IZDVOJENO MIŠLJENJE

Lokalklijentelizam je lošiji model čak i od crony kapitalizma

 Vladimir Ivanov / CROPIX

S obzirom na to da HDZ-ov “vladar Like” Darko Milinović i dalje nastavlja s besramnom javnom kampanjom u kojoj se zalaže da se princip prikrivenog nacionalnog klijentelističkog modela, koji ustrajno implementiraju sve domaće političke partije, zamijeni javnim lokalklijentelizmom prema kojem bi, primjerice, u Lici na natječajima prolazili samo oni HDZ-ovci koji su Ličani, nekako se čini potpuno beznadežno obračunavati s tako stupidnim tezama, ali je razina upornosti našeg ličkog političkog “mislioca” takva da je zaslužio kolumnu drugi tjedan zaredom. Dakle, gospodine Milinoviću, od ovdje pa nadalje ne isplati vam se iznova čitati jer ćete se samo živcirati.

Milinovićev gorljivi stranački lokalklijentelizam kao model upravljanja treba za početak staviti u neki kontekst. Pogledajmo malo svijet oko sebe. Najvrednije kompanije u svijetu po tržišnoj kapitalizaciji 2017. bile su redom Apple, Alphabet (GOOGL), Microsoft, Amazon, Facebook, Tencent… To su high-tech divovi vrijedni od 900 do “samo” 500 milijardi dolara. Među velikim kompanijama s najvećim rastom vrijednosti također su sve redom kompanije bazirane na znanju; od 25 velikih s najbržim rastom dvadesetak je kemijskih ili biokemijskih tvrtki. Planet je postao igralište nesmiljene konkurencije u inventivnosti, novim tehnologijama, učinkovitosti i ostalim manifestacijama ljudske izvrsnosti.

I ništa od toga ne miriše na Darka Milinovića i njegov koncept lokalklijentelizma koji sam u prošloj kolumni približio pojmu bastard feudalizma. Milinovićev koncept čak je nekoliko svemira daleko od recentnog crony kapitalizma, iako maligniji. Globalna utakmica, naime, nema baš nikakve veze s idejom da na 10 - 15 javnih pozicija vrtite uvijek istih stranački podobnih 10 - 15 ljudi koji prema Milinovićevoj teoriji moraju biti dodatno prepoznatljivi po specifičnom, lokalnom genomu. U tom konceptu nemamo baš nikakve šanse.

Sve suvremene uspješne nacionalne ekonomije sasvim sigurno nisu mjesto na kojem 75 posto zaposlenih sjedi u nekoj državnoj službi, a kao što je to slučaj u Milinovićevoj Lici. Mjesto je to iz snova za nazadne etatiste.

Milinović je pritom neka vrsta dekadentnog lokaletatista, i to u vremenu kad se čak i najvrsniji oblici etatizma čine pomalo upitnima i nekonkurentnima. Što bi danas dao drug Staljin da raspolaže svim onim silnim podacima o svima nama koje pohranjuju i koriste sve ogromne privatne kompanije koje smo već spomenuli? Bilo koji veliki etatist iz prošlosti danas je obični amater prema moćima koje iz informacija o suvremenim potrošačima uz pomoć suvremene bihevioralne psihologije crpi samo jedna tvrtka; Amazon. A Milinovićev krajnji doseg u takvom novom svijetu bio bi, eventualno, da se o trošku poreznih obveznika za cijelu Liku uvede Wi-Fi koji po svojim domovima ionako već imaju svi napredniji žitelji tog ponosnog kraja.

Prije nekih 45 godina jedan drugi etatist, čileanski socijalist Salvador Allende, čak je imao pravo biti naivan kad je dao izgraditi heksagonalnu sobu s četiri slabašna kompjutora i telefaksima, a iz koje je namjeravao provoditi centralno upravljanje svim nacionalnim resursima. Čak da Allendeovu vlast nije okončao krvavi puč Pinochetove vojne hunte, centralnoplanske algoritamske operacije, pod kodnim imenom Cybersyn, ipak ne bi imale nikakve šanse. Nije Allende bio jedini etatist u zabludi. Oskar Lange vjerovao je da se ekonomija može opisati jednadžbama ponude i potražnje. Nobelovac Kantorovich, koji je za SSSR pokušavao optimizirati produkciju čelika, vjerovao je da su mu trebali samo puno brži kompjutori.

