Katkad čovjeku se učini da svaka nevolja ima nekog dramaturškog smisla i da je svaki život oblikovan kao neka književna forma. Koja, to se tek na kraju otkriva. Može biti opera buffa, češće je komedija zabune, još i češće komedija karaktera, pa groteska, satira, čak i basna. Komedija je temeljni i najučestaliji životni žanr. Ponekad, međutim, biva antička tragedija, sve s korom i s karakterom kao čovjekovom sudbinom. Žanrovski su i dramaturški najuzbudljiviji i najraznovrsniji životi izbjeglica, bezdomnika i lica nakrivo nasađenih podrijetla. Nepredvidljivi, neočekivani, prevrtljivi, tim životima upravljaju leksikoni književnih žanrova i vrsta.
Mladen Ovadija, tako, bio je meštar od radija. Da se rodio pedesetak godina ranije, u Maroku, u Solunu, u Bitolju, i da je imao ruke dvije, a ne jednu - drugu je kao vrlo mlad čovjek izgubio u nekoj grdnoj automobilskoj nesreći - sasvim je moguće da bi se bavio popravkom radio-aparata. Ovako se bavio onim što iz radija izlazi. Bavio se, više nego itko u mom životu i mom iskustvu slušanja, onim malim čovječanstvom, što po najranijem i najtačnijem djetinjem iskustvu živi u radio-aparatu.
Osim što je stvarao ljude i njihove karaktere, samo od glasa, tona i zvuka, a slike su za čelom onoga koji sluša, Mladen Ovadija stvarao je i svo okolno suzvučje, stvarao je svemir zvukova u kojemu žive ti maleni radijski ljudi. Ti zvukovi na neki su način veće čudo od glasova. U izvanradijskoj zbilji čujemo ih samo ako zatvorimo oči. Ali svejedno smo ih dobro svjesni, pa nam fale ako ih odjednom nema. Oni su humus sluha, sred njih klija i postoji sve važno što se čuje, riječi, govor i rečenice, u njima jezik i sva kultura. Na upravo tim šumovima i zvukovima počiva identitet, pripadanje nekome mjestu, zajednici i gradu.
Ovadije su sarajevski Jevreji, Sefardi, članovi nekad velike zajednice, postradale u Holokaustu. Preživjeli su oni koji bi bili dovoljno mladi i odvažni da se na vrijeme priključe partizanima i oni koji su imali toliko sreće da se spasu bijegom prema Mostaru i Dalmaciji, u talijansku okupacijsku zonu. Treći je način bio čudo. Godine 1945. iz šume i iz progonstva vraćali su se istovremeno kao pripadnici pobjedničke klase, koja će zagospodariti društvom, ali i poražene i trajno sumnjičene građanske klase, čije će vrijednosti i dalje baštiniti kao važan dio vlastite nacionalne i kulturne tradicije. Većini njih nije to bio nikakav problem: ionako su u sebi i po sebi bili sačinjeni od sve samih dvojnosti i trojnosti, i često međusobno isključujućih, višestrukih pripadnosti, pa je ovo bila samo još jedna od njih.
Mladen Ovadija rodio se 1947, u vrijeme kada mu je mati Rikica već uveliko radila na Radio Sarajevu, mnogo kasnije ona će biti slavna urednica Dječjeg programa i jedna od onih kultnih lokalnih figura, koje su se Sarajevom kretale kao po kazališnoj pozornici, a cijeli im je grad, ili ono što bi se u plemenitijem smislu i starinskim jezikom moglo nazvati čaršijom, bio u publici. Životi kakav je bio onaj Rikice Ovadije trajali su i tradirali se kroz usmenu predaju - malo kad je tu išta bilo zapisivano - da bi zatim polako blijedili i onda tokom opsade i rata iz 1992. bili sasvim i nepovratno prebrisani. Ništa tu nije novo, niti za sarajevske i bosanske prilike neobično, tako ovdje skončavaju priče, najprije polako i tiho, da bi zatim u ratu, kugi ili poplavi u trenutku iščezlo svega što je bilo.
Rikica Ovadija napisala je dramu “Bohoreta i njeni”, koju su 1986, pred sam kraj ovoga svijeta, na Radio Sarajevu inscenirali njen sin Mladen i genijalni majstor zvuka Mirsad Tukić. Bohoreta je, građanskim imenom Laura Papo (rođena kao Luna Levi), kći sarajevskog trgovca šeširima i vlasnika dućana Chic Parisien, školovana u carigradskom francusko-jevrejskom liceju Alliance Israélite Universelle, društvena radnica, čuvarica sefardskog folklora, spisateljica, prevoditeljica s francuskog: prevela je, recimo, “Djecu kapetana Granta”, te vrlo moderna i osviještena feministkinja.
Pisala je na francuskom, njemačkom i srpskohrvatskom, da bi na kraju, sve radi očuvanja svog malog, zapuštenog i odumirućeg jezika, napustila sve te velike jezike i pisala isključivo na ladinu. Bila je dramska spisateljica, redateljica, pokretala je i animirala kazališni život u jevrejskoj mahali, i usput se, zajedno sa sestrama, brinula za Chic Parisien, koji je po sjećanju mojih onodobnih rođaka i suvremenika bio jedini pravi šeširdžijski dućan ne samo u Sarajevu, nego takvih, kažu, nije bilo u Zagrebu i Beogradu. Što je, ipak, vjerujem, pretjerivanje.
