POBJEDNICI I GUBITNICI

KOMENTAR: SLOM ULJANIKA IMAT ĆE SMISLA AKO ZAVRŠI POLITIČKOM KAZNOM To se može napraviti samo na dva načina, a jedan je u rukama građana

 
Radnici Uljanika u štrajku i brodogradilište
 Goran Šebelić / Danijel Bartolić / Hanza Media

Kad danas Ivan Vrdoljak ili bilo tko drugi tko je 10, 15 ili 20 godina na vlasti ili pri vlasti, dakle takav netko kaže “Ne osjećam odgovornost za Uljanik”, na to, prije svega, valja gledati kao na obijesno postupanje s riječima. Zbilja se dalo uštedjeti na slovima, da mu ostane i za sva kasnija produciranja, moglo se to i kraće objasniti.

Primjerice, ovako: “Ne osjećam odgovornost”.

Jer ovo što posljednjih dana promatramo na arheološkim iskopinama hrvatske brodogradnje - od uskočke predstave kojom je otvorena kazališna sezona “EU izbori 2019.” do repriznih izvedbi međustranačkih dramuleta u kojima se prebacuje krivnja - savršeno se podudara s ovim Vrdoljakovim trenutkom iskrenosti.

Odgovornost? Pa što je to?

Tko bi, zaboga, osjećao posebnu odgovornost u sistemu u kojemu, uz manja pojedinačna otpadanja, desetljećima pobjeđuju ili preživljavaju ljudi i strukture koji su kreirali ili ignorirali sve veće probleme društva i ekonomije?

Zato pustimo sad Vrdoljaka, neka se on s tom svojom sporednom ulogom utopi u masi kolektivne neodgovornosti.

Jasno je da istražni i naknadno moguće kazneni postupak protiv Uljanikovih menadžera neće značajno utjecati na prilike u društvu, kao ni mnogi usporedivi procesi do sada. Neće se čudesno iznova materijalizirati pogrešno utrošen novac svih građana, neće retroaktivno niknuti zdrave tvrtke umjesto posrnulih, nesretna generacija neće čarobnim štapićem dobiti 20 godina izgubljenog staža. Neće se, kao ni u većini grandioznih celebrity suđenja, baš nitko naplatiti od eventualnog nezakonito izvučenog bogatstva.

Radnici i dobavljači koji su direktno i građani koji su zbog državnih jamstava neizravno pogođeni propašću ovog privrednog mastodonta neće, sasvim sigurno, zadovoljštinu dobiti time što će nakon iscrpljujućih višegodišnjih sudskih seansi nekoliko direktora odguliti po nekoliko godina u zatvorima otvorenog tipa.

Zauzimanje neke viletine, pet metara do mora, može, doduše, doći kao općenarodni laksativ, ritual za nekoliko TV dnevnika i naslovnih stranica, ali sve je ovo preslaba terapija za stvarnu dijagnozu Hrvatske.

Slom Uljanika, kao i svaki namjerni, očekivani slom neke politike, morao bi - da stvar ima ikakvog smisla - završiti političkom kaznom jer jedino se u slučaju političkih sankcija stvari mogu početi suštinski mijenjati.

Postoje dvije mogućnosti za izvršenje neizbježne političke kazne. Može je samoinicirati i samoizvršiti sama politika ili to mogu umjesto njih učiniti građani. Ovo prvo kod nas uglavnom nije praksa, u tome i jest najveći problem. Iako bi samokažnjavanje političarima dobro došlo kao trening za uspješno obavljanje posla na korist građana, oni tome iz nekog razloga i dalje nerado pribjegavaju. Usto, kad bi počeli sami nad sobom izvršavati sankcije, takve bi kazne mogli odmjeravati, kontrolirati, imali bi čak prostora prema sebi biti nježni, milosrdni, a da svejedno poluče nekakav efekt. Nakon desetljeća nekažnjavanja, i mala kazna političaru, kad bi je inicirala politika, bila bi velika kao planina.

Dok čekamo da se ohrabre, vraćamo se na drugu mogućnost, a ta je da “grijehe struktura” naplate sami građani. Da sami prepoznaju upletene stranke, pojedince i veze između njih te na prvim sljedećim izborima pravično odmjere kazne.

E, to je najveći izazov za zasad još solidno funkcionirajući Plenkovićev konstrukt održavanja starog sistema stabilnim. Premijer je u bitku protiv antisistemskih stranaka uključio mnoge i u toj ga stvari vrijedi načelno podržati jer živi zidari priječe razvoj prave, demokratske alternative. No, za rat koji je osobno poveo, Plenković ne ostvaruje temeljne preduvjete.

Jednostavno je: ne možeš spašavati “sistemsku Hrvatsku” od “antisistemske” tako da održavaš, podržavaš, braniš i štitiš loš sistem, nego tako da ga mijenjaš. Ne tako da nastavljaš obrazac minoriziranja svake političke odgovornosti, nego, naprotiv, da podižeš ljestve za vlastitu Vladu i ministre, radilo se tu o slučajevima poput Žalac ili o bitno krupnijim državnim stvarima kao što je, na primjer, Uljanik.

Ali, ako se politika ne umije, ne želi korigirati ni na problemu Žalac, a to bi za aktere nosilo zaista minimalan rizik, kako se onda može očekivati ikakav proboj na doista važnim temama?

Sistem se pouzdano neće protresti ako stalno odgađaš, reagiraš tek kad nemaš izlaza, a da baš nikad ne preduhitriš, iznenadiš odlukom koja će barem kod dijela građana stvoriti dojam da se pravila ipak mijenjaju, možda sporo, ali definitivno.

Bilo bi lijepo kad bi Uljanik bio ta zakasnjela, večernja škola, kad bi došao kao točka preokreta u političarskom poimanju javnih funkcija, kad to ne bi bila samo još jedna taktička šarada s nepristojno podcjenjujućim porukama poput: “Evo, vidite, ova je Vlada odgovorna” ili “Mi smo ti koji su se uhvatili ukoštac” ili “Rješavamo ono što oni nisu riješili”…

Koji “oni”?

Iste ove strukture, s ponešto izmiješanim ulogama. Ništa se bitno pozitivno za društvo neće dogoditi dok god se ne promijeni obrazac prema kojem se ne djeluje ovisno o tome je li to u interesu građana, ekonomije i društva, nego isključivo u relaciji s terminskim planovima izbora.

I zato, da parafraziramo ganutljivo iskrenog Vrdoljaka. “Sistemcima” u borbi s “antisistemcima” čak ni ne treba priznanje “Osjećamo odgovornost za Uljanik”.

Dovoljno im je reći - “Osjećamo odgovornost”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 05:27