako je tijekom zavidne karijere zaradila oko 15 milijuna dolara, sve to vrijeme bila je nesretna, pa je pokušavala pobijediti depresiju prejedanjem, da bi se poslije očajnički borila s kilogramima.



Donosimo izvadak iz njezine knjige koja će se na američkim policama naći 28. svibnja.



Zajedljivi komentari





Donosimo izvadak iz autobiografije Monike Seleš, najmlađe tenisačice u povijesti na prvome mjestu ATP liste, o borbi s depresijom i poremećajem u prehrani nakon napada poludjelog obožavatelja njezine konkurentice Steffi Graf 

Prvi komentar o svom izgledu “ubrala” sam 1996. godine na Australian Openu. Moja obitelj je s dobrim prijateljem sjedila u loži kad se začuo komentar: “Je li to Monika Seleš? Što joj se dogodilo? Golema je!” Moj prijatelj se okrenuo prema “komentatoru”.



- Šššš. Tiše dok traje gem - opomenuo ga je ispod glasa.



Nepoznati je bio u pravu. Bilo je i više nego očito da postajem sve deblja. Lagana teniska majica nije mogla sakriti “šlauf” oko struka... Dok sam servirala ili vraćala lopticu, moja široka bedra bila su potpuno otkrivena, prepuštena na milost i nemilost sudu gledatelja.



Sve je počelo 1993.




Te sam godine, usred medijske histerije zbog povratka u vrh tenisa, u Melbourneu osvojila svoj deveti Grand Slam turnir. Trebala sam biti ekstatična, ponosna. Roditelji su skočili na noge, oduševljeno pljeskali. Bili su presretni. Ja ne. Stajala sam na terenu ljuta zbog svog fizičkog izgleda. Ni završna ceremonija na kojoj mi je uručen pobjednički pehar nije me odobrovoljila. Jedva sam čekala da zbrišem s centralnog terena gdje su u mene bile uperene oči tisuće gledatelja i svjetla kamera. Željela sam navući trenirku i nestati.



No, ni nakon tog Australian Opena nisam počela mršavjeti, iako sam to silno željela još od 1993. Naprotiv, počela sam se nekontrolirano prejedati. Ubrzo sam uletjela u ono što nutricionisti nazivaju potpunim poremećajem u prehrani, ne znajući da ću se u tom paklu koprcati cijelo sljedeće desetljeće. U hipu sam dobila 32 kilograma. Mogla sam zaboraviti konfekcijski broj 38 ... sada je na redu bila veličina 50.



Razlog? Znam ga. Sve je počelo kobne 1993.



nije problem što jedem ja, nego što jede mene
Oporavak je počeo tek kad sam shvatila da

Dotad sam imala osjećaj da sam na vrhu svijeta. Punim sam plućima uživala sve povlastice jet-seta, putovala i dijelila autograme, upoznavala zanimljive ljude i krajeve, jela u ponajboljim restoranima, odsjedala u luksuznim hotelima. Uz to, cijelo sam vrijeme odlično zarađivala radeći najbolji posao na svijetu - igrajući tenis! Tenis je bio moj život, sve je bilo savršeno. Presavršeno. Počela sam trenirati sa šest godina, živjeli smo u bivšoj Jugoslaviji. Otac je uočio moj talent i krenuo me ozbiljno trenirati.



Kad sam s 11 godina osvojila turnir u Miamiju, primijetio me Nick Bollettieri, trener svjetske klase. Povukao me u svoju Tenisku akademiju na Floridi, a sa mnom su, dakako, došli moji roditelji i brat. Već s 14 godina igrala sam profesionalni tenis. Kao najmlađa igračica svjetske ATP liste osvojila sam gotovo svaki Grand Slam turnir. Sa 17 godina upisala sam se na listu najmlađe tenisačice svih vremena koja ne silazi s prvoga mjesta. Nosila sam konfekcijski broj 36, moje se tijelo poslije razvilo i svi su me poznavali po mršavoj dječačkoj figuri. Posljednja stvar na svijetu koja me brinula bila je hrana.



