London se neće raspasti zbog Brexita, ali mnogi životi hoće

U naletu priča o Brexitu neki dan osobito me zabavila ova koju mi je ispričala jedna šarmantna studentica ekonomije: kao zadatak na fakultetu prezentirala je Brexit. Nakon prezentacije uslijedio je zasluženi aplauz kolega, ali i negodovanje profesorice koja je smatrala da njezin zaključak prezentacije ne zadovoljava. “I što dalje? Što će se dogoditi”, upitala je profesorica. Voljela bih da sam bila tamo pa da joj uzvratim jednakim pitanjem na koje u ovom trenutku odgovor ne zna niti Theresa May.

Problem je kod političkih saga što postaju toliko zamorne i zapletene da više teško razdvajamo zbilju od fikcije, stvarne probleme od populističkog zastrašivanja. U jednom od intervjua koje sam dala za domaće medije pitali su me čekaju li Britanci u redovima u supermarketima kako bi opskrbili svoje domove živežnim namirnicima za godine koje dolaze (odgovor je ne). Pitali su me i strahujem li od toga da će me 1. 4. kao stranu državljanku izbaciti iz zemlje (ne strahujem), je li financijsko središte Londona City već postao grad duhova (ne, pun je ljudi kao i uvijek) i mrze li Britanci imigrante (ne). Toliko sam negativnih odgovora izrekla da bi netko mogao pomisliti da negiram čitavu stvar, kao što sam svojedobno negirala da bi referendum mogao završiti tako kako je završio. To lipanjsko jutro nakon referenduma dobro pamtim jer je bilo posebno. Bilo je to prvo jutro da je moj sin, kojemu se bližio prvi rođendan, prespavao čitavu noć. Prvo jutro kojemu nije prethodila noć puna plača i uspavanki. Prvo jutro u kojem me probudio glas moga supruga: “Odlaze iz EU!” Prije nego što sam usvojila vijest otrčala sam u Jeanovu sobu da provjerim diše li. Pošto sam ustanovila da je živ vratila sam se u krevet gdje je odzvanjao BBC News. Ostatak jutra proletio je u magli: s nelagodom sam čitala svoj komentar u Jutarnjem objavljen toga dana koji je uvjeravao čitatelje da Britanci ostaju u EU. David nije išao na posao. Susjeda Lidija navratila je na kavu kako bismo radile ono što su to jutro svi radili: gledale vijesti. Baš kada sam joj poslužila cappuccino na ekranu se pojavio David Cameron. Teško je danas objasniti zašto smo obje plakale kada je dao ostavku. Tako je to u trenucima kada je očito da se živi trenutak koji će ući u povijest. Iako smo danas svi bogatiji za tisuće novih informacija o kojima nikada ranije nismo trebali razmišljati, što se doista promijenilo, i za koga?

Natalie i Peter uvijek su vjerovali da su nekretnine najbolje investicije, ali nikada se nisu usudili kupiti nekretninu. Uvijek je nešto nedostajalo, ili nekretnini, ili trenutku. Kada im je 2015. predstavljen projekt Embassy Gardens, impresivnog stambenog kompleksa uz Temzu, doživjeli su svoj heureka trenutak. Naslonjena uz novu američku ambasadu, moderna zgrada s pogledom na rijeku obećavala je dobru investiciju. Isto su obećavali i agenti za prodaju nekretnina koju su nizali obećanja o porastu vrijednosti nekretnina u Londonu. Odluka je pala na trosobni penthouse s velikom terasom. Plan je bio iznajmljivati ga, potom prodati za nekoliko godina kada mu poraste vrijednost. Bilo je to prije nego što je Donald Trump preseljenje ambasade osudio kao glupu odluku, prije nego što su lokalni poznavatelji nekretnina zaključili da je južna strana Temze i dalje niži standard od sjeverne. I da, prije Brexita. Ukratko, stan koji su u proljeće 2015. kupili za tri milijuna funti danas pokušavaju prodati za 2,2, ali ne uspijevaju. Broj neprodanih stanova uz Temzu raste. Najam koji su im obećavali agenti, više ne vrijedi. Ponudu za najam prepolovili su. Stan je već osam mjeseci prazan.

Costanza i Jonathan primjer su bračnog para koji su desetljećima krojili priču o uspjehu londonskog Cityja. Nakon završetka studija Talijanka Costanza je stigla u London i od tada radi za jednu veliku banku. Tu je upoznala i Šveđanina Jonathana s kojim se nakon nekoliko godina veze vjenčala. Par, danas u tridesetima, sa svoje dvoje djece živi u zapadnom Londonu. London je njihov grad, baš kao što je engleski službeni obiteljski jezik. No, posljednja godina bacila je snop sumnje na njihovo uvjerenje da će to tako i ostati. Daniel je jedna od žrtava zatvaranja financijskih institucija, zbog čega već više od pola godine ne može naći posao. Obitelj živi od Costanzine plaće, a kredit za stan otplaćuju ušteđevinom. Costanzi su već najavili mogućnost da je presele u Milano. U tom slučaju Jonathan, koji ne govori talijanski, morao bi potražiti posao u Milanu. Par razmatra i opciju života u Stockholmu. Najteže od svega Costanzi pada neizvjesnost. “Svaki puta kada me šef pozove u ured pomislim da bi to mogao biti razgovor o otkazu”, govori.

Kao najbolji student na fakultetu ekonomije u Beogradu, Vladimir je pokazivao ambicije veće od svojih kolega. Danas, petnaest godina kasnije, to je samo potvrdio odličnim poslom u jednoj konzultantskoj kući u Londonu. Nedavno mu se pridružila djevojka Marija koja je u Londonu upisala studij kako bi joj bila odobrena viza za boravak u Londonu. Par živi zajedno nekoliko mjeseci i jako su zadovoljni. No, početkom godine Vladimir je obaviješten da ga šefovi žele u Parizu, jer se kapacitet posla u Londonu smanjio. Ako pristane, očekuje ga promaknuće. Odbije li, vrlo vjerojatno za njega više nema posla. Nevolja je u tome što se Marija zbog njega doselila u London, a za Francusku nema vizu.

Obitelj Duval donijela je zajednički zaključak da je London bolji grad za život od Pariza. Svaki član obitelji ima svoj razlog: Marcu se sviđaju ljudi, Margot stil života, a djevojčicama parkovi. Kada je Margot dobila zadatak da otvori londonsku podružnicu francuske modne kuće za koju je godinama radila, obitelj se sa zadovoljstvom upustila u novu avanturu. Djevojčice su bile sretne u novoj školi, a Marcu je odgovarala atmosfera u londonskoj podružnici firme. No, već godinu kasnije obitelj se vratila u Pariz. Margotin šef je zaključio da je britansko tržište nesigurno te je plan za otvaranjem podružnice odgođen do daljnjega. Dok je Margot istraživala mogućnosti pronalaska novog posla u struci, Marc je dobio otkaz u banci u kojoj je radio. “To se zove biti u krivo vrijeme na krivome mjestu”, komentira Marc.

Pratite našu dopisnicu na www.anamuhar.com