KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Vlada Zorana Milanovića proširila je prostor slobode, ali...

Pitanje o Milanovićevu političkom naslijeđu odnosi se, dakle, na njegov prvi mandat, koji je počeo ne baš jednakom euforijom kao mandati Ivice Račana i Dražena Budiše prije četrnaest godina, ali, svakako, s velikim očekivanjima, te na političku i ideološku platformu s kojom će predsjednik Vlade i SDP-a izaći na parlamentarne izbore 2015. godine.

U dosadašnjem političkom životu neovisne Hrvatske već je postalo pravilo da socijaldemokrati na izborima pobjeđuju vrlo uvjerljivo zato što su se građani žestoko zasitili prethodnih HDZ ovih Vlada: u prvom, Račanovu, slučaju stvorio se nacionalni konsenzus o zbacivanju tuđmanizma, dok se u Milanovićevu primjeru radilo o određenoj katarzi isprovociranoj Sanaderovim kriminalom.

Zoran Milanović i njegova koalicija pobijedili su, dakle, na valu narodnih zahtjeva za poštenom i antihadezeovskom Vladom; ekonomski rast i kompetentnost podrazumijevali su se, jer se općenito smatralo da baš nitko ne može biti nekompetentniji od Vlade Sanaderove nasljednice Jadranke Kosor.

Danas, međutim, pretežito javno mišljenje, i ono desno, i ono liberalno lijevo orijentirano, smatra da se Milanovićeva Vlada uspjela barem izjednačiti s kabinetom gospođe Kosor, dok je sam premijer izgubio najvećio dio javnog autoriteta, pa se zadnjih tjedana više govori o njegovim pojedinim nespretnim izrazima nego o njegovoj politici.

Striktno poštivanje zakona

Pažljivija analiza prve dvije i pol godine Milanovićeva mandata pokazuje, ipak, da su se na određenim razinama pokušale pa i uspjele uvesti promjene koje Hrvatsku čine uređenijom i potencijalno uspješnijom zemljom.

Zoran Milanović od prvoga je dana inzistirao na što striktnijem poštovanju zakona, što jest jedan od preduvjeta za pretvaranje Hrvatske u nešto efikasniju i uređeniju državu.

Milanović je jedini premijer dosad koji se ozbiljno pokušao suprotstaviti pravnoj nesigurnosti u zemlji, koja je, ujedno, i jedna od glavnih prepreka ulasku stranih investitora.

Tako je, međutim, antagonizirao sudački stalež, što je vidljivo iz čitavog niza odluka različitih pravosudnih institucija koje su - kada je god Vlada u određenom smislu stranka u sporu - redovito usmjerene protiv Vlade.

Pokušaj uvođenja pravnog reda jedna je od značajki Milanovićeve dosadašnje vladavine, koja će, prije ili poslije, ostaviti dobar utjecaj na Hrvatsku.

Druga bitna značajka Milanovićeve vlasti jest širenje prostora slobode: od zakona o umjetnoj oplodnji pa da aktualnog zakonskog teksta o istospolnim zajednicama SDP je konzekventno - u okvirima mogućeg - promovirao razmjerno moderan i svakako tolerantan i human odnos prema ljudskim pravima u najširem smislu te riječi. Što je, opet, izazvalo žestoku reakciju Katoličke crkve, koja je u Hrvatskoj svoje doktrinarne stavove o braku ili o umjetnom začeću pretvorila u strastvenu i katkad dosta prljavu političku kampanju.

Širenje prostora slobode (čime se Račan baš i nije bavio: naprotiv, u vrijeme njegove saborske većine parlament je, pod crkvenim pritiskom, bio izglasao zatvaranje trgovina nedjeljom) ostat će trajno, pozitivno naslijeđe aktualne Vlade.

Treći bitan element Milanovićeve političke agende, koji se uglavnom realizirao, jest odnos prema potencijalno koruptivnim pogreškama u vlastitoj stranci i koaliciji: Milanović prvo nije dopustio da Srećko Ferenčak iz HNS-a preuzme mjesto u jednom važnom nadzornom odboru zbog poznatog Ferenčakova sudskog procesa; zatim je iz Vlade izbacio Mirelu Holy zbog jednog intervenirajućeg maila o zapošljavanju u državnoj službi, da bi se nedavno, svim rizicima usprkos, riješio Slavka Linića i zbog slučaja Spačva. Da je Milanović prešutio Linića i da se s njim pomirio, SDP bi u ovom trenutku imao barem nekoliko postotaka viši rejting, ali bi se zato premijer morao suočiti s činjenicom da se i on ponaša inherentno koruptivno, kao što su to, uostalom, bili činili baš svi njegovi predšasnici, neki doista s koruptivnim namjerama, a neki zato što im je to politički konveniralo.

