KOMENTAR ANTE TOMIĆA Je li u Australiji bilo u novinama da Tito više nije među živima?

Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo.

Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije dva dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji, noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim.

“Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu.

I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća.

“Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se.

Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću?

Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji i internetu i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito?

Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima?

Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati.

Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.

U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela.

Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski?

Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski.

Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji.

Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili.

Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic.

U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima, piše Ante Tomić u najnovijoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim.

Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo.

Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos, ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih.