Marković ponovno ignorira probleme našeg nogometa

Od četvrtka sam se naselio na dnu Južne Afrike i glumim Ernesta Hemingwaya u danima najveće slave, kada je u Južnoj Africi pio isključivo gin-tonic (zbog malarije), koje danas više nema, ali engleski gin je još uvijek prvoklasan. I uživam u podgrijavanju nogometne euforije u Port Elizabethu. Gospođa u hotelu, koja “skoro kuha tako dobro kao i moja susjeda s Borongaja, objasnila mi je da u Južnoj Africi postoji zoološki vrt Kruger, koji svakako moram posjetiti. Svjetsko čudo, ali ni približno tako veličanstveno kao maksimirski vrt. Jer, u maksimirskom “rajskom vrtu” postoje tri životinje, kakvih u Krugeru sasvim sigurno nema - Zajec, Ćuk (ili netopir, nap. A. G. Matoš) i Rak. Te “tri životinjice” potpisale su Mamiću garanciju za Europu. Zajec kao “hrabra životinja”, Ćuk kao “noćna ptica” i Rak, koji “furt vleče natrag”. Kakav idealan trokut!

Nadam se da se moj prijatelj Zajec neće naljutiti na usporedbu južnoafričkog i maksimirskog zoološkog vrta, iako on u svojoj maksimirskoj šumi ima takvih “primjeraka” da bi oni bili jedinstveni i atrakcija i u najpoznatijem svjetskom ZOO parku na Rtu dobre nade.

Prije nego što sam od “hrđavog noža” u leđa hrvatskog nogometa pobjegao u Južnu Afriku, popio sam kavu sa Zajecom. Sviđalo se to nekome ili ne, ja tom čovjeku vjerujem i uvjeren sam da je u stanju napraviti nešto više od ostalih. Ne kao trener, jer su mu na “pladnju” ostale samo “oglodane kosti”, već zato što mu ljudi vjeruju i imaju ga rad…

Zeko je prizemljio braću Mamić, koja je sanjala Ligu prvaka za stotu godišnjicu kluba, koja živi još samo u priviđenjima nekih prošlošću opterećenih ljudi, a današnjoj generaciji navijača, zbog kojih klub postoji, ta “stotka” ne znači baš ništa. Zeko im je hladno rekao da od Lige prvaka neće najvjerojatnije biti ništa, jer ono što Dinamo ima su patljuci za Ligu prvaka, takav projekt zahtijeva ozbiljan novac i ozbiljne investicije, kakve je Dinamo ukucao u beskorisne Latinoamerikance. Da ne govorimo da bi za Ligu prvaka trebao i malo “ozbiljniji” stadion. Ali Zeko ne gubi glavu, on je uoči mog puta na Rt dobre nade govorio da “nade ima i za Dinamo”.

Rekao sam Bišćanu: “Glavu gore, Igore, oraspoloži se, nećeš valjda ostatak života provesti s glavom u podu!” Razgovarao sam s Mandžukićem i s tim dečkom je sve u redu, uspostavili smo dobar kontakt. I ne briniute se za njegovu “glavu”, za to sam zadužen ja. Nažalost, ako dođe ponuda od sedam, osam milijuna eura, izgubit ću ga, ali neću se predati. Imam Kramarića…

Oduševio me Zeko dok je sa strašću govorio o Antoliću, Vrsaljku, Tomečaku, u koje su mnogi sumnjali, oduševio me kad je tvrdio da se od Moralesa može stvoriti svjetskog igrača, jer sve zna. Sammir je, nažalost, lijenčina, uz Mandžukića je najtalentiraniji igrač u Dinamu, ali je “manana tip”. Znam da se to neće svidjeti Mamiću, ali Sammir mora pokazati da je napravio “klik” muškosti u karakteru. Još nije…

Bilo bi dobro kad bismo ovu lamentaciju mogli završiti Zekinom opservacijom o nekim mladim igračima. Ali, nažalost, moram krenuti tri tramvajske stanice sjeverno od Maksimira, u Rusanovu ulicu, u kojoj danas, osim portira, nema nikoga…

Kad se dogodi elementarna nesreća u državi ili oko nje, predsjednik države, ili kompanije, dođe. Vrati se s puta! A u hrvatskom nogometu se dogodila elementarna nesreća, bez obzira na to je li to politička igra da se javno mnijenje udalji od Podravke, kriznih poreza i ostalih kriznih žarišta. Pa kada autobus sleti u provaliju, premijerka dolazi pod hitno. A gdje je Vlatko Marković kada se urušavaju temelji hrvatskog nogometa? U Johannesburgu!

Vlatko Marković se u času kad je USKOK posumnjao u poštenje i moral nekih nogometaša i nogometnih klubova, morao hitno vratiti u zemlju, predsjednik mora biti na mjestu nesreće. Vlatko Marković se morao vratiti iz “afričke beskorisnosti” u “džunglu” hrvatskog nogometa i povući neke poteze. Jer, “kuća gori”, a Kongres Fife je najobičnija egzotika uz bogate dnevnice. Ondje je “bafana bafana” groznica, a ovdje se ljudi bogate igrajući “iz jedan u dva”. I dok predsjednik provjerava jesu li ulice u Johannesburgu prohodne od kriminalaca, ovdje nogometaši - kriminalci popunjavaju ionako “najbogatiji kvart u državi” - Remetinec….

