PIŠE VLADO VURUŠIĆ

KOMENTAR Zašto Hrvati strahuju od riječi Jugoslavija? Zbog čega se bojimo nečega čega nema već više od 20 godina?

Jugoslavenska ideja nastala je u glavama hrvatske inteligencije s kraja 19. i početka 20. stoljeća
 Tomislav Krišto/CROPIX

Nedavno je u nekim našim medijima objavljen prilog o jednom zaslužnom i poznatom Hrvatu koji je, nažalost, umro. Prilog je otprilike išao ovako - taj poznati čovjek kojeg se mi Hrvati možemo s ponosom sjećati rođen je u “bivšoj državi”, a u istoj toj “bivšoj državi” postigao je neke hvalevrijedne rezultate te predstavljao “bivšu državu” (pri čemu ga na snimci vidimo kako pjeva himnu “bivše države”, što ni danas ne umanjuje njegova velika dostignuća niti ga na bilo koji način kompromitira kao zaslužnog Hrvata) i omogućio joj da se proslavi. No on tek sada, kako to biva, dobiva pravo priznanje i zahvalu jer mu, kažu, u “Jugoslaviji to nije bilo omogućeno”. To je sukus. Mi, recimo, znamo da je Dinamo bivao prvak “bivše države”, ali su mu u Jugoslaviji onemogućavali da bude prvak. U “bivšoj državi” Hrvati su imali dobar film, sportaše, jako dobre proizvode i izuzetan “novi val”, stvari kojih se i danas rado i sa smiješkom sjetimo, ali u Jugoslaviji, pak, sve to Hrvatima nisu dali da imaju. U našem političkom postjugoslavenskom novogovoru uvriježili su se podobno-nepodobni termini koji rade povijesnu, vrijednosnu i etničku distinkciju istoga - Jugoslavije. “Bivša država“, naime, baš je to - Jugoslavija. Koliko god vam zvučalo čudno. “Bivša država” još je i imala neke dobre strane, za razliku od Jugoslavije.

Kada se želi nešto povoljno reći o njoj a da se ni osobu, te pogotovo ono o čemu se govori ne dovede u antihrvatsku konotaciju ili svrsta pod krajnje profanu političko-vrijednosnu odrednicu “Jugoslavena” ili “jugonostalgičara”, koristit će se oportunistički eufemizam “bivša država”. Čemu strah? Zašto se bojimo nečega čega nema već više od dva desetljeća i veće su šanse da Dinamo prezimi u Europi nego da se u sadašnjoj Hrvatskoj kod nekoga pojavi takva nakaradna ideja? Radi li se tu o podsvjesnoj bojazni? Jugoslavija je postojala gotovo 80 godina i odradila je svoju povijesnu i političku ulogu, s usponima i padovima, a danas je bačena, kako to volimo reći, na smetlište povijesti. Hrvati su u toj tvorevini značajno participirali sve to vrijeme i bili njezini nositelji te ostvarili u njoj i neke značajne nacionalne dosege u tadašnjem zadanom okviru i političkom kontekstu. No kako to kod nas biva u zadnje vrijeme, odabere se jedan kraći odsječak povijesnog vremena, zanemare se njegovi razlozi i kontekst te se iz toga nameće iščitavanje cijelog povijesnog života, konstruira politička i etnička prošlost.

Tako se i sada na Jugoslaviju gleda samo iz perspektive Miloševićeve velikosrpske agresije, odnosno sve se sagledava iz njenog kraha i raspada. No, to je, koliko god bilo povijesno važno i bolno, tek dio ukupnog jugoslavenskog rezimea te jasan dokaz da je ta ideja i država pojela samu sebe, kao i mnoge druge državne tvorevine u svjetskoj i našoj povijesti.

No, cijelo tumačenje naše novije povijesti svodi se na grižnju savjesti, na nabacivanje krivnje i debelu naknadnu pamet. Ustaše su zločinci. Partizani su nam zločinci. A Jugoslavija je bila srpski kavez za Hrvate!? Pa kakvi smo mi to ljudi? No, ne zanemarimo ono što se želi zaboraviti bez obzira na konstatiranu činjenicu da je sama ideja jugoslavenstva ne samo mrtva nego su njen spaljeni prah otpuhali razni vjetrovi na sve četiri strane, i to više ni Bog otac ne može sastaviti. Ali ponovimo ono što se želi zataškati - ideja Jugoslavije nastala je u glavama hrvatske inteligencije s kraja 19. i početka 20. stoljeća kao spasonosan izlaz iz, za Hrvate, nepovoljne austrougarske zajednice.

Dakle, Jugoslavija je hrvatski grijeh. I to je jasno ako gledamo iz onog vremena, kada se nije moglo pretpostaviti kamo će nas to odvesti. Prva Jugoslavija spasila je Hrvatsku od komadanja (Italija i Srbija, kao pobjednice 1. svjetskog rata, samo su sladostrasno čekale teritorijalnu naplatu na račun Hrvatske, u prvom redu Dalmacije) i sačuvala u kakvim-takvim uvjetima naš etnički prostor. Osim toga, prvi put u modernoj povijesti Hrvati postaju politički čimbenici. No nije to bila “sretna država”, pa se i raspala poput mjehura od sapunice. Nastala je druga Jugoslavija jer drukčije nije moglo biti. Hrvatska se pozicionirala, uspostavila svoju “republičku državnost” na kojoj smo dobili neovisnost, te imala najveći, još nepremašeni privredni rast. Zbog tog svog kompleksa odrekli smo se, recimo, svih medalja koje su Hrvati osvajali na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima, nagrada uspješnim filmovima, knjigama i glazbi na međunarodnim festivalima, velikih ljudi i dijela one povijesti Jugoslavije koja nam je na čast i još mnogo toga. Jugoslavija je, među ostalim, propala zato što nikada nije bila sigurna u sebe, jer je stalno plašila svoje narode i narodnosti od raspada i sumnjičila ih za ove ili one protudržavne radnje.

No odradila je svoju povijesnu misiju u jednom odsječku vremena: spasila Hrvatsku od komadanja, dala joj političko sazrijevanje, izvukla je ispod staljinističke šape i time izbjegla sudbinu ostatka istočne Europe te, na kraju, sama nam svojim ustavom omogućila međunarodno priznanje. Jugoslavija se neće vratiti, ali bi bilo pošteno da zbog sebe i svima onima koji će doći možemo odgovoriti na pitanje kako smo i zašto 80 godina živjeli u toj zajednici? Ali moramo odgovoriti iz perspektive stoljetne prošlosti do danas, a ne iz perspektive pranja nečiste savjesti preobraženog oficira loših zubi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 09:11