POBJEDNICI I GUBITNICI

Koliko još Bernardić mora ići lijevo, da bi Plenković izgledao desnije?

 
 Nikša Stipaničev / Dragan Matić / Hanza Media

Kad se ove srijede Domagoj Ivan Milošević prvo pojavio u saborskoj delegaciji u Beogradu, a potom navečer i na televiziji da uime HDZ-a govori o Šešelju, baš on, a ne recimo međunarodni tajnik stranke Miro Kovač, ili bilo tko drugi tko se u to nešto malo više razumije, bilo je očito da je Plenkovićev obračun s neistomišljenicima krenuo i prije nego što je službeno oglašen.

“Ne. Ne sad”, odbacio je Plenković prve ozbiljnije najave rekonstrukcije Vlade i HDZ-a, ali žurna politička ekshumacija Miloševića otkrila je da ipak nije bio sasvim iskren.

Rekonstrukcija je, vidi se, već počela, ali je neizvjesno koji su zapravo njeni dometi. Opredjeljenje za strategiju postupne, najavljene, kontrolirane, usporene rekonstrukcije umjesto iznenadnih, brzih, prijevremenih izbora tipičan je “plenkizam”. Predsjednik Vlade i HDZ-a sklon je kupovanju vremena i preslagivanjima bez velikog osvrtanja na političku klimu ili izbornu bazu.

Ali Plenkoviću kao političaru rekonstrukcija dugoročno baš i ne može pomoći, a posebno ne ako je neće provesti prema kriterijima sposobnosti i uspješnosti, nego opet isključivo zbog uspostavljanja željenih kadrovskih odnosa i radi forsiranja izgradnje paralelne strukture, i dalje uglavnom slabo utjelovljene u tkivu HDZ-a. Takva taktika možda može pomoći i goditi nekome izvana tko je zainteresiran da ovakva Vlada opstane još neko vrijeme, ali teško će koristiti Plenkoviću kao karijernom političaru ili HDZ-u kao zasad još vodećoj stranci.

Jer taj laboratorij u kojem se potiho i polagano pokušava proizvesti HDZ unutar HDZ-a, ili HDZ umjesto HDZ-a, taj će laboratorij, prije ili kasnije, također morati izaći na izbore.

Predsjednik Vlade i HDZ-a zasad još uspješno pronalazi rješenja da krize privremeno zatvara tako da iz ormara punog bezvremenskih kadrova kod svake prepreke izvadi novog-starog bojovnika, ali već je došao do te kritične faze kad mora dobro razmisliti je li takvim rješenjima i potezima putem nacrtao sliku neuvjerljivog, ispranog, kalkulantskog, slabouspješnog, niskotiražnog HDZ-a. Plenković će za sebe svakako priskrbiti neku medaljicu za veleslalom u politici, iako još treba pogledati prolazno vrijeme, no teško će na taj način izgraditi autoritet lidera, izvan tog svog uskog, ne baš stranačkog, često neiskusnog i u suštini apolitičnog kruga.

Plenković pogrešno procjenjuje da će već prikazivanjem pojedinačnih trendova u makroekonomiji (“konačno trošimo manje nego što zarađujemo”) kao vlastitih rezultata i zasluga, kako će samim time za sebe i svoju Vladu osigurati dugovječnost. Nesporno važan faktor stabilnosti u rejtingu će eventualno osobno naplatiti njegov ministar financija Zdravko Marić, očito čovjek za sve vlade, političar koji se gotovo u potpunosti prestao medijski eksponirati jer mu to vjerojatno otvara prostor i za kvalitetan angažman jednom nakon Plenkovića. Premijer nažalost nije tu samo zbog financijske stabilnosti, neometanog funkcioniranja sustava, redovitog zasjedanja Vlade ili dobre koordinacije među ministarstvima. Premijer i predsjednik najveće stranke tu je i zato da što bolje upravlja političkom klimom u društvu, što je vještina koju Plenković još nije na pravi način pokazao. Naime, tko god misli da će desnica u Hrvatskoj nestati ili oslabiti samo zato što je trenutačni, oficijelni HDZ-a ignorira, taj se vara. Ona će se možda privremeno pritajiti, ali je tu. Biti na čelu stranke koja tradicionalno odgovara za desno biračko tijelo, a uglavnom isključivati, zanemarivati taj korpus, isuviše je neoprezna politika, bez prave budućnosti i bez vidljive mogućnosti da uspije.

