PIŠE JELENA LOVRIĆ

Medijska ofenziva - sam sebe raspliće, sam sebe zapliće

Nakon 10-dnevne šutnje, inače neelokventni Tomislav Karamarko u javnost je odjednom sasuo pravu bujicu izjava. Verbalna provala s nepočešljanim mislima može pokazivati strah i paniku. Šef HDZ-a ima se razloga osjećati neugodno. Šakom pokušava začepiti teške poderotine na svom brodu
 Željko Hajdinjak / CROPIX

Svatko ima pravo da se brani, pa tako i Tomislav Karamarko uhvaćen u aferi Drimia, odnosno KaraMOL. Utoliko je posve razumljiva i medijska ofenziva u koju je sam krenuo, pokušavajući popeglati efekte bruke koja ga je stigla. Ali, nitko mu, izgleda, nije rekao da bez uvjerljivosti i konzistentnosti nema ni uspješne obrane. A šef se HDZ-a još ni sam sa sobom nije uspio dogovoriti treba li neugodnu aferu koja teče i još joj se ne vidi kraja smatrati infantilnom spačkom ili djelom političkih sotonista.

- Odstupiti zato što je to tražio SDP, pa nećemo pričati viceve - rekao je Karamarko, cijeli problem bagatelizirajući tvrdnjom da njegovu smjenu traži “notorni gubitnik Milanović”, kojega je sam svojedobno navodno štedio. - Jesmo li mi tražili da on odstupi kad je bila afera s njegovim bratom - retorički pita.

- Ne dirajte mi obitelj - dramatizirao je potom pred kamerama, tvrdeći da iza, kako je on to nazvao, hajke na njegove stoje oni koji su HDZ-u najavljivali stvaranje pakla. Vrh je SDP-a, dakle, optužio da na “nečastan način, koji je ispod razine bilo kakvog političkog standarda komuniciranja u Europi” režira udar na njegovu obitelj, što je za njega “dno dna”.

Zbrkano, nedomišljeno, kontradiktorno! Nakon desetodnevne šutnje, inače neelokventni Karamarko u javnost je odjednom sasuo pravu bujicu izjava, u kojima je smiksao žabe i babe. Aferu koja ga gazi nazvao je takozvanom, proglasio je izmišljenom i nebuloznom, stvorenom ni iz čega, potpunim konstruktom, brutalnim i bestijalnim djelom glupana, čudio se nad pitanjima o moralu, tvrdio da su pravo i pravda na njegovoj strani. Verbalna provala s nepočešljanim mislima može pokazivati strah i paniku. Zaista, šef se HDZ-a ima razloga osjećati neugodno. Šakom pokušava začepiti teške poderotine na svom brodu. Ali, njegovo pranje vlastitog lika i djela otkriva i ovdje mnogo važnije potpuno iščašeno, karikaturalno shvaćanje političke odgovornosti.

Prvo, afera koja je isplivala u javnost ne tiče se odnosa vlasti i opozicije, nego se prije svega tiče odnosa između nositelja državnih funkcija i javnosti. Karamarko bi morao odstupiti ne zato što SDP to traži, nego zato što to traži elementarna odgovornost prema građanima koji su ga birali. Tvrdnja da mu je sve spakirano ne odgovara općepoznatim činjenicama. Dobro je poznato da je slučaj otvorio Most. Božo Petrov osobno je javno zatražio njegovo očitovanje o vezama s MOL-ovim specijalcem Jozom Petrovićem. SDP je došao na gotovo, kad se afera već zakotrljala. Zahtjevom za opoziv prvog potpredsjednika Vlade Milanovićeva se stranka, kao i obično, samo šlepa za drugima. Svojim optužbama Karamarko im pripisuje zasluge koje nemaju. Ne čini to slučajno. Aferu će lakše eutanizirati krsteći je SDP-ovom podmetaljkom.

Šef HDZ-a u ovom slučaju nije u sukobu s Milanovićem, nego je u sukobu s građanima koji su mu dali povjerenje i kojima je dužan odgovarati. Dužan je odgovarati ne zato što ga je SDP prozvao, nego zato što ima obaveze prema svojoj funkciji i prema javnosti. Njegove tvrdnje da je to nesklapno s demokratskim standardima jednostavno ne stoje. Upravo suprotno, to je demokratski imperativ! U svakoj ozbiljno demokratskoj i funkcionirajućoj državi Karamarko bi nakon otkrića o umreženosti vlastite žene s lobistima firme s kojom je hrvatska država u nekoliko milijardi teškom arbitražnom sporu već bio politički mrtvac. A on se ovdje pokušava proglasiti nevinom žrtvom. Kad je prije četiri godine tadašnji njemački predsjednik Christian Wulff zbog neprimjerene povezanosti s nekim njemačkim poduzetnicima podnio ostavku, svoju je odluku objasnio kao nužnu posljedicu vlastite prosudbe da je izgubio povjerenje naroda. Karamarko problem vlastite vjerodostojnosti, odnosno mogućnosti da je možda izgubio povjerenje naroda, uopće nije sposoban percipirati ili ga smatra potpuno irelevantnim.

