IN MEMORIAM ŽELJKO MUŽEVIĆ (1951. - 2015.)

Kroničar slavonske ravni koji je volio da ga zovu seoski đilkoš

 Privatna arhiva

Umro je Željko Mužević. Ljudina, novinar, nogometaš, književnik, branitelj, bećar... Zbogom oče, ratniče podvinjskog srca - zapisao je sin Hrvoje u obavijesti o njegovom tihom odlasku u noći s utorka na srijedu kada je veliko podvinjsko srce prestalo kucati u 64. godini.

Svi mi koji smo ga susretali, radili s njim i popili pokoju da nam “riječi ne trče pred rudo”, pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je uvijek bio spreman pomoći, dati savjet ili te razveseliti nekom anegdotom koju je znao ispričati ili napisati kao da se i tebi dogodila.

Dio tih priča mogli smo pročitati i u Jutarnjem listu, gdje je deset godina radio kao urednik dopisništva u Slavonskom Brodu. U posljednje vrijeme mogli smo ga čitati kako izvještava o neobičnoj ljubavi seoskog učitelja Stipe, njegove rode Malene i svjetskog putnika Klepetana. Priču koja je obišla svijet otkrio je zahvaljujući svojoj novinarskoj radoznalosti i rijetkom talentu prepoznavanja ljudi među nama.

Posljednji put čuli smo se ovog ponedjeljka kada sam od njega opet tražio broj muzikologa Mije Ferića da prokomentira apsurdno suđenje slavonskom mladiću zbog pjevanja “nepoćudnog” bećarca. Želja je baš pripremao drva za zimu, ali je odmah iz starog mobitela izvadio Mijin broj i rekao: - E, još nam trebaju i bećarac zabraniti, pa da i ovo malo Slavonaca nestane.

Svoju bećarsku dušu Želja Podvinjski znao je pretočiti u priče na svom blogu “Divan skitnje” i u knjizi “Mars u brodskom sazvježđu”. Priče su to koje će zauvijek čuvati uspomene na ljude poput Čiča Šime Skeletovića, na događaje poput “Dana kada su ubijali djecu”.

Danas, kada mu odajemo počast na njegovom ovozemaljskom ispraćaju, vrijedno je prisjetiti se njegova zapisa o susretu s još jednom brodskom legendom, Dragutinom Tadijanovićem.

”Znaš li ti, mladiću, gdje mjesec najljepše sja, gdje ga vidiš u punoj njegovoj ljepoti?… pita mene Tadija dok smo davno, davno sjedili na stubama podvinjske osnovne škole. On, bard hrvatskog pjesništva i pisane riječi, ja seoski đilkoš koji se u njegovu društvu našao samo zbog toga što je on kod moje bake Lize i djeda Pave kao dječarac ostavljao kaljave čizme ili bakandže i navlačio čiste kako bi uredan stigao u Slavonski Brod u školu.

- Nad Metrincem! Nad Metrincem i Glogovicom podno podvinjskog groblja, uz stari mlin - reče. Brže bolje sam potvrdio kao da sam znao odgovor, a Tadija me pogledao, stavio ruku na moje rame i kroz smijeh rekao:

- Znaš ti vražju mater. Kada si prolazio Metrincem po mjesečeni nisi bio sam. Il si bio s društvom il s alkoholom ili s njom. A tada se mjesec s takvim društvom i u tvojim godinama ne vidi.

Zna Tadija. I Tadija je bio mlad. Nego diži tu stražnjicu i idemo nazad u kino dvoranu jer narod čeka da vidi poznatog pjesnika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 20:26