KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Britanci su svojim premijerima veća nevolja od rata

U posljednjih godinu dana, tijekom učestalih posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, bezbroj sam se puta pokušala našaliti na temu Georgea W. Busha. Ne zbog neke osobne antipatije prema bivšem američkom predsjedniku ili političke opredijeljenosti za demokrate, nego zbog pomisli da je takva politička šala siguran teritorij, kao što je to u Britaniji vođa apsurdne stranke UKIP Nigel Farage. Ili Tony Blair. Svaki oblik britanskog društva spreman je našaliti se na račun Tonyja Blaira.

U SAD-u, pak, moji pokušaji šale bili bi uvijek dočekivani sa šutnjom i upitnim pogledima. Tek neki dan, tijekom debate o mogućim predsjedničkim kandidatima na jednoj večeri u New Yorku, stvari su mi razjašnjene pošto sam brzopleto zaključila da je Jeb Bush u najmanju ruku neobičan kandidat jer nakon politike njegova brata - tko bi za njega glasao?! Pokazalo se da je moj komentar ne samo “very british”, nego i u potpunosti promašen.

U SAD-u obitelj Bush uživa ugled moćne političke dinastije, a osim okorjelih demokrata i nekoliko komičara, nitko nema ništa protiv Georgea W. Busha. Za razliku od Britanaca, Amerikanci od svojih predsjednika stvaraju heroje. Za početak, spremni su im oprostiti propuste - Billu Clintonu nezgodne odnose s Wall Streetom i mladim damama, Georgeu W. Bushu katastrofalni rat u Iraku. Tijekom prošlogodišnje obljetnice smrti Johna F. Kennedyja mlađahni je predsjednik neprestano prikazivan kao nadljudsko biće, senzacionalan političar i divan suprug i otac. Istodobno je BBC sumnjičavo tražio upitne uspjehe njegova brutalno prekinutog mandata i ukazivao kako je slavljeni predsjednik u stvarnosti bio katastrofalan otac i još gori suprug. Takvo izvrtanje istine i ublažavanje činjenica Britancima se ne može dogoditi. Prošli tjedan, tijekom obilježavanja obljetnice smrti uvjerljivo najvećeg britanskog premijera u povijesti, Winstona Churchilla, Britanci se nisu libili iznositi propuste u njegovu liderstvu, baš kao što se nisu libili zbaciti ga s prijestolja nakon trijumfalne pobjede u Drugom svjetskom ratu. Prije koju godinu smrt Margaret Thatcher podijelila je naciju na jednak način na koji je to činila njena vladavina 80-ih godina prošlog stoljeća. Jedni su je slavili, drugi pjevali “Ding-dong, vještica je mrtva”.

Ipak, najočitiji primjer ovog britanskog fenomena je Tony Blair. Jedan od najmarkantnijih političkih lidera u modernoj povijesti svijeta, u Britaniji je osuđivan s tolikom strašću da bi neupućeni promatrač pomislio da je bivši premijer uništio ekonomiju i unazadio Britance za barem nekoliko desetljeća. Bio bi u krivu. Na stranu rat u Iraku, čija je svrha vrlo upitna i njome se bavi posebna javna istraga, Tony Blair je jedan od najuspješnijih premijera u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva.

Osim što je proveo desetljećima odgađane reforme javnog sustava - nešto u čemu čak ni Željezna lady nije uspjela, donio mir i stabilnost u odnosima sa Sjevernom Irskom, osigurao ekonomski prosperitet i otužnu Britaniju svoga prethodnika Johna Majora pretvorio u Cool Britanniju čiji je svatko želio biti dio, Tony Blair je svojoj laburističkoj stranci - koju je iz ljevičarske stranke opsjednute sindikatima pretvorio u moderni lijevi centar, osigurao tri mandata, što nije uspjelo nikome prije njega.

Unatoč tome, laburistička stranka svoga bivšeg lidera danas doživljava kao pečat srama. Njegov nasljednik Ed Miliband negira sve uspjehe svog prethodnika, na svoju veliku štetu i štetu svoje stranke.

Svi navedeni uspjesi Tonyja Blaira zasjenjeni su ratom u Iraku. I to toliko da je bezbroj puta iskusio sramotu pokušaja građanskog uhićenja na ulicama, u restoranima, čak i tijekom svjedočenja u jednoj londonskoj sudnici.

Tony Blair vjerojatno je jedini bivši lider na svijetu koji u restoranu naruči salatu, a konobar ga dočeka s lisicama. S druge strane Atlantika istinski arhitekt rata u Iraku, George W. Bush, ne prima ni djelić osude koju prima njegov britanski kolega. Naprotiv. Njegove knjige trenutačno postaju bestseleri, a vrlo je moguće da će uskoro svjedočiti i nastavku dinastije u Bijeloj kući, što je nenadmašan oblik poštovanja.

U međuvremenu, dijelom kako bi održao svoj milijunski kućni budžet, a dijelom kako bi nahranio svoj ego, Tony Blair po slavu odlazi u inozemstvo. Od Kosova do Katara, od Kazahstana do SAD-a, bivši premijer uživa poštovanje, divljenje i slavu posvuda, osim u državi koja je od njega godinama imala direktne koristi. Danas, u svojim ranim šezdesetima, Blair je energičan, neumoran, pun ideja, savjeta i solucija. To, između ostalih, koristi investicijska banka JP Morgan u čijem je Nadzornom odboru te nekoliko svjetskih vlada sumnjivih metoda - poznato je da je savjetodavne usluge nudio Katarcima i kazahstanskom predsjedniku Nursultanu Nazarbajevu. U Britaniji, koja je u vrlo nezgodnom položaju zbog terorističkih prijetnji i zaoštrenih odnosa s Bruxellesom, Blairovo bi isk‹ustvo, slagali se s njegovim intervencijama ili ne, moglo biti neprocjenjivo. Umjesto toga, ono se odbacuje.

Slabo pamćenje, površnost i Hollywood verzija povijesti, koji karakteriziraju Amerikance, katkad ni u Londonu ne bi bili na odmet.