KOMENTAR DENISA KULJIŠA Rusija želi sukobe na Balkanu da bi oslabila zapadni ekonomski i vojni pritisak

Suvereni teritorij na sjeveru kontrolira predsjednik koji uživa potporu Moskve. Putin ga javno podupire, dok je diskretno prisutan i Izrael, preko privatnog predsjednikova savjetnika, koji doduše nema nikakvu službenu funkciju u Jeruzalemu, nego ondje samo uživa ugled. On je tamo legenda. Jedan je od ljudi koji su osnovali i vodili Židovsku agenciju. Naslijedio je samog Davida Ben-Guriona i uz pomoć Mossada izveo relokaciju dijaspore iz Sovjetskog Saveza, s Bliskog istoka i sjeverne Afrike na teritorij židovske države. Doveo je milijun i pol Rusa, koji i dalje govore ruski, čitaju svoje novine na ruskom, stanuju u ruskim četvrtima, a posve su izmijenili politički balans u zemlji. Oni su osnovali Yisrael Beytenu, nacionalističku partiju antiarapskog apartheida, koju vodi Avigdor Lieberman, rođen u moldavskom Kišinjevu. Sad je ministar obrane. Prosvijećeni židovski intelektualci njega i njegove proglašavaju “fašistima”. No, njegov pouzdanik, onaj bivši direktor Židovske agencije, postao je glavni savjetnik predsjednika suverenog sjevernog teritorija. Tu se, dakle, spajaju Putinov utjecaj i utjecaj najžešćih antimuslimanskih rasista.

Na području na istoku stanje na terenu prilično je komplicirano. Nominalno, sve kontroliraju Amerikanci preko svoga diplomatskog predstavništva. Teoretski, njihov je utjecaj neograničen, u stvarnosti, nastoje da ga ne egzerciraju, jer nemaju motiva za nametanje nekog radikalnog rješenja, a druga ne vide, ili zaključuju da bi svaka intervencija zahtijevala neproporcionalnu upotrebu sile bez nade da će se naći bolje, održivo rješenje. Račun ionako plaća EU, kojoj je stalo da se problem ne produbi i opet prokuljaju izbjeglice - gotovo milijun su ih već apsorbirali u proteklom razdoblju. Stoga se upravljanje političkim procesima prepušta lokalnim šampionima.

Najjaču partiju podržava Turska. Erdoğan je osobni prijatelj vođe te stranke i kad ovaj boravi u posjetu Ankari, ne spava u službenoj rezidenciji, nego u domu turskog predsjednika. Turski utjecaj smatrao se donedavna pozitivnim jer je bila riječ o najsekularnijem režimu Bliskog istoka. Sve se promijenilo poslije neuspjelog pokušaja državnog udara u Turskoj. Žalit će se još za “neo-otomanizmom” smijenjenog premijera Ahmeta Davutoğlua, koji je pobuđivao strah od političkog intervencionizma u azijsko-mediteranskoj regiji.

Glavni sponzor istočne pokrajine bila je Saudijska Arabija koja je u građanskim ratovima poslala pomoć od oko dvije milijarde dolara. Vahabije su u njima sudjelovali kao sveti ratnici, mudžahedini, i još su mnogi od njih tu ostali i zasnovali obitelji. Saudijska Arabija i dalje pomaže njihove zajednice koje žive u izolaciji i ne priznaju vjerski autoritet mešihata. U posljednje vrijeme počeli su se masovno doseljavati i zaljevski Arapi, osobito Kuvajćani - grade cijele gradove, kupuju nekretnine. Šire svoj konzervativni pogled na svijet i način života. Lokalna se zajednica pretvara u arapsku čaršiju te dugoročno islamizira.

Na jugu žive kršćani nalik libanonskim maronitima - i oni u rat idu ukrašeni drvenim krunicama.

Tri nepomirljive bojovne religijske ideologije i mračne doktrine pacificirane su i zatočene u zajedničku državu koja se ne može raspasti jer je pod striktnom međunarodnom kontrolom, ovisna o međunarodnoj ekonomskoj pomoći. U cijeloj zemlji živi se na javni dug, a najveći prihod su donacije, odnosno priljev od prodaje suverene svojine i od sofisticiranog oblika trgovine ljudima - primjerice, žene koje se pokriju nikabom kvalificiraju se za stalnu novčanu pomoć što se upućuje iz bogatog arapskog svijeta.