Realno, ne može i neće Plenković natjerati ni HDZ ni potencijalne birače zdesna da najednom uvažavaju Jandrokovića ili obožavaju Božinovića ili da padaju u trans pred Domagojem Miloševićem ili da se fanatiziraju aktivnostima i djelovanjem Martine Dalić ili da sutra na izbore trče zbog Gabrijele Žalac, Nine Obuljen, Kreše Macana ili ljudi iz premijerova kabineta. Neće ih razuvjeriti niti oko Istanbulske konvencije, što god bio stvarni sadržaj problema. Simpatije koje će možda usput steći slijeva nikad mu neće kompenzirati gubitke na domaćem terenu. Ugodno je živjeti u uvjerenju kako je ovo što poduzima Plenković ispravan put i da se na svaku mobilizaciju desne oporbe može efikasno odgovoriti nekim Fuchs rješenjem. Prije će biti da takva strategija zasad samo hrani desnicu, živjela ona u HDZ-u ili izvan njega, ili oboje, jer svaka arhitektura vlasti koja ignorira subjektivan i teško upravljiv osjećaj birača biva na kraju osuđena na neuspjeh. Menadžeriranje politike i tehniciranje izvan pravog kontakta s glasačima neprirodno je i hazarderski. Tepih u premijerovu uredu vjerojatno je već nabubrio kao brdo otpada na Jakuševcu: to je teret s kojim je teško graditi uspjeh.

Zato bi šef HDZ-a morao ili što prije izborima ovjekovječiti svoj pokušaj promjene HDZ-a, ako je to sad više moguće, ili pokušati nanovo uspostaviti vezu s desnijim biračkim tijelom, što se također čini kao teško savladiv izazov. Nešto od toga valja mu učiniti usporedo s naporima da brže pokreće reforme, ali jedno bez drugoga neće ići.

Plenkoviću osobito ne pomaže ni to što se “izazivač” Bernardić na sličan način rasipa i gubi. Jedan pored drugoga Bernardić i Plenković više djeluju kao DJ-i nego kao političari, stalno paze koji će ritam umiksati da malo rasplešu mrtvi dio dvorane, ali ljudi svejedno masovno odlaze sa zabave puno prije jutra. Ples Bernardića i Plenkovića, malo lijevo - malo desno, izgleda više kao pankersko poganje, nikad ne znaš tko bi koga mogao maznuti nogom. Stvara se takva gužva na centru kakva već dugo nije viđena, a potpuno se ignorira da su glavni rivali u međuvremenu narasli na ekstremima (od Živog zida do konzervativnog pokreta), a da je na centru ionako sve već pomrlo (od HSLS-a, preko HNS-a, do HSS-a). Mnogi ovdje uočavaju tobožnju proračunatu suradnju SDP-a i HDZ-a, premda to više sliči na panično bajanje: za Bernardićevu novu akciju protiv vatikanskih ugovora neki su pretpostavili kako se ustvari radi o pomoći Plenkoviću da se bolje učvrsti na desnici. To je ipak malo preoptimističan pogled na današnji HDZ i SDP. Uostalom, koliko bi se uopće Bernardić trebao pomaknuti ulijevo da bi se Plenković doimao za centimetar desnije?

Može se očekivati da će s ovim profilom suradnika i pouzdanika te Vrdoljakovom i Bandićevom pomoći Plenkovićeva Vlada preživjeti još neko vrijeme. Ali dosta je teško zamisliti da iz te skupine ljudi šikne energija za neku izbornu pobjedu. Čak i ako je Milijan Brkić zaista kooperativan i potajno usklađen s Plenkovićem, kakvu bi to on čarobnjačku moć morao imati da od ove Plenkovićeve strukture i politike na terenu stvori komercijalnu robu. Kako bi ih trebao reklamirati? Na primjer: Jandroković - čovjek koji je rekao “NE” Šešelju?

Reaktivirani Domagoj Ivan Milošević bio je desna ruka Jadranki Kosor, dotad nije bio nešto važan u HDZ-u. Poslije ga je prihvatio Karamarko pa je na tom valu dobio čak 9800 preferencijskih glasova. Kad se okrenuo od Karamarka, opet je išao na izbore, no tada je dobio samo 3800 glasova. Danas bi vjerojatno bio na nekih 380.

Eto, toliko otprilike političari ovog profila vrijede Plenkoviću u njegovu pokušaju da ovlada HDZ-om i državom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 20:41