Loto, igrač iz kamenog doba i dodatno obrazovanje

Loto je fora. Ispunjen listić s deset kombinacija izgleda nam kao jeftina karta za sreću, mogućnost za izlaz iz neimaštine, prilika za sretniji život. No je li tome baš tako? Činjenica je da je jeftino, oko dvadeset kuna, i da imamo šansu za priličan dobitak od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna kuna: dva milijuna za dvadeset kuna – to je vrlo primamljiv omjer, a za par kuna više omjer može biti i bolji. No kolika je stvarno šansa da dobijemo na lotu?

Zanemariva vjerojatnost

Broj mogućih kombinacija u lotu 7/39 je malo iznad petnaest milijuna (15,380,937 za pedantne). Ako netko igra cijeli listić od deset različitih kombinacija, vjerojatnost da će pogoditi svih sedam brojeva je jedan prema milijun i pol. Postavljaju se dva pitanja: koliko je to pošteno (odgovara li dobitak ulogu pomnoženom s vjerojatnošću dobitka) i koliko je to zapravo mala vjerojatnost u nekim ljudskim mjerilima.

Milijun i pol puta dvadeset kuna je trideset milijuna – to bi bilo pošteno, kad bi dovoljno ljudi igralo. No i organizator ima neke troškove pa je logično da iznos bude manji. Koliko manji? Fond nagrada je oko pola uplaćenog iznosa. Ta je situacija zapravo prilično nepoštena (da se ne spominje i nedavno uvedeni dodatni porez na dobitak). Tko normalan bi stavio neki novac crveno ili crno (prema političkim, ili već kojim drugim sklonostima) na ruletu, ako bi dobio manje od pola zarade? I, naravno, ako izgubi – gubio bi cijeli iznos. Mozak nam očito radi različito kad su u pitanju veći iznosi novca.

Mala vjerojatnost je još jedna stvar koju naš mozak teško može pojmiti (eh, da su to jedine dvije). Koliko je to jedan prema milijun i pol? Recimo da čovjek igra loto jednom tjedno pedeset godina – kolika je šansa da dobije sedmicu? Sigurno puno veća; to je pedeset godina puta oko pedeset i dva tjedna – šansa je nekoliko tisuća puta veća. Točnije, dvije tisuće šesto puta. U usporedbi s jedan prema milijun i pol, to je zapravo zanemarivo.

Igrač iz kamenog doba

Da bi skužili koliko je to zanemarivo, zapitajmo se koliko godina trebamo igrati da šansa ispadne oko 50 posto. Kad bacamo novčić, za tu šansu trebamo jedno bacanje. Kod kocke s brojevima od 1 do 6 treba nam četiri bacanja da imamo više od 50 posto šanse da dobijemo npr. šesticu. Zato se u "Čovječe ne ljuti se" na početku kocka baca tri puta – mnogi misle da je tri bacanja dovoljno da imaju pola-pola šansu za šesticu, što izaziva početnu frustraciju koja čini ovu dječju igru zanimljivom ("Tek smo počeli, a meni već ne ide!").

Dakle, koliko godina trebamo igrati loto jednom tjedno da dosegnemo nefrustrirajući omjer: fifty-fifty? Odgovor je – nevjerojatnih dvadeset tisuća i petsto godina. Naš čovo je trebao početi uplaćivati loto debelo prije kraja zadnjeg ledenog doba, tamo negdje u polovici kasnog kamenog doba, da bi do danas imao 50 posto šansu da dobije sedmicu na lotu. Za to vrijeme, uplatio bi nešto više od 10 milijuna kuna. Izgleda prilično očito da je takva situacija potpuno besmislena, no ljudi svejedno igraju.

Ima još jedna zanimljiva činjenica – kad bismo pitali igrače lota koja je vjerojatnost da budu izvučeni brojevi: 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7, dobili bismo praktično isti odgovor: "To je nemoguće." Problem je samo da je vjerojatnost da ispadne ta kombinacija potpuno jednaka onoj da ispadne bilo koja druga kombinacija. Ako je tako, zašto onda igramo loto?

Zašto igramo loto?

Odgovor nije jedan i jednistven. Mnogo je razloga i od prilike do prilike, jedni smjenjuju druge. Ipak većina najpoznatijih ili najvažnijih načina, mogu se svesti na jedan: mozak nas vara.

