MILJENKO JERGOVIĆ Sportske novosti: novine koje su preživjele jer su se odbile mijenjati

Prvi broj SN revije izašao je u srijedu 13. listopada 1976. Na naslovnoj stranici bila je fotografija - je li je snimio Radiša Mladenović? - spornog jedanaesterca na utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini, koju su u Sevilli odigrale reprezentacije Španjolske i Jugoslavije. Istoga dana sam uz SN reviju, koju ću kupovati sljedećih osam godina, sve do ljeta 1984, i kolekcionirati komplete na tavanu kuće na Sepetarevcu, kupio prvi broj Sportskih novosti u životu.

Sportske novosti izlaze već skoro sedamdeset godina (prvi broj objavljen je 9. kolovoza 1945.) Više od pola tog dugog vremena njihov sam odan čitatelj. Nisam ih kupio baš svakog od tih petnaestak tisuća dana dana, ali malo je bilo takvih dana kada ne bih barem prelistao Sportske novosti. Odavno su već partili meštri od novina i od sporta i sportske čestitosti, koji su pisali u ona vremena, i odavno je mjesto sportskog novinarstva počelo zauzimati navijačko novinarstvo, ali ja i dalje svakoga dana čitam Sportske. Nikada te novine nisu bile tako dobre da bih ih čuvao za neku daleku budućnost, kao što sam skupljao i čuvao SN reviju. Kada je započela opsada Sarajeva, a s njom i svakodnevna granatiranja, moja pokojna majka je s užasom shvatila da nam je tavan do krova pun mojih novina. Mislila je da će sve to planuti kao šibica, ako nas trefi granata, i sve dok, poslije petnaestak mjeseci opsade, nisam otišao iz grada, nagovarala me da s tavana snesem sve te novine. Nisam htio. Kada sam otišao, ona je to učinila, i tako sam ostao bez svojih SN revija.

Sportske mi, kažem, nikad nisu bile tako i toliko važne, ali, eto, ipak, nijedne novine ne čitam tako dugo kao njih. Razlog nije u njihovoj kvaliteti - premda na ovom i nekoliko obližnjih jezika nije postojao bolji sportski list - niti je razlog u mom evidentnom interesu za sport. Pored nogometa i dvadesetak drugih sportskih igara ima stvari koje me jednako toliko zanimaju. A druge, poput književnosti, umjetnosti, suvremene povijesti, zanimaju me i više od nogometa ili košarke, ali, eto, nijedne književne novine ili časopis ne kupujem u takvom kontinuitetu. Dnevne novine su me 1976, 1986 ili 1996. zanimale više od sportskih, i uvijek bih prvo njih prelistao i pročitao. Ali svejedno sam ih prestajao kupovati, a Sportske novosti, eto, nisam. Dva su razloga tome: prvi je što su se novine gasile, drugi što su se pretvarale u političke, a kasnije i u tabloidne biltene, pa sam ih zbog toga prestajao kupovati.

Sportske novosti danas su daleko najdugovječniji zagrebački dnevni list. Novine s najkonzervativnijom koncepcijom u Hrvatskoj, koje, uza sve uredničke, političke ili vlasničke mijene, ali i uza promjenu moda i običaja u sportu, iste ostaju već četrdesetak godina. Jednako su koncipirani izvještaji s utakmica, iste se ocjene dodjeljuju igračima, slična su novinarska pitanja u intervjuima. I još uvijek se nađe poneki sportski polihistor i rasni pisac (spomenimo samo Nevena Bertičevića) koji je u stanju da svojim pisanjem novinama pruži iluziju povijesnog atlasa. Jer dobre sportske novine uvijek se dotiču neke mitske povijesti i neke ljepše prošlosti, kojima su nedorasli svi današnji šampioni. Nogomet se, između ostalog, i gleda da bi u potezu nekog klinca gledatelj prepoznao nekoga svog Blaža Sliškovića, Štefa Lamzu ili Joška Domorockog. Nogomet je za prave nogometne fanove igra sjećanja, i to se sjećanje mora osjetiti u sportskim novinama. Bilo je toga u Sportskim novostima i SN reviji mnogo više nego danas, ali i danas se zbog toga kupuju te novine.

