MARKO BIOČINA Sjećanje na zločin u Gruborima ne može se prekvalificirati

Je li posao tužitelja da progoni osobe za koje postoje naznake da su počinile neki zločin? Ovo naizgled besmisleno pitanje zapravo je vrlo smisleno nakon odluke Državnog odvjetništva da prekvalifikacijom djela praktički prekine kazneni progon bivšeg zamjenika zapovjednika specijalne policije Željka Sačića, kojeg je jedan od njegovih nekadašnjih podređenih na suđenju za ratne zločine u Gruborima javno teretio da je izmjenama službenog izvještaja o tom događaju faktički opstruirao istragu i kažnjavanje odgovornih. Tužitelji su to, inicijalno, okarakterizirali kao ratni zločin, da bi nakon kadrovskih promjena u DORH-u optužnica bila povučena na doradu, tužiteljica koja ju je podignula suspendirana, a inkriminacije protiv Sačića prekvalificirane u drugo kazneno djelo za koje je zastara već odavno nastupila. Kako je jasno da su tužitelji prilikom promjene kvalifikacije djela bili svjesni konačnih efekata tog poteza, a očito su smatrali da indicije o krivnji postoje - inače bi optužnicu odbacili - nameće se pitanje zašto barem nisu prepustili sudu da odluči je li to što se Sačiću stavljalo na teret ratni zločin ili ne. No ova situacija u kojoj je potencijalni ratni zločin izbrisan autonomnom odlukom tužitelja samo je odraz kontinuiranog odnosa društva i države prema zločinima koje su počinile hrvatske snage u Domovinskom ratu. A priča o Gruborima iz više je razloga možda i najparadigmatskiji primjer tog odnosa.

Kao prvo, radi se o neospornom ratnom zločinu i definitivnoj negaciji često ponavljane teze iz 90-tih kako u “obrambenom ratu nije moguće činiti ratne zločine”. Podsjetimo, 25. kolovoza 1995., u smiraju vojno-redarstvene akcije Oluja - tijekom akcije “čišćenja” sela u zaleđu Knina koje su provodile jedinice Specijalne policije, ubijeno je pet srpskih civila u dobi od 45 do 90 godina starosti. Nisu bili naoružani, neki su ubijeni na njivama, a neki u kućama, koje su zapaljene. Sve u svemu, teško je tvrditi da je bila riječ o borbenom djelovanju i da je 90-godišnja starica pružala otpor hrvatskim jedinicama. Dakle, smaknuti su bespomoćni civili.

Kao drugo, specifikum slučaja Grubori jest da su za njega osumnjičeni članovi elitne hrvatske postrojbe, od kojih su neki i onda i danas bili bitni pripadnici društvenog establišmenta i obnašali visoke državne funkcije.

Samo za primjer, zapovjednik postrojbe Mladen Markač jedan je od najslavljenijih hrvatskih ratnih junaka, zapovjednik jedne od jedinica koje su djelovale u Gruborima bio je Josip Ćelić, dugogodišnji čelnik karlovačke policije, pripadnici postrojbe, među ostalima, bili su i Milijan Brkić, aktualni glavni tajnik HDZ-a i bivši zamjenik ministra unutarnjih poslova, jedan od vođa braniteljskih prosvjeda Josip Klemm i mnogi drugi. Na koncu, posebnost slučaja Grubori jest i to što se za njega zna praktički od trenutka kad se dogodio, bio je i dio haške optužnice protiv trojice hrvatskih generala, no ni nakon puna dva desetljeća istražnih procesa krivci za zločin nisu identificirani i kažnjeni.

Sredinom prošle godine dvojica optuženih pripadnika Specijalne policije, Franjo Drljo i Božo Krajina, nepravomoćno su oslobođena krivnje. Iako je sud tijekom procesa nedvojbeno utvrdio da su pripadnici Specijalne policije spornog dana prolazili kroz Grubore, ocijenio je kako nije neosporno dokazano da su baš Drljo i Krajina izvršili zločin. Problem je što netko jest...

Jasno je kako iza nesposobnosti države da nađe i kazni zločince iz Grubora prvenstveno stoji sramotni zavjet šutnje samih članova Specijalne policije, od kojih bi neki ipak morali imati saznanja o tome tko je pucao u srpske civile. Jedan od tih ljudi, barem temeljem funkcije koju je obnašao, jest i sam Sačić, no nakon što je tužiteljskom intervencijom oslobođen pritiska kaznenog gonjenja, šanse da prekine “omertu”, ako je ikada i postojala, više nema. Državni aparat očito nema ni volje ni sposobnosti da sankcionira zločin u Gruborima, ostaje samo apelirati na savjest onih koji to mogu učiniti. Hrvatski branitelji, pa tako i bivši članovi Specijalne policije, često ističu kako neće dopustiti da se kriminalizira i uprlja čistoća Domovinskog rata, njihove borbe protiv srpskog okupatora i veličanstvene pobjede u Oluji. Neshvatljivo je stoga zašto su spremni onečistiti sve to skrivajući ubojice u svojim redovima. Grubori su krvava mrlja na uniformi svakoga od njih, mrlja koja se ne može oprati podsjećanjem na puno brojnije i groznije zločine agresorskih snaga, ni neraskidivošću ratnog drugarstva, ni bilo kakvom drugom relativizacijom. Ako veterani Specijalne policije smatraju da je zaštita ijednog od svojih” važnija od zaštite časti borbe koju su vodili, onda neka to javno i kažu, sve ostalo je ispod razine herojstva koju su pokazali u obrani Domovine. Svi mi ostali građani Hrvatske, koji smo mimo naše volje osuđeni živjeti sa sramotom ovog nekažnjenog zločina, možemo tek učiniti ono isto što i u slučaju svih ostalih nekažnjenih zločina iz Domovinskog rata. Oprostiti, ali ne zaboraviti. Jer, ono što pamtimo nitko ne može “prekvalificirati”.