Drugo, o nerazumijevanju demokracije i mehanizama njenog funkcioniranja govori i pokušaj da se afera vlastite žene anulira podsjećanjem da ni HDZ, navodno, nije jahao na SDP-ovim skandalima. Takva tvrdnja ne odgovara istini. Čeprkali su, ali sporadično, neenergično. Važnije im je bilo kopanje po nekim davnim, komunističkim zločinima, nego po deficitima i devijacijama SDP-ove vlasti. Ali sve kad bi i stajalo da su Milanovićeve afere puštali da prođu bez posljedica, nekažnjeno, to nije nikakav alibi ni olakšavajuća okolnost. Dapače! Svaki bi se sumnjivi slučaj morao rasvijetliti i raspetljati, pri čemu je opozicija demokratski kontrolor vlasti. Ako HDZ na tome nije inzistirao, to znači da je u SDP-ovu mandatu opstruirao vlastitu oporbenu funkciju. Ili su se prešutno utalili da jedni druge ne diraju? Da jedni i drugi, dok su na vlasti, mogu raditi što hoće? O mogućoj recipročnoj poštedi mogla bi govoriti činjenica da HDZ nije načistac istjerao Milanovićeva brata i da SDP nije otvorio aferu Karamarkove žene.

Treće, posve nakaradno shvaćanje odgovornosti šef HDZ-a pokazuje svojim navodno dramatičnim vapajima da mu se ne dira obitelj. Nitko moju obitelj neće stavljati u neugodan kontekst, više je puta ponovio. Ali obitelj se sama dovela u neugodan kontekst, tamo gdje joj nije mjesto. Rodbini političara, pogotovo onih koji sudjeluju u izvršnoj vlasti, neki poslovi i neke vrste ponašanja moraju biti nedostupni i zabranjeni. Biznis aktivnosti u obitelji dužnosnika ne spadaju u sferu privatnosti, nego sasvim opravdano mogu biti predmet javnog interesa. Nitko familiju Karamarko nije napao izmišljenim optužbama. Dokumenti pokazuju da im nitko ništa nije pakirao. Ni šef HDZ-a, ni njegova žena nisu ni pokušali demantirati da je ona bila u poslovnim odnosima s MOL-ovim čovjekom u Hrvatskoj. Istog onog MOL-a koji je u mutnim okolnostima, u navodno koruptivnom aranžmanu, za vrijeme HDZ-ove vlasti, preuzeo potpunu kontrolu nad Inom i koji hrvatsku državu tuži arbitražnom sudu u Washingtonu.

Evidentno je da između obitelji Karamarko i MOL-ovih ovdašnjih eksponenata postoji “određena interesna povezanost”, kako je to Dalija Orešković odmah konstatirala. Njeno će Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa sada istraživati karakter i dubinu te povezanosti. Ne može se očekivati da će šef HDZ-a proći sasvim bezbolno. Propustio je deklarirati poslovnu povezanost svoje žene s MOL-ovim lobistom. Na pitanje je li Karamarko “na bilo koji način sudjelovao u predlaganju, raspravljanju i donošenju odluka” vezanih uz arbitražne postupke, što će Povjerenstvo, kako je najavilo, također morati utvrditi, zanimljiv je odgovor upravo dao mađarski ministar vanjskih poslova, s kojim se šef HDZ-a sastajao i prije izbora, dakle, dok je njegova žena još bila na platnom popisu MOL-ova povjerenika u Hrvatskoj. - Dogovorio sam s Karamarkom da spor o Ini riješimo bez medija - kaže sada ministar Péter Szijjártó. Naravno, mediji znaju otežati tiha dogovoranja, ali njihova je prisutnost smetnja sumnjivim aranžmanima. Ako nakon svega što je isplivalo u javnost Karamarko ipak ostane u Vladi, ovdašnja će javnost svaki mogući dogovor s MOL-om gledati sa zadrškom i nepovjerenjem.

Još je zlokobnije što se afera KaraMOL pokušava zaustaviti i riješiti nedemokratskim sredstvima, zastrašivanjem i represijom. Neki novinari koji su sudjelovali u rastvaranju tog slučaja brzopotezno su dobili otkaz, navodno ne bez utjecaja s vrha HDZ-a. Na zastupnika Bulja, koji je pokrenuo lavinu, HDZ je sa saborske govornice ošinuo na sramotan način, pokušavajući ga denuncirati vađenjem njegova zdravstvenog kartona, što je, kako bi Karamarko rekao, zaista dno dna. Dok se slučaj usložnjava i sve realnijom postaje potreba da će se njegovim sadržajem morati baviti i Državno odvjetništvo, šef je HDZ-a dvosmislenim izjavama otvorio mogućnost smjene glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana. Prijetnja je odapeta. Zasad mu je bez rukavica poslana poruka neka pazi što radi.

Koprcajući se u aferi koja ga guta poput živog blata, Tomislav je Karamarko još jednom potvrdio da ne drži ni do ljudskog poštenja, ni do političkog morala. Pustimo moralno, nemoralno, to je jako relativno, rekao je već jednom braneći svog munjevito abortiranog ministra Crnoju. Ako u tom slučaju nije znao što je moralno, a što nečasno, kako bi mogao znati kad mu je vlastita žena umočena! Koji moral? U čemu je problem, pita novinare kad mu traže objašnjenje sprege s MOL-ovim interesima. Ljudi koji ne znaju što je politički moral, pa dakle ni politička odgovornost, uopće ne bi smjeli biti u prilici da obnašaju javne funkcije. Ili bi se s njih morali maknuti sve dok to ne nauče. Svojom aferom šef HDZ-a kontaminira kompletnu vlast u državi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 08:23