PIŠE JURICA PAVIČIĆ

KONAČNI KRAJ HRVATSKE TRANZICIJE Našom provincijom opet jaši lady Yu, a gdje ona pucne prstom tu rastu stadioni, pruge, mostovi i lječilišta

Dok lady Yu i drugi kineski partijski biznismeni špartaju Hrvatskom, javnost i mediji puni su investicijskih obećanja. S portala strše izvedbene skice u AutoCadu, s neba i iz usta padaju razvojne fantazije. Od Kantride do Kumrovca i od Opuzena do Senja - nema tog djelića Hrvatske koji neće biti poškropljen milošću spasonosne kineske kompartije
 Srđan Vrančić / CROPIX

Koji tjedan nakon Tuđmanove smrti, u jesen godine 1999., u hrvatskim je kinima uz veliki odjek publike premijerno prikazana komedija “Maršal” Ive i Vinka Brešana. Film oca i sina Brešana u kina je krenuo netom uoči trećesiječanjskog političkog reza i stvarnog početka demokracije u Hrvatskoj. Nakon šezdeset godina povijesti koju su obilježila trojica autokrata, Hrvatska je ulazila u novo doba bez velikog i dragog vođe, smijući se komediji koja se bavi - memorijom na vođu.

Za one rijetke koji nisu gledali film, vrijedi spomenuti čime se on bavi. Junak “Maršala” je prepredeni otočni načelnik koji je ujedno privatizirao i hotel. Kad se pronese glas da se na otoku pojavljuje Titov duh, lokalni gazda odluči zabaciti ideološke rezerve. Umjesto da - kako se to veli - “osudi sve totalitarizme”, otočni šerif odluči iskoristiti moment i od otoka napraviti komunističko Međugorje. U jednoj od scena filma, on ambiciozno sanjari o internacionalizaciji svog biznisa: “Maov duh, pa Honeckerov duh… tu je kinesko, njemačko tržište”, veli lokalni tranzicijski gazda, fantazirajući o pretvorbi komunizma u još jedan artikl na kapitalističkoj polici.

Nekako baš u to vrijeme, Slavoj Žižek je napisao jedan od onih svojih pametnih eseja i posvetio ga “ostalgijama” i “jugonostalgijama”. Analizirajući sve te Titove kuharice i čarape, šapke i trabante na berlinskim štandovima, Žižek je napisao kako je upravo ta komodifikacija komunizma u biti stvarna smrt komunizma, hegelovska negacija negacije. Komunizam više ne postoji čak ni kao politički protivnik: on je samo još jedna od tržišnih niša u kapitalističkoj ekonomiji.

Te 1999., hrvatska se publika smijala Borisu Buzančiću koji u vojničkom šinjelu u sumrak luta otokom poput Titova duha. No, nitko tko je tada gledao Brešanov film nije pomisliti mogao da će dvadeset godina kasnije gledati njegov “remake” - ali taj remake neće biti djelo pripovjedačke fikcije, nego protokolarni dio državne politike.

Ovih dana, naime, u jednom hrvatskom gradiću - a već pogađate da je to Kumrovec - jedan je lokalni načelnik prepoznao šansu da utrži duh maršala Tita. Ovog tjedna, načelnik Kumrovca Robert Šplajt dočekao je delegaciju kineskih poslovnih ljudi koja je zainteresirana za investiranje u Hrvatskoj. Kineski biznismeni i lokalni političari tom su prilikom obišli ruševne ostatke nekadašnje Političke škole arhitekata Ivana Filipčića i Berislava Šerbetića.

Kineska delegacija iskazala je interes da na mjestu negdašnjeg inkubatora komunističke doktrine sagradi “zabavni park posvećen drugu Titu”, jer Kumrovec ionako posjećuju brojni kineski turisti, a Tito je - kako su istaknuli sugovornici – “veliki brend”. A da stvar bude da kraja apsurdno ironična, pobrinuo se puki onomastički slučaj. Od svih milijardu zamislivih kineskih imena, ugledna se šangajska poduzetnica, eto, baš trebala prezivati - Yu!

Dan nakon posjeta kineske poslovne delegacije, pregledao sam na You Tubeu video snimke posjeta lady Yu maloj zagorskoj općini. Na snimci se vidi kineska korporativno-komunistička direktorica kako razgledava lijepi Filipčićev i Šerbetićev objekt. Razgledava ga, a ono što vidi izgleda strašno. Negdašnji inkubator hrvatske političke elite (uključivši dobar dio današnjeg HDZ-a) sad izgleda žalosno. S fasade se ljušte metalne oplate, drvenarija i stakla su počupani i razbijeni, u unutrašnjim prostorijama leže gomile krame i porazbacane stolice.

Zdanje koje je nekoć isijavalo političkom moći sad isijava samo žalosnu propast, rezignaciju i neuspjeh, kao slika i prilika društva uokolo. A dok lady Yu razgledava taj pejzaž rasapa, dok se šeta (inače, izvrsno uređenim) etnoparkom i fotografira se kraj Titovog spomenika, za njom ide lokalna politička svita odlučna da se svidi spasonosnom investitoru. Svih ih skupa prate, da farsa bude potpuna, čak i tamburaši. Sve skupa – ukratko - izgleda kao da je smislio i snimio onaj srpski satirički kandidat, Ljubiša Preletačević Beli.

Gledajući te YouTube snimke, palo mi je napamet da Engels možda i nije u pravu kad kaže da se povijest prvi put događa kao tragedija, a potom kao farsa. U slučaju “Maršala”, prvo smo gledali farsu, a sada - dvadeset godina kasnije - gledamo isti film, samo kao tragediju.

