KOMENTAR DENISA KULJIŠA Vlada koju će voditi neiskusni marginalci neće imati šanse

Ovo je stara priča. Neki lik koji je radio za Baumax u Osijeku upao je u manju nepriliku. Otpisivao se stiropor koji ne udovoljava standardima, a iz tvornice su poručili da ga naprosto bace, pa će poslati novi i još su pristali da plate fakturu za odvoz na deponij. No poslovođa je rekao da to nema smisla jer bi tipu kojega pozna stiropor dobro došao za fasadiranje kuće. Otpis su proveli papirnato, a bezvrijedni materijal završio je na gradilištu. Dečki koji su ga odvezli kamionom firme tražili su neku siću za trud, ali kako im poslovođa nije dao, upisali su prekovremene sate. Kad je došla inspekcija iz centrale, pokazalo se da tu nešto ne štima.

Nijemci su vraški gnjavatori i strogo sankcioniraju balkanske kokošarske kombinacije - zato su i bile onako dobre legionarske divizije Wehrmachta u kojima je pod dvije tisuće njemačkih oficira i podoficira služilo po osam tisuća hrvatskih grenadira. Znači, inspektori su upitali šofere - kakav je to tovar koji se bez veze otpremao našim kamionom? Poslovođin, rekoše dečki koji nisu dobili ni kune, pa je poslovođa - po našim mjerilima ni kriv ni dužan - dobio kopito. Šteta je bila nešto veća - priče se dokopao Glas Slavonije, ali ondje su bili spremni razgovarati o lijepom oglasnom paketu. Druge detalje ne treba otkrivati, s obzirom na stipulacije Šeks-Miljenićeva Zakona o štampi. Nisam lud da me Glavaš opet tuži sudu.

Ovo je background priče o kadroviranju Oreškovićeve “Božićne vlade” koja bi trebala uskrsnuti hrvatsku ekonomiju. Popunjena je ministrima koje je nominirao Most iz svojih redova, a umjesto “stručnjaka” o kojima je bilo govora na početku koalicijskog pregovaračkog procesa pokazalo se da je riječ o čestitim predstavnicima same te ad hoc uspostavljene stranke radnog naroda, što doista nije neka partitokratska, birokratska struktura, nego skupina poštenjaka skupljena s koca i konopca. Kao što reče moja prijateljica, politologinja - od stranaka su gore samo političke organizacije koje nisu stranke, nego neki pokret ili lobistička organizacija. Most je, realno, proizvod strašne Josipovićeve antipolitičke i anticivilizacijske inicijative diskreditacije političkih centrala, koja je uspjela iznad svake očekivane mjere. On je htio uvesti “referendumsku demokraciju”, digao “obiteljske” aktiviste, talibansku ultraljevicu i sve ultradesničare koji su s njim htjeli imati posla, od Opusa Dei do Branimira Glavaša. Birači su od sve te bulumente izabrali samo iskreno inspiriranog, čednog provincijalca dr. Petrova, uz kojega se prilijepilo svakakvih, boljih i gorih ljudi, te nekoliko krtica, grebatora koji su se unaprijed dogovarali sa SDP-om i Josipovićevim prijateljima iz “posavskog prstena”.

Petrov i njegov operativac, nastavnik povijesti Nikola Grmoja, svoje saborske zastupnike nisu uspjeli ustrojiti u pravu stranku. Nema sumnje da je lider na čijoj je karizmi zasnovan uspjeh Mosta htio da svi ostanu u saborskim klupama, a ministarska mjesta prepuste provjerenim stručnjacima, ali tako nije išlo. Sukobile su se ambicije bez pokrića i umjesto čednih zastupnika, pravih populista, rođenih u krilu obespravljenih masa, dobili smo malo komične, čini se i nekompetentne ministre, koji su se ukrcali u vlast jer tvrde da će iz resora najlakše nadzirati reforme koje će provoditi isti takvi likovi koje oni odaberu, umjesto pravih tehnokrata. Tehnokrate će pak uzimati preko javnih natječaja. O tome imam jedno iskustvo još iz socijalizma. U tjedniku Danas, gdje sam nekoć radio, urednik Joža Vlahović se odjednom razgnjevio i, valjda posramljen, povikao - Dođavola, sve smo ljude ovdje primili po vezi! Sad ćemo jednoga uzeti preko natječaja! Gospođa koja nam se tada pridružila bila je čudo od nesposobnosti - nitko je nije preporučio, a to je najbolji način da, ako je riječ o državnoj službi, nađeš ili promašenog ludonju koji je napunio biografiju nepotrebnim kvalifikacijama, pa se sprema realizirati neku svoju pijanu fantaziju, ili se samo pokušava dokopati loše plaćena posla budući da mu nitko ne da bolji, pravi. U državnoj službi gdje je potrebno krizno upravljanje - ili imaš ekipu, ili se možeš slikati. Ekipa radi da se pokaže i iskaže, a zatim kapitalizira nabildanu poslovnu biografiju, impozantni CV te koristi stečene veze na visokoj razini.