Opisana zemlja nije Sirija, gdje iste takve frakcije ratuju, nego BiH, gdje one zasad miruju produbljujući distance i bruseći oštricu verbalnih oruđa.

Kako je došlo do toga da se BiH, jedina sekularna i europska država islamskoga svijeta, gdje “vino piju age Sarajlije”, pretvori u bliskoistočni dominion, u kojemu se za utjecaj bore različite azijske opcije? To je posljedica rata koji je u Bosni završio uzajamnim etničkim čišćenjem i separacijom nacionalnih korpusa.

Historijska razdoblja bosanskog mitskog “tolerantnog jedinstva” takozvane dobre Bosne bila su konsocijacijski aranžmani. Jedan zasnovan na turskom milijetskom sustavu i zatim na arhitekturi austrougarskih “krunovina”. Naredni sličan aranžman ostvaren je u kompliciranoj državi druga Tita koji je, u velikoj mjeri, preuzeo habsburški model. U svojoj republici Bošnjaci su kohabitirali s Hrvatima i Srbima u savršenom populacijskom balansu. Milijet je zamijenjen “nacionalnim ključem”. Nije došlo do stapanja nacija, ali je uspostavljen pomoćni, jugoslavenski identitet, što je više bila (i ostala do danas) ideologija vladajuće klase koja se u međuvremenu balkanizirala pa pretvorila u jednu sarajevsku kastu.

U svim tim kohabitacijskim aranžmanima presudna je bila prinuda, diktatura - otomanska, carskokraljevska, karađorđevićevska i titoistička. Kad je umro Tito i sve nacije dobile države, neetažirana Bosna ostala je kao posljednji garnizon JNA, a zatim je razbucana etničkim ratovima. Daytonski diktat opet je uspostavio državu prinudom, s osnovnom svrhom da razbije velikosrpski korpus i zaustavi balkanski rat oko teritorija. To je vrlo uspješno ostvareno. No, kako je intervencija provedena bez okupacije, djelovalo se posredno, preko međunarodnog konzorcija dobrovoljnih pružatelja pomoći. Tako se Bosna otvorila interkontinentalnim utjecajima. Isprva je za održanje mirovnog režima bilo ključno da se to ratište na kojemu se požarišta još nisu ohladila insulira od utjecaja matične srpske i hrvatske nacije, koje su sporo napuštale ratnu stazu i divizivnu retoriku. No, kad je Hrvatska ušla u EU, a Srbija izašla na europski put, odjednom je postalo besmisleno što se mir u Bosni, umjesto otvaranjem regionalnom susjedstvu, jamči utjecajem bliskoistočnih islamističkih centrala. Pogotovo je situacija postala paradoksalna poslije ruske aneksije Krima i Donbasa.

Rusija nastoji izazvati sukobe na Balkanu kako bi oslabila zapadni ekonomski i vojni pritisak. Znači, nastaje situacija kao u Siriji gdje je Rusija počela novi rat, koji će izbjegličkim valom destabilizirati Europu, a plamen sukoba eventualno proširiti i na Balkan. Zapad će svakako nastojati da Bosnu stabilizira primjenom doktrine “netalasanja”, koja savršeno funkcionira dok ne prestane funkcionirati, kad se o svemu mora početi razmišljati ispočetka… U proteklom ratu bilo je potrebno nekoliko godina da se učine potezi koji su se odmah nametali, ali je Balkan tada bio “sideshow”, sporedna pozornica. Trebalo bi učiniti sve da se uspostavi povjerenje u Sarajevu i “radno prijateljstvo” s Republikom Srpskom te asistira u blokadi izbjeglica koji bi mogli poći novom balkanskom rutom gdje bi ih, na hrvatskim granicama, bilo nemoguće zaustaviti žicom. To je primarni hrvatski interes. Drugo, trebalo bi nanovo uvesti vojni rok, makar i na dobrovoljnoj osnovi, na četiri ili šest mjeseci, stvarajući veliku obučenu rezervu i ustrojen pričuvni sastav. Oružja ima dovoljno. Potrebni su ljudstvo i formacijska zapovjedništva. Lako je moguće da nam ništa od toga neće trebati. Ali opet nekako mislim da možda i hoće.