Dvadeset godina nakon “Maršala” - naime - danas znamo da je hrvatski eksperiment s tranzicijom završio kao kolosalni neuspjeh. Dvadeset godina nakon prelaska u stvarnu tranziciju, lavovski dio Hrvatske izgleda, pa, otprilike - kao politička škola u Kumrovcu. Godine 2019. Hrvatska je zemlja zapuštenih polja, napuštenih sela, ispražnjenih gradova, zabravljenih kina i domova kulture, tvornica koje uz cestu trunu u hrđu, zemlja u kojoj su vlakovi sporiji od skoroteče, birokracija sporija i od vlakova - ukratko, zemlja koju u tisućama napuštaju njeni građani jer su od tog propalog projekta nepovratno digli ruke.

A onda u tu zemlju najednom avionom slijeće spasonosni mesija. Najveća je ironija da zemlja koja strogo “osuđuje sve totalitarizme” - koja priprema natječaj za “spomenik žrtvama totalitarizma” i koja “zločine totalitarizma” oficijelno komemorira u Bleiburgu - spasonosnog zrakoplovnog mesiju nalazi nigdje doli - u vrhu kineske komunističke partije. Točno na dan desetog travnja, umjesto da Zagreb bude okićen našim pravim “arvackim” znakovljem, grad je pun kineskih zastava sa zvijezdom, srpom i čekićem, a lokalni protivnici svih totalitarizama trse se svojim totalitarnim gostima prodati što više projekata kao da su trgovci na pijaci konja. Razvoze ih po zemlji, pokazuju im elektrobicikle i povijesne jezgre, ruinirane zgrade i poslovne zone, stadione i tračnice, ne bi li se daleki partijski politbiro uhvatio na ešku i za štogod od toga odriješio kesu.

A dok lady Yu i drugi kineski partijski biznismeni špartaju Hrvatskom, javnost i mediji puni su investicijskih obećanja. S portala strše izvedbene skice u AutoCadu, s neba i iz usta padaju razvojne fantazije. Od Kantride do Kumrovca i od Opuzena do Senja - nema tog djelića Hrvatske koji neće biti poškropljen milošću spasonosne kineske kompartije. Spominju se stadioni, mostovi i pruge, vjetroelektrane i zabavni parkovi, lječilišta i tvornice, točno kao da nije 2019. nego je opet 1969. i jedna druga partija - ona jugoslavenska - dijeli investicije šakom i kapom. Možda su propali drugovi Perišin, Bakarić i Kidrič - ali - nema veze, tu je sad drugarica Yu.

I to je trenutak kad shvatite. Shvatite, naime, da se Hrvatska onog časa kad je kineski avion sletio na pistu vratila u svoje prirodno i žuđeno stanje. Eto, ok, nešto smo eksperimentirali u međuvremenu, tih trideset godina. Probali smo mi nešto s tim kapitalizmom, tržištem i nevidljivom rukom, s tim javno-privatnim partnerstvima, koncesijama i privatizacijom. Pustimo sad to, nije to baš nešto dobro ispalo - ali, evo - sad stvari sjedaju na mjesto.

Opet je tu politbiro partije, opet je tu planska ekonomija, opet su tu politički uredi u kojima sve riješite brzo i efikasno, bez demokratskih mrcvarenja. Opet je tu mudro rukovodstvo koje će odriješiti kesu, u svaku zabit posaditi tvornicu, u svaku općinu zabavni park, most, stadion i prugu. Sve će opet biti dobro - kao nekad, šezdesetih - ali još i bolje jer imamo mobitele i igrice.

I tako je Hrvatska dočekala buđenje iz more, svoj tridesetogodišnji san. Hrvatskom provincijom opet jaši lady Yu, a gdje ona pucne prstom tu rastu stadioni, pruge, mostovi i lječilišta. Sve to Kinezi rade darežljivo i bezinteresno, jer je to - naravno - njihovo “strateško pozicioniranje” i “globalni interes”. Jer je - bože moj, znamo - “Tito brend”.

Ali, baš kao što je vođa komunističkih revolucionarnih gerilaca prošao dugi put da bi završio kao kapitalistička brend-ekstenzija, tako je i komunistička partija Kine prošla dugi put od egalitarizma zdjelice riže do vrlo brutalnog i efikasnog kapitalizma. Pa tako i kineske pruge, terminali i stadioni stižu u paket aranžmanu - s koncesijama, izmjenama urbanističkih pravila, s ugovorima na 50 i 99 godina. Jer, kineski partijski kapitalizam ma koliko bio partijski nije ništa drugo doli kapitalizam, a to znači da nosi sve ono dobro i sve ono loše što s kapitalizmom ide. Liberali će reći da nema besplatnog ručka, a u ovom slučaju to vrijedi i za kineski ručak.

Ne znam hoće li Kumrovčanima njihov naum uspjeti. Ne znam jesu li gospođu Yu tronuli tamburaši, hoće li se uhvatiti za ešku, hoće li ikad sagraditi “zabavni park posvećen drugu Titu”. Volio bih - iskreno - da ga napravi, i zbog Kumrovčana, i zbog prelijepe Šerbetićeve i Filipčićeve zgrade. A ako taj “zabavni park” i bude sagrađen, mogu samo zamisliti koliko će na to žugati hrvatski desničari.

Ali - tu griješe. Jer, to će zapravo biti njihova pobjeda. U tom vrlom novom svijetu lady Yu će zasjesti u zagorski burg kao da je Tahi. Gupci i gregorići će u “zabavnom parku” drapati ulaznice, a mrtvi će komunistički gerilac u cijeloj toj priči na koncu biti samo i jedino - kapitalistički “brend”. Dobrodošli u negaciju negacije: Josip Broz će umrijeti drugi put, ovaj put zapravo, a milosrdni će mu završni ubod zadati bratski ideološki drugovi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 15:57