Što dolazi u prvi plan?

Prije obračuna s Linićem u pritvoru je završila sisačka županica, koju Milanović prvih dana jest verbalno branio, katkad i dosta neoprezno, ali za koju očigledno nikome u SDP-u nije palo na pamet ni da pokuša intervenirati. Gospođa Merzel je, kako znamo, već mjesecima u zatvoru.

Izbjegavanje konflikta interesa i aktivni, ne demagoški, nego autentični protukoruptivni stav također spadaju u nezaobilazno dobro naslijeđe Milanovićevih premijerskih godina.

Ono što je bilo loše, prirodno, međutim, dolazi u prvi plan.

Tu nije riječ samo o ekonomiji, gdje je SDP pokazao potpunu nevoljkost da pobjegne od državnog kapitalizma i da provede bilo kakve stvarne reforme.

Tu nije riječ ni o famoznoj nekompetentnosti same Vlade, a još više državne uprave, pa čak ni o doista neobično katastrofalnoj Milanovićevoj kadrovskoj politici. Svaki racionalni politički promatrač još je u prosincu 2011. godine, kada su objavljena imena članova Vlade, naprosto znao da Željko Jovanović, Mirela Holy i Slavko Linić ne smiju biti ni u jednoj ambicioznoj i ozbiljnoj Vladi.

Jovanović i Holy odveć su nestabilni za ministarske poslove, dok Slavko Linić pripada svijetu s kojim Milanovićevo shvaćanje politike nikada nije imalo baš ništa (Linić je, osim toga, uoči izbora žestoko napao Milanovića, tražeći da se odvoje dužnost predsjednika stranke i predsjednika Vlade; imenovati na tako važnu dužnost u kabinetu čovjeka koji vas očito ne trpi opasnije je od bilo kakvog proračunatog rizika).

No, ni loša ekonomska, ni grozna kadrovska politika nisu najveći problem Milanovićeve Vlade.

Najveći problem Vlade Zorana Milanovića jest nepostojanje cjelovite paradigme o promjenama u Hrvatskoj.

Hrvatska je zastarjelo, disfunkcionalno i neefikasno društvo, koje pokušava preživjeti u statusu quo, što nam donekle i uspijeva zahvaljujući našim fantastičnim privrednim resursima.

Netržišni sustav

No, Milanović, nažalost, nije uspio artikulirati, a kamoli provesti viziju moderne Hrvatske, koja će omogućiti onima koji žele zarađivati da zarađuju i stvaraju, koja će poticati građane da budu kompetitivni i da proizvode nove vrijednosti, koja će kroz stabilne, jednostavne, nediskriminativne i brze usluge javne uprave stvoriti snažan dojam da sama država predstavlja value for money, naspram sadašnje, skupe, iritantne i neučinkovite države.

Tek u takvoj, modernoj, tržišnoj, propulzivnoj i efikasnoj, Hrvatskoj borba za socijalna i radnička prava dobiva smisao, a Socijaldemokratska partija može funkcionirati kao prirodni saveznik radnika i ugroženih građana.

U sadašnjem hrvatskom društvu, koje je još bitno tranizcijsko, s puno formalnih i psiholoških elemenata netržišnog sustava i koje je zahvaljujući i takvom svom mentalitetu naprosto nesposobno da se izvuče iz krize, inzistiranje na proradničkom angažmanu socijaldemokratskih stranaka nije ništa drugo nego inzistiranje na daljnjem povećanju državnog proračuna.

Hrvatskoj su potrebne najdublje društvene promjene, koje će poslije četvrt stoljeća napokon istinski modernizirati ovu zemlju.

Vidjet ćemo hoće li Zoran Milanović i SDP uspjeti oblikovati program za takve promjene na izborima 2015. godine.

O tome će, naposljetku, ovisiti konačni sud o Milanovićevu političkom naslijeđu.