Nema razloga sumnjati je li USKOK uspješno provjerio kladioničarke listiće, tome jednostavno treba stati nakraj. A to može samo predsjednik, kojemu su, čujem, već produljili mandat na još dvije godine. I on, umjesto da uzme “kramp i bič” i opali po leđima kladioničarskih mafijaša, on i njegovi činovnici “snimaju” Grčku, snimaju kako igra Karagounis i kakvim će se podvalama služiti Otto Rehhagel protiv Hrvatske u kvalifikacijama za EP 2012., koje, nota bene, nismo dobili. Zar za te stvari nemamo najbolje plaćene ljude u državi, jer Bilićevi pomoćni treneri zarađuju više nego predsjednik države i premijerka zajedno.

Vlatko, ne možeš stalno biti “na putu”. U Beču, Budimpešti, Bratislavi, Nyonu! Ima posla u Nuštru, Makarskoj, Bujama, a vjerojatno i u Slavonskom Brodu i Velikoj. Ne možeš na svaki upit javnosti, a novinari to jesu, reći - “upravo ulazim u tunel, gubi se signal!” Jer, životna misija predsjednika HNS-a nije plasman na SP, plasman na EP, kandidatura za neko regionalno natjecanje, njegova misija je i proganjanje “desperadosa” iz hrvatskog nogometa, obračun s kvazimenadžerima koji petnaestogodišnjake otimaju klubovima. Tvoj posao je i nacionalni stadion koji se raspada, izgradnja kampova, ako ima novca, i što je najvažnije - moraš reći istinu jednoj nogometnoj naciji, koja je još samo prije 12 godina bila jedna od vodećih svjetskih velesila…

Miljenko Mumlek je otišao na kvasinu

Ne tako davno namjeravao sam napisati priču o tri mušketira hrvatskog nogometa. Bio sam istinski impresioniran njihovim godinama, njihovom nogometnom vještinom i neuništivošću. Tri mušketira su bili Davor Vugrinec, Nino Bule i Miljenko Mumlek. I sad se dogodi da je jedan od mojih heroja - varalica. Sudionik u kladioničarskoj aferi.

Makar moj kolega Davor Butković tvrdi da su sportski novinari previše vezani uz klubove i pojedince, i dalje ne mogu povjerovati da je Miljenko Mumlek, svojedobni heroj maksimirskih tribina, toliko zabrazdio u kladionicu. Čekam još uvijek da me netko udari po čelu i kaže - nije istina. Kad je Ćiro Blažević odlazio u Kinu i tražio igrača koji će mu donijeti prevagu, rekao sam mu - uzmi Mumleka i nećeš pogriješiti! A Ćiro će na to: “Ali, on ima 37 godina…” A ti imaš 77, pa ti je to prednost. Barem u Kini.

Nino Bule i Davor Vugrinec i dalje su moji heroji, iako se nismo previše družili. Vješti “stari dečki”, koji još vladaju hrvatskim nogometom. U toj grupi je bio i Miljenko Mumlek i ne mogu povjerovati da je “iša na kvasinu”. A kakav je bio igrač! Prvoklasan i sa 37 godina. I zato bih bio vrlo sretan da mi netko ipak kaže - probudi se, nije istina!

Desetke, najplemenitiji igrači

U groznici Svjetskog prvenstva bira se, uspoređuje, predviđa. Tako su Englezi, koji pod svaku cijenu žele Waynea Rooneyja proglasiti novim Peleom, birali su najveće “desetke”.

A za igrače koji nose taj dres Zvonimir Boban je jednom izjavio da ih treneri “nikada ne bi smjeli mijenjati”. Aludirao je da su desetke najplemenitiji igrači.

Top jedan je još uvijek Pele, iako su se vodile teške polemike je li veći on ili Maradona. Kao što se polovicom osamdesetih polemiziralo je li veći Maradona ili Platini?

Ne bi to bilo ništa neobično kada engleski “izbornik”, u ovom slučaju John Cross, specijalni izvjestitelj The Mirrora, na broj dva, umjesto omraženog Maradone, ne bi postavio - Geoffa Hursta.

Tek treća desetka svih vremena je “mali zeleni”, a onda se stvari razvijaju na tipičan engleski način: 4. Gary Lineker (Engleska), 5. Michel Platini (Francuska), 6. Gunter Netzer (Njemačka), 7. Rivelino (Brazil), 8. Zinedine Zidane (Francuska), 9. Zico ili Rivaldo (Brazil), 10. Wayne Rooney (Engleska)…

Rukavinina propuštena prilika

Svojedobno sam otišao u Šibenik da bih intervjuirao nogometno čudo od djeteta Antu Rukavinu. Došao je u društvu meni malo poznatog Schildenfelda, koji je za cijelog razgovora bio u drugom planu. Na kraju mi je rekao: “Šjor, neće vam Rukavina u Dinamo, mi smo oduvijek bili - hajdukovci”. I doista, nekoliko sati poslije nazvao me dobro obaviješten izvor i potvrdio: “Rukavina je već sve dogovorio s Hajdukom”. Nekoliko tjedana poslije u Zagrebu se pojavio “Šifo”, uz već kliširanu izjavu: “Od malih nogu navijao sam za Dinamo…”

Rukavina i “Šifo” pošli su svojim putem. U Panathinaikosu Rukavina nije postao ono što smo svi očekivali, napadač najviše europske klase, a “Šifo”, nakon životarenja u Turskoj, danas vrlo dobro igra u Sturmu iz Graza i na pragu je reprezentacije. Zapravo, sasvim je sigurno reprezentativac, a pun hvale je za njega i Ivica Osim, oku starog šmekera ne može pobjeći dobar igrač.

Pitanje je u kakvog igrača bi se razvio Rukavina da je došao u Dinamo? Još uvijek vjerujem - u vrhunskog, jer sam vidio malo igrača koji s takvom lakoćom igraju nogomet.