SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Vjeruju li muslimani i kršćani u istoga Boga ili su u Bogu zavađeni?

 Screenshot:Youtube

Pitanje vjeruju li kršćani i muslimani u istoga Boga postavlja se već skoro tisuću godina i biva na dramatičan način aktualno kad god se povede veliki rat u ime dviju vjera. U vrijeme osvajanja i međusobnih preotimanja Jeruzalema, pa nakon 1453. kada se s padom Carigrada urušilo kršćansko carstvo na istoku, i stotinjak godina kasnije, kada je Sulejman Veličanstveni pokorio Ugarsku i opsadio Beč, i već se činilo da će islam osvojiti Europu. Pitanje istoga Boga, ili dvojice različitih bogova od kojih prema dogmama obje vjere jedan bog mora biti lažni, nanovo se postavilo nakon terorističkih napada na Ameriku, ali i niza agresivnih ratova i državnih prevrata koje je nakon toga takozvana antiteroristička koalicija na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama povela protiv niza muslimanskih zemalja, od Afganistana i Iraka do Egipta, Libije, Sirije... čime su stvoreni uvjeti za rađanje svojevrsnog monstruma koji sebe naziva Islamskom državom. Već se 2001. u glavi Georgea W. Busha i njegovih generalštabnih oficira rodila ideja o svetome ratu, a teze o agresivnom i bezdušnom bogu islama raširile su se poput epidemije zapadnim svijetom. Strah i mržnja prema muslimanima na trenutke su jednako intenzivni kao prije šest ili sedam stoljeća.

Miroslav Volf rodio se 1956. u Osijeku. Djetinjstvo provodi u Bačkoj Palanki i Novom Sadu gdje mu je otac pastor malobrojne pentekostalne zajednice. Teologiju studira u Osijeku, magistrira u Pasadeni, na Fuller Theological Seminary, doktorira u Tübingenu, kod jednoga od najvećih i najutjecajnijih teoloških pisaca današnjice Jürgena Moltmanna. Redoviti je profesor na sveučilištu Yale, direktor Yale centra za vjeru i kulturu. Praktično od 11. rujna 2001. Miroslav Volf angažiran je u nastojanjima da se kršćanima objasne bit i priroda islama te sve razlike i sličnosti u doživljaju Boga. Od 2009. član je Savjeta američkog predsjednika Baracka Obame u Vijeću za međureligijski dijalog i suradnju. Godine 2011. je kod njujorškog izdavača HarperCollins, jednoga od najvećih nakladnika na svijetu, objavio knjigu “Allah: A Christian Response”. Četiri godine kasnije “Allah: kršćanski odgovor”, u maestralnom prijevodu Dragane Divković, izlazi u izdanju riječkoga Ex Librisa i sarajevskog Synopsisa.

Knjiga je to koja neće zaustaviti rat, niti će umanjiti mržnju ijednog kršćanina prema islamu. Već i zato što mrzitelji neće imati strpljenja da je dočitaju. Ali ovo je, ipak, jedna od knjiga koje presudno utječu na svjetonazore suvremenog svijeta, tako što do kraja definiraju pojam kojim se bave. Pišući o Allahu iz kršćanske perspektive, Volf je, kako to na samom početku naglašava, pisao knjigu za kršćane. Knjigu o kršćanskom Bogu napisao bi, iz islamske perspektive, neki musliman za muslimane. To, naravno, ne znači da ovu knjigu ne trebaju čitati muslimani – Volf kaže da je, pišući je, priželjkivao da mu se musliman nadviruje preko ramena – ali ona je pisana za kršćane, da bi njima ponešto razjasnila i da bi iz kršćanske perspektive tražila, možda i nalazila, odgovor na pitanje vjeruju ili muslimani i kršćani u istoga Boga. Iako, kada je riječ o njihovim djelima, govori Volf, “temeljno pitanje nije štuju li muslimani i kršćani istoga Boga, nego štuju li i jedni i drugi pravoga Boga”.

Problem kršćana s Allahom, ili s muslimanskim Bogom, u tome je što oni u njemu vide “Boga kao čistu volju”, nasuprot svome “Bogu kao razumu”. To je, uostalom, ustvrdio i papa Benedikt XVI, u znamenitome regensburškom govoru, kojim je u veljači 2006. nesretno pridonio zavadi islama i kršćanstva. Problem muslimana s kršćanskim Bogom je u njegovoj trojednoj naravi. Ako je Bog Otac, Sin i Duh Sveti, tada su, misle oni, to, ustvari, tri boga. Kršćani su, dakle, mnogobošci koji tvrde da vjeruju u jednoga Boga. Tako stvari izgledaju ako se krajnje pojednostave, i ako se svedu na po jedan problem s Bogom onih drugih.

Miroslav Volf se na tristotinjak stranica svoje knjige poduhvatio odgovora na pitanje je li riječ o jednom te istom Bogu. Pred sobom je imao Bibliju, Kuran i hadise, ali i cjelokupnu povijest međusobnih odnosa te učenja jednih o drugima. U sebi je, uz svoju vjeru, imao i još nešto, što je odmah na početku spomenuo i što ni tokom knjige nije izbjegavao – ali ne kao argument u dokazivanju, nego kao poputbinu onoga koji dokazuje – imao je svoju biografiju i svoj upisani, lični odnos prema muslimanima.