Danas, u doba tih puno bržih kompjutora, suvremeni kineski ekonomisti Binbin Yang i Xiaoya Li pokušavaju nešto slično kao Kantorovich, samo mnogo ambicioznije. I ti svi redom pametni ljudi, osim što precjenjuju državu, radikalno podcjenjuju i moć inovacije i značaj privatne inicijative, baš kao i neke čudnjikave karakteristike društava koje je teško definirati kao inpute za etatističke upravljačke algoritme: npr. posljedice mijenjanja pravila u poreznim ustavima, socijalnom i mirovinskom osiguranju s nepredvidivim vlastitim outputima - od navika potrošača do redistribucije dohotka i još puno puno toga.

Za Milinovića se čak ni ne može reći da je žrtva etatističke samoobmane. Ona, uostalom, postoji otkad postoje države, za bilo kakvu etatističku samoobmanu potreban je neki značajniji voljni element, neka vizija. Milinovićev etatizam zapravo je dno dna etatizma. On nema volje za naprednim upravljanjem. On želi zacementirati status quo, ne želi ljude “izvana”, pa tako ni promjene. On želi pozicije. Taj oblik upravljanja dokazano pak onemogućava razvoj privatne inicijative te zatire inventivnost; ključne motore rasta.

Preporučujemo domaćoj političkoj znanosti da pokrene istraživanje fenomena klijentelističkog totalitarizma u kojem su “stranka” i “lokalno” neka vrsta lokaliziranog kvaziideala; ideala u koje zaista vjeruju samo oni koji misle da se ti ideali na njih primjenjuju. Govorimo o slavnih “Milinovićevih petnaest”.

U Milinovićevoj Lici zauvijek će stoga tri četvrtine Ličana ostati ovisno o lošim državnim plaćama, a kroz 5 - 10 godina te danas relativno male plaće bit će realno 30 - 50 posto manje. Politika kao poluga moći izgubit će na važnosti, a Darko Milinović moći će mirno kružiti na svom ljubljenom motoru još otužnije pustom, ali zato predivnom Likom.

U situaciji kad bi u Hrvatskoj trebali pokušavati ostati koliko-toliko konkurentni u zastrašujućoj utakmici s divovima čiji laboratoriji znanja razvijaju dosad neviđene oblike umjetne inteligencije, virtualne i proširene stvarnosti te neslućena rješenja genskih terapija ili pak grade kvantna računala i samovozeće kamione praćene daljinski upravljanim dronovima, blesavo je da bilo tko (npr. Milinović) traži pozicije isključivo po stranačkim zaslugama, a da pritom nudi jedino potrošnju tuđeg novca. Milinović je valjda jedini domaći političar koji ne spominje reforme, a u zaslugu si pripisuje pokretanje i tobožnje vođenje projekata isključivo ovisnih o proračunskom novcu.

Milinovićev koncept stranačka je spačka koja je nekoliko svemira udaljena od bilo kakve realne šanse za gospodarski zaokret u Lici.

Bit će vrlo zanimljivo pratiti izbore u lokalnom, ličkom HDZ-u. Teško je procijeniti, ali nisam siguran da sa stopostotnom sigurnošću možemo isključiti pobjedu Darka Milinovića i njegova koncepta.

Ako pak Milinović na unutarstranačkim izborima dobije legitimitet za svoj koncept lokalklijentelizma, onda raste opasnost od sličnih pobuna u drugim županijama. Ako se realizira takav scenarij širenja koncepta lokalklijentelizma, ubrzo ćemo vidjeti i veliki krah HDZ-a kao relevantne stranke na parlamentarnim izborima. Ne postoje ni teoretske šanse da će lokalni šerifi iz, recimo, Like biti jako simpatični Zagorcima ili pak Slavoncima. Projekt lokalklijentelizma nemoguće je integrirati na nacionalnoj razini. Hrvatska demokratska zajednica lako se može svesti na rasuti teret lokalnih interesnih kokošara.

Opasnost od posljedične ogromne štete i za širu političku scenu potpuno je očigledna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 18:51