Nenadana katastrofa



Kako to obično biva, moj se svijet srušio odjednom. Zadnjeg dana travnja 1993. godine igrala sam četvrtfinale na turniru u Hamburgu. Protivnica mi je bila Bugarka Magdalena Maleeva. Dobila sam prvi set 6-4 i u drugom sam vodila 4-3. Došao je “break”, sjećam se da sam sjedila u stolici i brisala se ručnikom. Vrijeme je polako istjecalo, osjetila sam da su mi usta suha. Upravo sam krenula otpiti gutljaj vode kad sam u leđima osjetila oštru bol.





Bez razmišljanja  Steffi je prihvatila sponzorski ugovor namijenjen meni
Samo biznis

Spontano sam okrenula glavu prema bolnome mjestu i ugledala čovjeka s nabijenom šiltericom. Lice mu je imalo iskeženu grimasu. Pred očima mi je zabljesnula oštrica dugačkog noža koji je zario u moja leđa. Nagnuo se da me i drugi put probode... Nekoliko sam sekundi ostala nepomična u stolici ... smrznuta. Kao kroz maglu vidjela sam kako napadača ruše na tlo... Ukrcali su me u ambulantna kola, brat me držao za ruku. Roditelji su ostali u hotelu jer je otac već bio jako bolestan, čak nije mogao doći na meč.



Dva dana nakon incidenta u bolnici me posjetila Steffi Graf. U međuvremenu se doznalo da je napadač izvjesni Günther Parche, 38-godišnji nezaposleni Nijemac, poremećeni Steffin navijač koji mi nije mogao oprostiti što sam je maknula s prvog mjesta. Uz moju bolesničku postelju zadržala se nekoliko minuta. Žurila je natrag odigrati finale.



Bila sam zbunjena. Turnir se nastavio kao da se ništa nije dogodilo!? Bila je to gadna lekcija o tenisu: sve se vrti oko novca, prije svega oko novca! Te sam večeri letjela za Kolorado, smjestili su me u tamošnju kliniku. Nož je oštetio mišiće i vezivno tkivo oko lijeve lopatice, no kirurzi su se optimistično složili da ću se brzo oporaviti. I jesam. Tjelesne rane zarasle su za nekoliko mjeseci. Ali one u duši nisu.



Emotivni rez koji mi je nož zadao bio je puno dublji. Utonula sam u tamu, u depresiju... Tjedan dana nakon incidenta na turniru u Rimu se sastalo 17 od 25 igrača u vrhu svjetske ATP liste. Glasovali su o tome hoće li se moje mjesto zamrznuti dok se ne oporavim. Svi su glasovali protiv - poput pravih biznismena. Jedino je Gabriela Sabatini ostala suzdržana. Ipak je mjesto više na ATP listi donosilo bolje sponzorske ugovore i odličnu lovu, a bez Monike Seleš to se moglo lakše realizirati. Njihova me odluka emotivno dotukla.



Ugovor je dobila Steffi




 
Uz to, sponzorski ugovor koji sam trebala potpisati nakon nesretnog događaja “odnijela” je Steffi Graf, novi broj jedan na listi. Na kraju, sve je to bio biznis. S ranom u leđima takve odluke nisam mogla prihvatiti. Kako nesreća nikad ne ide sama... ocu je i dijagnosticiran rak prostate. To me je do kraja uništilo.



Dizala sam se polako, a moj se oporavak uglavnom odnosio na kardio vježbe. Međutim, uhvatila sam se kako izbjegavam traku za trčanje. Deset minuta hodanja za mene je bila tortura. Nisam se htjela pomaknuti... Liječnici su ustanovili da mogu nastaviti igrati? Genijalno! Samo što nisam znala želim li to uopće. Imala sam 19 godina i užasavala sam se života bez tenisa. Što ako se ne uspijem vratiti? Što ću raditi?!