S poštenom državnom upravom koju će čestiti provincijalci, marginalci bez ikakva iskustva u ozbiljnim i svjetskim poslovima birati izvlačenjem iz šešira, bit će teško provesti reforme. Prošla vlada nije, doduše, imala ništa bolje kadrove, ali ona nije ni pomišljala da se upusti u kakav politički rizik. Za ono što su htjeli izbjeći da poduzmu i učine, bili su dovoljni ljudi poput bivšeg potpredsjednika vlade Grčića - profesorčić s lošeg fakulteta na kojemu je zatim doktorirao i ministar prometa (tema: vinske ceste) i ministar financija (studij vanjske trgovine i turizma u dubrovačkoj depandansi, u međuvremnu ukinitoj jer je bila previše loša). To su idealno beznačajne pojave za mandat obilježen lebdenjem u vakuumu. Za bestežinsko stanje poput onoga što ga možeš na trenutak osjetiti u Čkalovsku na paraboličnim letovima Iljušina-76, koje je ovdje potrajalo četiri godine!

U novoj vladi s jedne su strane koalicijski partneri koji su pravi predstavnici naroda, reprezentativni ali prilično neartikulirani, a u drugoj normalni sumnjivi partitokrati, koji sad kadroviraju beznačajne resore idejno nabrijanim likovima, ne bi li se pružila određena satisfakcija stranačkim masama, razočaranim raspodjelom ulova. Iako su napokon oborili mamuta, njima do kazana ne daju razni stručnjaci i korifeji čestitosti s inspiracijom iz onostranih sfera. Tako da se u HDZ-u primjećuje koncentracija tamne strane Sile i već prebrojavaju ultradesničarski mandati, s tim da je to sve, naravno, besmislica, jer je i malo vlasti bolje od skapavanja u opoziciji, a svaka podjela ne dolazi u obzir dok je partija na vlasti, kao što smo vidjeli u mandatu prošle vlade. Možeš ti najuglednije pripadnike nomenklature na živo derati - oni će drečati do neba, ali neće ugroziti “akciono jedinstvo”.

Među fanaticima, lunaticima i nevježama, svjetionik mudrosti su lupeži, pa kriminalne formacije već traže saveznike na cijeloj političkoj fronti radi održive rekombinacije interesa, pa ako čisto poštenje ne bude imalo očekivani holistički učinak, morat će se opet posegnuti za uobičajenim mehanizmima koruptivne kontrole društva i politike. Kao dio Europske unije, Hrvatska mora opservirati demokratski format pa nije moguće uspostaviti političku diktataturu. Kao posljednje sredstvo za upravljanje procesima ostaje, dakle, samo visoka korupcija. Sanader nije imao poteškoća s vlastitom strankom, pa čak ni s opozicionom ljevicom, koju je svu kupio, i to za male novce.

Zatim je kupovao medije, izdavače, bankare i poslovnjake, a stvar je pukla jedino zato što je sam (dokaže li se to pravomoćnom osudom) previše krao. A novac je presušio u velikom kreditnom slomu 2008.

Problem je bio u iznosima - mudra, skromna krađa i sofisticirana sistemska korupcija mogla je funkcionirati sve do današnjih dana. Kao što mi kaže drugar, stari tehnokrat još iz komunizma, s iskustvom u firmama od Jadrana do Tihog oceana - ni u socijalizmu nisu te gnjavili za dva-tri posto. Problem je što su u tranziciji ljudi izgubili pamet. I onda, narod je očajan pa sam pokušava upravljati političkim procesom. To je kao da se putnicima dopusti da upravljaju autobusom. Jednom davno vraćao sam se iz Ljubljane s pijanim šoferom busa - bio je Božić - pa smo skoro sletjeli s ceste, a onda smo mu dodijelili lika, bosanskog gastarbajtera, da mu pridržava volan, kako se ne bismo sjurili u grabu. Ali sve je bilo uzalud - nije mu tko imao mijenjati brzinu.