Umrla je navršivši pedeset i jednu, skrivajući se u bolnici od ustaškog progona. Godina je bila 1942. U epizodi romana “Gloria in excelsis” opisujem obojicu Bohoretinih sinova, pogubljenih prije nego što su i stigli do Jasenovca. Sahranjena je na Starom jevrejskom groblju, na tom najljepšem Sarajevu kojeg oči pamte, ali kako ustaše nisu dopuštale da se kamenovima obilježe novi grobovi, tako poslije rata nitko nije mogao rekonstruirati mjesto gdje leži Bohoreta.
Čini mi se da dobro pamtim radio-dramu “Bohoreta i njeni”, premda uvijek postoji mogućnost da je ono što pamtim djelo uobrazilje, raspuštene i nekontrolirane imaginacije, željne sjećanja. Tih i ranijih godina Mladen Ovadija postavljao je dramske tekstove, snimao radio-romane, te je, na neki način, ozvučio cijelu jednu književnost, stvarajući u meni, svom slušatelju, najprije naviku slušanja književnog teksta, a onda i kobnu, štetnu vjeru da je sve to normalno, da tako treba i da će se tako nastaviti, bez ikakvoga mog aktivnog sudjelovanja.
Naprosto se podrazumijevalo da je svakome, a ne samo meni, nužno potrebno ono što Mladen Ovadija radi i da će uvijek biti barem jedan takav, koji će moj večernji i noćni radio ispunjavati sadržajem. Emitiranje Trećeg programa Radio Sarajeva započinjalo je - možda opet samo u mom bolesnom sjećanju - u šest sati i pet minuta poslije podneva, i to je bilo vrijeme za radio-dramu i radio-roman. Vrijeme Mladena Ovadije.
Radio-aparati su prije trideset-četrdeset godina bili lošiji nego danas, pogotovo oni u automobilima, a ja sam tako volio voziti se po večernjem Sarajevu i slušati radio, vjerojatno je i signal bio slabiji, zvučnici i slušalice bili su na u pretprošlom stoljeću, a ipak je, sjećam se, zvuk Mladena Ovadije i Mirsada Tukića bio bogatiji, naseljeniji i slojevitiji od onoga što danas čujem. Za neke velike filmske redatelje govori se da njihova slika ima prvi, drugi i treći plan. Ovadijin i Tukićev zvuk također su imali prvi, drugi i treći plan. Danas to više ne čujem, bit će da sam oglušio. Iako bih i gluh zlatom platio sabrano Ovadijino zvučno djelo, samo kada bi bilo sačuvano.
Ali vratimo se na temu priče, na to da je život dramaturški zaokružen, i to se zaokruženje naziva sudbinom, na to da svaki odživljen život ima svoj žanr.
E, da bi životni žanr Mladena Ovadije mogao biti ostvaren, morala je doći 1992, moralo se zaratiti i on je morao, s jedva navršenih četrdeset i pet, završiti u izbjeglištvu u Torontu, gdje se više neće baviti svojim poslom, jer takav postao možeš raditi samo tamo odakle ćeš biti izgnan, nego će izbjegličariti i svaštariti, radeći poslove koji nisu vrijedni spomena. I tako, dok ne umre 14. veljače 2019. U jednom od jedva dva nekrologa u sarajevskim glasilima, onom na web portalu državne radio-stanice, napisali su ovako:
“Odlaskom Mladena Ovadije, bosanskohercegovačko radiofonsko stvaralaštvo je ostalo bez jednog od najvažnijih autora i poznavalaca ovog medija.” Da, samo što se rečeni odlazak dogodio prije davnih dvadeset i sedam godina, a ne u času smrti čovjekove. Na radio-stanici (Bosanskohercegovačka radio televizija) Ovadiju su ispratili nizom od četiri emisije. I njih eno na web portalu, da ih se, po modi ovodobnoj, može slušati kad god čovjeku prahne.
Mali je Mladen s roditeljima išao na more prije izgradnje pruge normalnog kolosijeka i prije izgradnje Jadranske magistrale. Ćirom, dvanaest sati vožnje od Sarajeva do Ploča, a onda brodom u jedno od mjesta Makarske rivijere. Tada bi, ukrcavajući se na neki od onih malenih, sirotih turističkih brodića, dječak svaki put viđao veliki brod Jadran, pa bi oca molio da se malo voze Jadranom, na što bi mu on govorio da taj brod plovi daleko.
Cijeli život kasnije, u Torontu, na trajnome vezu, u plutajućem restoranu Mladen Ovadija prepoznao je onaj isti brod Jadran, o čemu je zatim snimio radijsku doku-dramu. Ta drama i taj događaj dramaturški su okvir njegova života. Osim što je stvarao radio-drame, Mladen Ovadija odživio je život u tom žanru. Zato je morao umrijeti u Torontu.
Na YouTubeu, uredno položena na javnu policu, svakome na izvoli, nalazi se doku-drama o brodu Jadran. Jedva da je četrnaest minuta duga, a svejedno se u njoj čuje sva raskoš Mladenove zvučne slike. Slušam njegov glas, u naglascima i intonacijama kojim više nitko na svijetu ne govori, osim to malo naših ljudi u amerikama, australijama i kanadama, pa mi se čini da razumijem Bohoretinu čežnju za ladinom.
Nisam ga vidio skoro trideset godina, da bih ga onda, sasvim slučajno, dana 9. rujna 2017. sreo u kratkotrajnom sarajevskom Mikser Houseu, na promociji knjige Radivoja Cvetičanina “Konstantinović. Hronika”. Bio je isti, dok sam ja, za razliku od njega, prošli put bio mali, a sada, kao, više nisam mali. Razmijenili smo četiri-pet rečenica, i već prođe život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....