Sve naše novine, a naročito tjednici, gubili su na važnosti, a zatim i propadali, jer su se uredništva u histeričnoj žudnji za tiražom, a katkad i za političkim utjecajem, utrkivala u promjenama koncepcije, grafičkom i sadržajnom redizajnu, promjeni po uzoru na velika strana izdanja. Više je naših novina postradalo od čitanja Guardiana i New York Timesa, ili od toga što su nam urednici znali engleski a ne, recimo, njemački, nego od partijskih, komitetskih, središnjičkih, korporativnih i oglašivačkih pritisaka. Za to vrijeme Sportske novosti nisu propadale, jer se nisu mijenjale. One su svo vrijeme bile uzor drugima, nekad beogradskom Sportu ili sarajevskim Sportskim novinama, a kasnije nekim zagrebačkim i riječkim listovima, pa su svi oni propali umjesto Sportskih novosti. Propadaju samo novine koje se ugledaju u druge novine. Uzori opstaju, zato što se ne mijenjaju i zato što nemaju konkurenciju. Nikada u Hrvatskoj nisu propale novine koje su se odbile mijenjati. A propadale su one koje su upravo doživjele svoju koncepcijsku revoluciju. Recimo, dvije godine pred rat propala je SN revija. Propala je zato što su se slike povećale, a tekstovi smanjili. I pojavile su se profesionalne ljepotice. Propadnu li jednom i Sportske novosti, dogodit će se to zato što su prestale pisati o sportu.

U svoja slavna vremena Sportske su imale dopisnika u svakoj selendri. Izvještavalo se o nižerazrednome, zonskom nogometu, o šahovskim turnirima u malim mjestima, o lokalnim atletskim prvenstvima i rukometnim turnirima odigravanim u gradovima u kojima je taj sport cvjetao jer nisu imali poštenog nogometnog stadiona. Sportske su imale dubinu, znale su zaći u provinciju, znaju to, ponekad, i danas, i to ih je držalo i proslavljalo više i prije nego članci o velikim šampionima ili o europskom nogometu. Iz perspektive čitatelja, ili onoga tko bi uopće i kupovao sportske novine, sport je lokalni, uvelike provincijski fenomen. Oni koji se hvale da gledaju samo Ligu prvaka, nikada neće kupiti nijedne sportske novine. Nogomet se igra po blatu i s pogledom na nebodere iza pokisle tribine. Čim dospije u arenu, to više nije nogomet, nego je business. Možda ste gledali onu skandaloznu utakmicu s Italijom u Splitu, i možda ste vidjeli povlaštene posjetiteljice i posjetitelje, koji za vrijeme utakmice prekraćuju dosadu surfajući po pametnim telefonima. E, to su vam ljudi biznismeni, to su vam žene biznisvumenke. Tamo gdje počinje njihov svijet, tu prestaje nogomet. Sportske novosti trebale su propasti kada su Hrvatskom zavladali sportski kladioničari. Bila je to udica, bio je to savršen mamac na koji su se trebali uloviti, kao što su se lovile sve druge nesportske novine i magazini, i iz novina namijenjenih ljubiteljima sporta trebale su se pretvoriti u novine za ljubitelje klađenja. O, kako bi munjevita tada bila njihova propast! Naklada bi im nakratko porasla, još bi veća bila jednokratka financijska dobit, a onda bi nastupila nezaustavljiva i potpuna propast. Nestalo bi Sportskih novosti kao da ih nikada nije bilo. Nestalo bi ih kao što je nestalo Poleta, Starta, Danasa, i svih onih lijepih i dobrih novina koje sam kupovao u vrijeme kada sam počinjao, sam za sebe, kupovati novine, čineći tako nepredviđene troškove roditeljskom domaćinstvu.

Sedamdeseta godišnjica Sportskih novosti važan je datum za hrvatsku kulturu, kao što je važan datum u mnogim privatnim i porodičnim povijestima. Ali dok je u privatnom smislu riječ o ljepoti sjećanja, možda i o nostalgiji za vremenom kada smo bili dovoljno mladi da nam se učini kako su pred nama još svi životni izbori, u kulturnom i društvenom smislu obljetnica Sportskih novosti podsjetnik je na oskudicu, propast, siromaštvo i krajnju bijedu u kojoj se zajednica zatekla.

Od činjenice da u Hrvatskoj postoji dnevni sportski list koji izlazi punih sedam desetljeća - a takvih je, valjda, malo u Europi i Svijetu - veća je i važnija činjenica da u Hrvatskoj nema novina ili tjednika starijih i trajnijih nego što su Sportske. Nije važna tradicija samog imena, koliko je važna tradicija koncepcije. Novine se ne mogu pozivati koliko im je davno izašao prvi broj. Važnije je koliko dugo postoji prilog za kulturu, šahovska rubrika, pojedina autorska kolumna... Na toj vrsti tradicije razvija se neka jezična zajednica. Takva tradicija predstavlja stvarnu i suštinsku živu kulturu. Na takvim novinama i novinskim rubrikama, kao i na književnosti, živi, razvija se i mijenja materinji jezik. Nema jezika koji preživi bez novina i bez književnosti.

Kada zatvorim oči, mogu vidjeti neobrijane, natmurene muškarce s početka sedamdesetih, kako s cigaretom među zubima ranim jutrom promiču ulicom. U ruci im najlonska vrećica s kruhom, nepasteriziranim mlijekom u onom jastučastom plastičnom pakiranju i Sportskim novostima. Novinama koje su nadživjele svaku epohu. Nisu umrle jer su znale ostati iste.