ON THE RECORD

Kriminalna država Ive Sanadera. Kako se to moglo dogoditi?

Kako nazvati državu čiji su donedavni potpredsjednik Vlade i dojučerašnji šef carinske službe u zatvoru zbog teških imovinskih delikata?

Kako nazvati državu čiji je bivši ministar policije i obrane na sudu zbog podjednako gadnih financijskih prekršaja?

Kako nazvati državu čiji je drugi, bivši ministar unutarnjih poslova blagoslovio isplatu 26 milijuna kuna tvrtki čija je vlasnica bliska prijateljica uhićenog šefa carine?

Kako nazvati državu u kojoj je velik broj direktora državnih poduzeća u proteklih godinu dana završio u pritvoru?

Kako nazvati državu čiji se ministar (čovjek je i sada u Vladi) u razdoblju od tri sata više puta bio čuo s jednim registriranim pripadnikom kriminalnog podzemlja?

Na žalost, radi se, sasvim očigledno, o kriminalnoj državi.

O kriminalnoj državi Ive Sanadera.

Kada sam, prije otprilike šesnaest mjeseci, na ovome mjestu objavio tekst pod nazivom Srce tame, u kojem sam razmjerno izravno povezao ondašnji državni vrh (Sanader još nije bio dao ostavku) s organiziranim kriminalom, nisam imao pojma da su financijske prevare u vladajućoj stranci i u Sanaderovu kabinetu dosegle takve dimenzije, na koje sada upućuje Državno odvjetništvo.

Na žalost, u politici su činjenice pokatkad mnogo gore i od najnegativnijih prognoza i najoštrijih ocjena.

Svi političari koji su u proteklih godinu dana završili u pritvoru, kadar je Ive Sanadera. Sanader je doveo Polančeca u Vladu. Sanader je doveo Rončevića u Ministarstvo obrane, pa zatim u Ministarstvo unutarnjih poslova. Sanader je svojedobno doveo Kirina u MUP. Sanader je bio vrlo blizak s Mladenom Barišićem: toliko blizak da mu je povjerio blagajnu Hrvatske demokratske zajednice.

Čak i da Ivo Sanader ne bude optužen, sama činjenica da su svi za korupciju dosad osumnjičeni državni dužnosnici zapravo njegovi povjerenici dovoljna je za političku ocjenu da kriminalna država, čiji su neki protagonisti po zatvorima, dok su drugi relativno nedavno izašli, pa na ograničenoj slobodi čekaju suđenje, uistinu jest država Ive Sanadera.

Sanader možda može izbjeći kaznenu, ali sigurno ne može izbjeći političku odgovornost.

Time, naravno, ne želimo od krivnje amnestirati ostatak vodstva Hrvatske demokratske zajednice (onog njegovog dijela koji još nije zahvaćen akcijama policije i tužiteljstva) za Sanaderovu korupcijsku mrežu.

Članovi Predsjedništva HDZ-a, uključujući i Jadranku Kosor, vjerojatno su morali znati bar ponešto o Sanaderovim i Barišićevim postupcima, ali Ivo Sanader sve je glavne odluke, definitivno, donosio sam. Hrvatskom demokratskom zajednicom u njegovo vrijeme nije vladalo nikakvo Predsjedništvo, nego šef stranke.

Hrvatska je jedna od rijetkih država u Europi, uz Italiju možda jedina, (Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku, BiH i postsovjetske države naravno ne računamo, jer su one prirodno impregnirane zločinom i korupcijom), u kojoj je organizirani kriminal još donedavno dosezao do samog državnog vrha.

Ta je dijagnoza danas savršeno jasna i strancima koji su ovdje došli tek nedavno, i koji redovito prate medije: prekjučer sam kurtuazno pričao s direktorom jednog zagrebačkog hotela, strancem s puno staža po raznim prekomorskim destinacijama. Čovjek mi je dosta zapanjeno rekao: “Slušajte, ja sam stvarno bio svugdje, ali ne znam niti jednu zemlju koja je u kratkom roku pohapsila toliko visokih državnih dužnosnika, a da se u njoj nije dogodio vojni udar. Ovo je nevjerojatno uzbudljivo”.

