KRAJ SAMOVOLJI

KOMENTAR JUTARNJEG Zaslužuje li Crkva u Hrvatskoj i danas državnu potporu

Puk je novi stil Crkve usvojio prije nego biskupi. U nas je propitkivao opravdanost gradnje predimenzioniranih Apostolske nuncijature i Vojnog ordinarijata
 Goran Mehkek / Cropix;

Kako će hrvatski biskupi, skloni pompoznim nastupima sa simbolima davno prošle svjetovne moći i toliko nadmeni da im je mrsko neposredno komunicirati s medijima ili običnim vjernicima, prihvaćati papu Franju, skromnog, nepretencioznog i spontanog komunikatora, pitanje je koje je zaintrigiralo komentatore od početka novoga pontifikata.

Neugodna je istina činjenica da novi vjetrovi iz Rima tu i tamo - u Sloveniji, a sada u Njemačkoj - odlučno provjetravaju biskupije i najavljuju kraj biskupskoj samovolji.

Njemački su biskupi već shvatili i, naučivši lekciju, odlučno se i nedvojbeno ogradili od svoga subrata u Limburgu nakon što su mediji objelodanili eksploziju troškova obnove biskupske rezidencije i preluksuznog opremanja, biskupovo zamagljivanje financijskog poslovanja, pritisak na najbliže suradnike da pred javnost izađu s neistinitostima i krivokletstvo.

Afera u Limburgu, koju su otkrila sredstva javnog priopćavanja, povukla je za sobom val istupa katolika iz Crkve, a i u vjernih katolika drastično opadanje povjerenja u institucije Katoličke crkve.

To pokazuju sve ankete - no, biskupi možda ne bi toliko brzo i tvrdo postupali protiv subrata da se Crkvi nije dogodio papa Franjo sa svojom naglašenom skromnošću.

Iz izjava biskupovih suradnika može se iščitati uzrok bolesti sistema. Njemački teolog, suspendirani svećenik, psihoanalitičar Eugen Drewermann, ustanovio je da je biskup limburški žrtva bolesti sistema. Biskupovi suradnici su svećenici; oni uglavnom nemaju drugih međuljudskih odnosa osim svećenikovih krugova - oni prijateljuju, održavaju profesionalne i privatne kontakte, žive u zatvorenim društvima, a žive - paradoksalno - uglavnom prilično osamljeni i emocionalno neispunjeni.

Nadomjestak im je okruženje moći, iz nje crpe svoj identitet i ljudsko ispunjenje. Nemoguće je, možda im se čini čak i neljudskom izdajom, kritizirati, ukazati na greške. “Milosrdno” će okrenuti glavu, povinuti se pritiscima, šutjeti. Gube li biskupovu sklonost, izgubit će i svoj položaj, a s njime i svoj identitet, dom i svoju “obitelj”.

Previše bi bilo površno ocijeniti ovakva razmišljanja pukim oportunizmom i(li) pomanjkanjem hrabrosti, zaziru od toga da se zamjere biskupu iz ljudskog milosrđa i iz svijesti da se biskupu ne proturječi.

Ova mješavina milosrđa i nekritičnosti u crkvenom miljeu pronalazi plodno nasadište: kriteriji za najuspješnije sjemeništarce i najperspektivnije svećenike jesu posluh i poniznost, no nema kriterija za pravi, koristan posluh i za autentičnu poniznost. Kad se laka prilagodljivost hvali kao posluh, a manjak osobne hrabrosti kao poniznost, iznjedre se “pobožni” svećenici - bez osobnosti i profila, pa naposljetku i bez karizme.

Da reforma Crkve mora uključiti i reformu svećeničke izobrazbe, nije nova spoznaja. U pape Franje svi koji priznaju nužnost ovog elementa reforme nade polažu u samoga Papu baš zato što on zrači karizmom ljudskosti, bliskosti i dara komunikativnosti.

Njegova vizija Crkve “s ljudskim likom”, okrenute svim potrebitima, otvorene da sluša Svijet, zahtijeva odmak od odgoja svećenika u tradicionalno disciplinirane “vojnike”, voljne slušati bez pogovora i formiranja ličnosti koje se ne daju slomiti autoritetima samo zbog snage autoriteta. Novi svećenici trebaju se odvažiti raditi ono što im nalaže savjest, a ne poglavar. Papa Franjo pokazuje kako duhovni rast nije samosvrha, nego vrijedna samo onoliko koliko im pomaže shvatiti potrebe Svijeta.

Vjernici su novi stil Crkve usvojili prije nego neki biskupi. I prije velike afere u biskupiji u Limburgu čule su se javne kritike zbog rastrošnosti pojedinih biskupa. Hrvatski episkopat suočavao se također s pitanjem opravdanosti izgradnje predimenzioniranih objekata poput Apostolske nuncijature i Vojnog ordinarijata.

Argumenti za potrebu ovakvih “zgradurina” nisu bili uvjerljivi, danas bi mogle poslužiti kao anakroni svjedoci vremena u kojima su crkveni dostojanstvenici bili aristokrati, banovi, knezovi, vojskovođe. No, anakronizam, nesklad sa suvremenim likom Crkve pod pontifikatom pape Franjo danas je njihovo jedino “odličje”.

Uoči mramornih i kamenih dokaza pompozne i imperijalne Crkve vjernici su osvijestili činjenicu da su izgrađeni doprinosima vjernika i novcem što ga država, sukladno Ugovoru sa Svetom Stolicom, izdvaja za Katoličku crkvu. Jedno od opetovano postavljenih pitanje glasi: je li državna potpora Crkvi još opravdana i u skladu s današnjim vremenima?

Međutim, vjernici se zanimaju i za kontrolu i jamstvo svrsishodne upotrebe državnih davanja. U Hrvatskoj se sekularna javnost pita zašto joj se ne odobrava uvid u crkvene financije? U zemljama s državnocrkvenim sustavom nema zakona koji bi Crkvu, ali i sve priznate vjerske zajednice koje imaju pravo na državnu potporu obavezao na polaganje računa državi i(li) društvu. U Sloveniji su podaci javno dostupni; kontrolu provode Komisija za preprečevanje korupcije i Računsko sodišče.

I kad javnost dobrohotno vjeruje u to da unutarcrkvena kontrola racionalnog i odgovornog ophođenja s tim novcem pouzdano funkcionira (u Limburgu je zakazala zato što kontrolori nisu željeli prokockati biskupovu naklonost), zahtjev za društvenu kontrolu počiva na zahtjevu za transparentnost. Kontrola i transparentnost principi su suvremenog demokratskog društva, čiji je Katolička crkva - iako tijelo “sui generis” - sastavni element.

Katolička crkva postoji u dvostrukom identitetu: kao entitet koji ne podliježe državnim zakonima i koji je odvojen od države, s druge je strane živa zajednica koju čine ljudi. Nije lako izdržati “napon” između ta dva suprotna pola i balansirati između njih. Danas se prevaga naginje prema Crkvi kao ljudskoj zajednici, prema suradnji Crkve i države i prema sve pozitivnijem odnosu Crkve prema vrijednostima demokracije.

Papa Franjo do sada je uglavnom davao znakove i pokazivao smjer vlastitim primjerom - vjernici već pomalo nestrpljivo čekaju suštinske zahvate. S vremenom snaga znakova popušta. I stoga na pitanje koliko papu Franju Crkva podnosi može se samo reći: ima ga premalo, a potreba je velika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 05:51