Prije nego što je preuzeo službu pastora Volfov je otac učio slastičarski zanat te radio za muslimane, i s njima, u Sisku i Osijeku: “Pripovijedao mi je priče o njima, i to uglavnom o njihovom zavidnom moralnom integritetu. Sjećam se njegovih riječi: ‘Najbolji čovjek za kojega sam radio bio je musliman.’” Ali u njegovu odrastanju, kao i u iskustvu, svakoga kršćanskog djeteta na Balkanu, postojao je i neki drugi islam, onaj čija bi se bit mogla svesti na legendu o stoljećima našeg robovanja pod Turcima. Još nešto je Volfa vodilo kroz ovu knjiga, a bit će i kroz život: odrastao je u komunističkoj Jugoslaviji, u “polutotalitarnom” društvu, kako ga sam definira, kao pripadnik vjerničke manjine. U toj je manjini pripadao jednoj još manjoj vjerskoj manjini, unutar koje je još manja bila njegova pentekostalna zajednica. Osim silnoga znanja, obrazovanja i intelektualne otvorenosti, koji iz takvog znanja i obrazovanja proistječu, nastojanje Miroslava Volfa proistječe iz toga njegovog veličanstvenog manjinstva.

On misli da su kršćanski i muslimanski Bog zapravo jedan Bog. To je njegovo uvjerenje. Ali to ne utječe na način na koji provodi dokazni postupak. Za razliku od borbenih marksista iz naše provincije i istih takvih teologa koji su ih zamijenili nakon što se nama koji nismo ni marksisti ni teolozi Berlinski zid sručio na glavu, Volf niti u jednom trenutku ne namješta rezultat svoje velike teološke, sociološke, antropološke, filozofske i logičke rasprave, niti se, gluho bilo i pomisliti, bavi sitnim manipulacijama na račun dragoga Boga, kako to već čine oni koji su mu u nas po činu i borbenom rasporedu bliski. Time njegov postupak biva ne samo vjerodostojniji, nego i intelektualno i duhovno uzbudljiviji. Rasprava o Allahu u kršćanskom kontekstu i u kontekstu tisućljetne zapitanosti je li nam Bog zajednički, ili oni drugi vjeruju u lažnoga boga, stoga neće biti intimno važna i uzbudljiva samo kršćaninu, nego će takva biti i kršćanskom ateistu (dakle, ateistu, nevjerniku).

Šest je tvrdnji o Bogu oko kojih se, piše Volf, slažu kršćani i muslimani. Prva: “Postoji samo jedan Bog, jedno jedino božansko biće.” Druga: “Bog je stvorio sve što nije Bog.” Treća: “Bog se radikalno razlikuje od svega što nije Bog.” Četvrta: “Bog je dobar.” Peta: “Bog zapovijeda da ljubimo Boga svim svojim bićem.” I šesta: “Bog zapovijeda da ljubimo svoje bližnje kao same sebe.” Ovih šest tvrdnji dovoljne su da zaključimo kako kršćani i muslimani misle na istoga Boga u svom štovanju. Ali ne i da štuju istoga Boga. Nije važno samo ono što jedni i drugi kažu, nego je važno kako oni žive.

U nastavku svoga dokaznog postupka Miroslav Volf kreće u jednu od onih intelektualnih avantura na kakve kao čitatelji znamo naići u nadahnutim filozofskim tekstovima, u teološkim raspravama u koje nekim čudom bivaju istodobno upisana saznanja o vjeri i o sudbini, općenito u velikoj književnosti. Razmatrajući kako svoju vjeru žive kršćani, a kako je žive muslimani, Volf dolazi do zaključka da se Bog jednih kršćana dramatično razlikuje od Boga drugih kršćana, kao što se Bog jednih muslimana razlikuje od Boga drugih muslimana, te da se samim tim i Bog nekih kršćana zna razlikovati od Boga nekih muslimana. Ali uvijek je tu riječ o tome da neki ljudi, kršćani ili muslimani, štuju lažno božanstvo, štuju boga koji nije Bog.

Tako postoji i razlika između teorijskih i praktičnih ateista. Teorijski su naprosto oni koji ne vjeruju. Praktični su oni koji žive suprotno principima vjere, pa su praktični ateisti koliko god, možda, bili i praktični vjernici. Koliko god se, dakle, Bogu molili. Toga se, i koječega drugog, pisac dotakao u ovoj nevjerojatnoj knjizi, koja osim o Allahu iz kršćanske perspektive i o pitanju jednoga i zajedničkog Boga, govori i o koječemu drugom.

Recimo, govori o identitetu. I tu su rečenice koje bih rado uzeo za moto svih naših dana: “Kad religija postane obilježje identiteta, izgubi se odanost zajedničkom Bogu. Iako su ljudima usta puna Boga, religija postaje bezbožna (ili je religija možda bezbožna djelomično upravo zato što su usta svima puna Boga?).”

Ili još o identitetu. Nakon što mu je ispričao Apulejevu priču o Zlatnom magarcu, Volfa njegov četverogodišnji sin pita. “Tata, bi li me ti volio kada bih ja postao magarac?” Otac, umjesto da malo razmisli, odgovara brzopleto i krivo. Kaže mu da on u tom slučaju više ne bi bio on, nego bi bio magarac, pa ga tada ne bi mogao isto voljeti. Dječak je, posve prirodno, bio užasnut. Otac je shvatio zašto, iako je bilo kasno. O kako i to pripada duhu i temi ove knjige!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 00:03