Dijagnoza je, dakle, očigledna svakome tko zna čitati s razumijevanjem.

Mnogo je važnije pitanje kako se sve to moglo dogoditi: kako su, dakle, Barišić, Polančec i drugi Sanaderovi suradnici uspjeli stvoriti mrežu za izvlačenje novca iz države i njenih najvećih tvrtki, a da se ništa od toga nije vidjelo gotovo sve do Sanaderova pada.

Odgovor je načelno jasan.

Prvo, HDZ je, kao organizacija, tako ustrojen da većina uvijek i bespogovorno sluša vođu.

HDZ je, znači, strukturalno posve nepodesan da sam kontrolira bilo kakve ozbiljne deformacije unutar stranke.

Drugo, Sanader je krajem 2003. godine bio pridobio gotovo cijelu hrvatsku javnost na svoju stranu.

To, naravno, vrijedi i za ove novine, i za mene osobno.

Podržavali smo Sanaderove iskorake prema Srbima, Sanaderovo civiliziranje HDZ-ova jezika i HDZ-ovih bazičnih političkih usmjerenja, Sanaderovu spremnost da surađuje s Račanom i Mesićem, Sanaderove obračune s Petračem, Gotovinom i Glavašom.

Najviše od svega, poštovao sam i podržavao Sanaderovu proeuropsku i prointegracijsku politiku.

Činjenica je da je Ivo Sanader otvorio pregovore Hrvatske s Europskom Unijom, i da je uveo Hrvatsku u NATO.

Zbog toga što sam podržavao takvu Sanaderovu politiku (za koju i danas mislim da je bila itekako dobra i korisna za Hrvatsku), propustio sam gledati na drugu stranu.

Nesporno je, primjerice, da je Ivica Račan već 2004. godine počeo upozoravati da Sanader ustvari nije preoblikovao HDZ, nego da je njegova retorika samo poza za javnost, dok se u Hrvatskoj demokratskoj zajednici ništa nije promijenilo. O tome smo više puta dugo raspravljali.

Račan, međutim, također nije upozoravao na korupciju u Vladi i HDZ-u: kao ni ostali, ni on o tome vjerojatno nije ništa znao.

Nesporno je, nadalje, da smo od raznih novinara s “terena” dobivali izvješća kako Sanader stvara mrežu lokalnih vlasti, javnih poduzeća i HDZ-ovih podružnica, koji su svi financijski ovisni o vrhu HDZ-a i Vlade, dakle o samom Sanaderu.

Te smo informacije, na žalost, zanemarivali, baveći se Sanaderovom visokom državnom politikom, što jest bila golema profesionalna pogreška.

Treći razlog zbog kojeg je Ivo Sanader uspio stvoriti državno-stranačku korupcijsku mrežu (ponavljamo, ako on i ne bude kazneno dogovoran, neprijeporno je politički odgovoran), jest stvarna pasivnost drugog pola vlasti.

Iako su se Ivo Sanader i Stipe Mesić oko mnogočega svađali, Mesić nikada nije pozivao na istragu o Sanaderu, vjerojatno zato da Sanader ne bi pozvao na istragu o Mesiću.

Sanadera su čvrsto podupirali i političari poput Ivana Jakovčića i Milorada Pupovca.

I četvrto, podjednako važno, u razdoblju Sanaderove vladavine, sve do sredine 2008. godine, u Hrvatskoj se živjelo razmjerno dobro: definitivno najbolje unatrag dvadesetak godina, a i dulje.

Kriminalna država Ive Sanadera strahovito je važan poučak za buduće funkcioniranje hrvatske politike.

S jedne strane, neophodno je da se do kraja istraži sustav izvlačenja državnog novca, koji je uspostavljen za vrijeme Sanaderove vladavine.

Podjednako je važno da se baš svi krivci izvedu pred sud i kazne.

S druge strane, jednako je značajno uspostaviti mehanizme nadzora vlasti, kako u Saboru i drugim državnim tijelima, tako i u javnosti, da nam se Sanaderova kriminalna država više nikada ne može ponoviti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:43