Jedino je hrana mogla ušutkati moje unutarnje demone. Sjedila bih nepomično ispred televizora, gušeći se u grickalicama i sladoledu. Hrana je postala moja jedina utjeha, moja štaka bez koje nisam mogla ni makac ... Ako se dobro udebljam i nataložim obrambeno salo, nitko me više neće moći povrijediti, šaptala je moja podsvijest.



Bitka između tijela i uma potrajala je cijelo desetljeće. Te sam jeseni uzela vrhunskog olimpijskog trenera... No, deset tjedana napornog treniranja ubrzo je uništio fast food s tonama slatkiša. Uslijedio je još jedan nokaut: tip koji me ubo, dobio je dvije godine uvjetno, a očev je rak metastazirao.



Udebljala sam se još osam kilograma, ništa mi nije bilo važno... Tek negdje duboko u meni tinjala je želja da se vratim tenisu. Nastavila sam trenirati. Iako sam 1996. osvojila australski Grand Slam, na Wimbledon sam došla s meni nezamislivim 59. mjestom na listi. Mediji su nemilosrdno pisali da na terenu izgledam kao sumo borac. Otac je umro 1998. i hrana je definitivno postala moja jedina utjeha...



Debela djevojka  i njen dečko



Iako sam se osjećala vrlo neprivlačno, našla sam dečka. Benjamina sam upoznala na jednom tulumu. Bio je trgovački putnik, volio je “papati” i za razliku od prijašnjih frajera s kojima sam izlazila, Benjamin je imao višak kilograma. Super. Živio je u Bostonu, često sam dolazila k njemu pa smo se zajedno prejedali... Jednog vikenda došla sam u Boston, Benjamin je organizirao zabavu da upoznam njegove prijatelje. U jednom trenutku zagrlio me rukom oko struka i uštipnuo komad sala. “Oho, draga, trebala bi malo pripaziti. Čini mi se da postaješ preugodno popunjena”, nasmijao se i otpio gutljaj vina, raspoložen kao da je izvalio foru svog života. Meni nije bilo nimalo smiješno... Kasnije te večeri smo prekinuli, sljedeće jutro uhvatila sam let za Floridu.

 
 


Tijekom godina u kojima sam se osjećala najjadnijom na svijetu, 1. siječnja bio je dan kojeg sam se slijepo držala za nove početke. Nova godina, nove mogućnosti, govorila sam... Što su bili moji ciljevi? Osvojiti još jedan Grand Slam turnir? Ponovno postati broj jedan? Ne! Moj jedini cilj bio je: smršavjeti! Međutim, ubrzo bi se dogodile stvari koje bi me onako krhku dotukle i uvijek bih se vraćala hrani kao jedinom izlazu. Iako sam naporno trenirala kao svaki profesionalni sportaš, o hrani sam stalno lagala vojsci trenera i nutricionista koji su me pratili. Unatoč vježbanju, dijetama i konzultacijama s ponajboljim fitness ekspertima, bila sam debela i dalje sam se debljala. Potpuno ojađena, prihvatila sam činjenicu da ću ostati zauvijek nesretna u svom tijelu.



U jednom trenutku, gotovo naglo, tijekom 2003. godine osjetila sam da mi je dosta svega. I tenisa, i brojenja kalorija, i nutricionista, i trenera, i kilometarskih dijeta i rigidnih kalendara, top-stručnjaka i silnih savjetodavaca. Svemu sam rekla zbogom! Izmorena desetogodišnjom borbom, nisam više imala snage čuti niti jedan savjet izvana. Odjednom sam, u novonastaloj tišini, začula unutarnji glasić, neki dio mene za koji nisam niti znala da postoji. Postalo mi je jasno da nije problem što jedem ja, nego što jede mene.





Sandra Bolanča
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 15:15