Naš mozak je evolucija pripremila za život u malim zajednicama, najvjerojatnije negdje u afričkoj savani. Stvari koje su tamo malo vjerojatne, ali su dovoljno vjerojatne da su naši preci čuli za njih (poput toga da je neki slon poludio i da se muva baš u susjedstvu našeg sela, ili da je netko umro nakon što je pio vodu iz rijeke) bile su im jako važne. Takve informacije su se brzo izmijenjivale i ljudi bi im vjerovali – to više što je više ljudi znalo za njih. To našu, nekad korisnu osobinu, danas iskorištavaju svi – od medija do lutrija. Svaka loša vijest nas zanima jer je naš mozak zanemarivo različit od mozga našeg afričkog pretka i presudno je saznati sve loše vijesti što prije. Isto tako, sve što je imalo vjerojatno – koliko god mala bila ta vjerojatnost – doživljavamo kao izvjesnu mogućnost. Četiri i pol milijuna ljudi zna da je netko iz Hrvatske dobio na lotu, a naš mozak to i dalje doživljava kao da je to netko od pedesetak naših iz sela u afričkoj savani i da se to, evo možda već drugi tjedan, može dogoditi i nama samima.

Što možemo s 20 kuna tjedno?

Možemo li ikako pametnije investirati tih 20 kuna od uplate lota? Svatko zna da je 20 kuna tjedno ništa. Čak i u doba krize, 20 kuna zdrobimo bez većih problema na kojekakve gluposti koje nam ne mogu donijeti ništa, dok nam loto listić može donijeti milijune.

Naravno, mogli bismo uplatiti dvadeset kuna tjedno za znanstvena istraživanja (istraživanja lijekova za razne vrste raka i druge opake bolesti, nove izvore energije, nove materijale, nove metode za sprječavanje onečišćenja okoliša, ili bilo što što nas je oduvijek zanimalo – mene je tako uvijek opčinjavalo istraživanja svemira i otkrića subatomskih čestica). To bi bilo divno i osobno bi me to jako veselilo, ali loto igramo da bismo mi dobili neku konkretnu lovu, a država bi se trebala brinuti da znanost iz proračuna dobiva dovoljno sredstava pravedno, ali i inteligentno, raspoređenih (u suprotnom, to se trivijalno rješava na izborima).

Dodatno (cjeloživotno) obrazovanje

Postoji način da za 20 kuna tjedno dobijemo neku opipljiviju lovu natrag, ali moramo gledati dugoročno. U 50 godina uplatit ćemo na loto oko 52 tisuće kuna, a vidjeli smo da je najveći dio tog novca bačen u vjetar (nešto malo se ipak vrati kroz manje dobitke). Zašto onda taj novac ne bismo upotrijebili za nešto što će nam donijeti povećanje prihoda. Najjednostavniji način za povećanje prihoda je povećanje plaće. Povišicu možemo dobiti na nekoliko načina: povećanjem naše efikasnosti, obavljanjem većeg opsega posla, ili napredovanjem na odgovorniju poziciju. Ako nam šef to ne omogućava, to je znak da treba promijeniti firmu.

Da bismo išta od toga mogli postići, osim iskustva koje smo već stekli, trebaju nam i neka nova znanja. Ta znanja se mogu dobiti dodatnim obrazovanjem. Stvar nije tako komplicirana kako se može činiti na prvi pogled: poslodavci trebaju ljude s dobrim komunikacijskim, prezentacijskim i prodajnim vještinama te su ponekad spremni platiti, a još češće sufinancirati takve tečajeve i doškolovavanja. Za pedeset tisuća kuna možemo platiti barem pet vrhunskih, ili više od deset solidnih tečajeva, a uz sufinanciranje poslodavca i više. Moramo samo paziti da se školujemo u stvarima za koje i mi sami imamo nešto talenta, a da su te vještine istovremeno tražene na tržištu rada.

Zašto je to bolje od lota? Pametnim i brzim napredovanjem u poslu možemo bez većih problema steći barem tisuću kuna više mjesečno. Tisuću kuna, u pedesetak godina radnog vijeka, iznosi lijepih šesto tisuća kuna ekstra (ako računam s tisućom u prosjeku). Za razliku od lota, ovdje dobiva svatko tko igra. A neki će biti toliko dobri u toj igri da će na kraju otvoriti i svoje tvrtke. Neki od tih mogu ostvariti i veći prihod nego onaj koji dobiva sedmicu na lotu. A oni koji "gube" u ovoj lutriji i ne otvore svoje vlastite firme (ili postanu međunarodni konzultanti, ili članovi uprava multinacionalnih kompanija)? Ne treba brinuti, jer s onih tisuću kuna mjesečno ekstra, lakše ćemo naći stotinjak kuna koje možemo potrošiti na neke glupe stvari koje su nam, tko zna iz kojeg razloga, baš fora.

Možemo, recimo, svaki tjedan uplatiti loto.