KOMENTAR JUTARNJEG Najviše volimo one škole iz kojih dobivamo lažne odlikaše...

Ocjene u školi očito nisu pravo mjerilo uspjeha, što nije neka novost - skraćeno kaže profesor Neven Budak o rezultatima koje je 15-ak tisuća osmoškolaca završnog razreda ostvarilo na novom tipu ispita iz četiri predmeta (hrvatski jezik, engleski, fizika i povijest).

Rezultati su, naravno, loši: blizu 50 posto učenika ima tek osnovna (čitaj za dvojku, slabašnu trojku) znanja iz svježe poučenog gradiva. Budak je u pravu jer je više puta prokazano da realno znanje odudara od mahom vrlo dobrih i odličnih školskih ocjena, pa dobro već znamo kako stvari stoje s poklanjanjem ocjena, no fantastično je koliko je ta činjenica relativizirana: blizu pola milijuna đaka prosjedi u instituciji zvanoj škola 12 godina, a da znamo da je službeni papir koji svaki od njih dobiva jednom godišnje zapravo lažiran.

Na njemu (svjedodžbi s unesenim ocjenama iz predmeta) strši službeni grb škole i potpis odgovorne osobe, ravnatelja (mora da je bedast osjećaj potpisati službeni dokument svojim imenom uz jasno saznanje da to što piše na papiru nema veze s istinom). Pristaje li se na to usvojeno saznanje samo zato što je tek riječ o školi? Da li zbog toga što smo svi mi završili tu istu školu i što nam sada fali? Ili zato što smo se navikli da nešto nije dobro, pa makar to zvali i obrazovanjem?

Bismo li jednakom logikom pristali progutati tabletu iz kutije za čije uputstvo znamo da ima preuveličane karakteristike djelovanja? Bismo li pojeli jabuku s certifikatom na kojemu piše da je ispodprosječne kvalitete? Vjerojatno ne, potražili bismo bolji medikament i bolju voćku. Ali pristajemo djecu slati u škole za skupljanje ispodprosječne kvalitete znanja i štancanje lažnih odličnih ocjena.

Nastavnici su najmanje krivi za to, oni su tek marionete nastavnoga plana nanovo prepisanog prije nepunog desetljeća, pri čemu većina balansira najbolje što može. Osim u glavama nespremnim za shvaćanje do koje je razine bitna kvaliteta obrazovanja, problem je u sklonosti sabotiranju promjena. Rješenja koja se danas predlažu za zaustavljanje krize znanosti predlagana su 2002. godine; o potrebi produljenja obaveznog obrazovanja pričalo se 2006., a u 2015. - kada je pri kraju posao pripreme reforme - i dalje postoji šansa da o još jednom entuzijastičnom pokušaju promjene progovorimo tamo negdje 2025. kao propalom. Ne zato što je riječ o lošem eksperimentu, nego zato što ga se, što bi se drugo s promjenom, sabotiralo.

Reforma kurikuluma je nužnost i prioritet za bolji sustav školstva od ovoga kakav imamo i nije više nimalo zabavno čekati trenutak kada će dio struke, pojedinac ili dva, reći da posao ne valja. Može se očekivati da to čak neće biti u ufinjenoj akademskoj varijanti konkretne zamjerke, s otvorenim prostorom za popravke (nitko ne može tvrditi da će prijedlog novih kurikuluma biti savršen); prije će to biti zahtjev za potpuno odbacivanje. I, naravno, pokretanje novog projekta s “našom” ekipom.

Djeca neka se strpe. U lošoj će školi biti samo još 12 godina, iako bi u bolju mogli krenuti sutra.