KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA

Kako se Hrvatska naoružavala i gdje je mogao nestati novac

Bilo je kriminala, ali priča o dvije milijarde ukradenih i/ili opranih dolara veliko su pretjerivanje! Hrvatska nikada nije kupila oružja ni u približno tolikoj vrijednosti, niti je raspolagala tom količinom gotovine za kupnju oružja

U nizu tekstova o aferi Hypo - bez sumnje jednoj od najvećih u Hrvatskoj - provlači se i podatak kako je s tom aferom povezana navodno golema količina novca, koju su vlasti Republike Hrvatske trebale potrošiti na naoružanje tijekom rata, a koja je, eto, završila na raznim privatnim računima u Lihtenštajnu, ili tko zna gdje drugdje.

Jedan austrijski političar iz Stranke zelenih (ne radi se o koruškom parlamentarnom istražitelju Rolfu Holubu) ovih je dana čak baratao brojkom od dvije milijarde dolara, koliko je, navodno, nestalo, odnosno oprano preko stranih računa, u hrvatskoj trgovini oružjem.

Oružje odavde išlo i IRA-i

Nema apsolutno nikakve sumnje da su se na prisilno ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku okoristili mnogi posrednici, domaći i strani.

Nema nikakve sumnje da mnogo plaćenog oružja nikada nije isporučeno i da se oružje kupovalo pod uvjetima crnog tržišta, što znači da oni koji su u ime Republike Hrvatske nabavljali oružje zapravo nisu morali baratati s pravim cijenama, nego su ih mogli napuhavati, koliko god im je trebalo.

Nema, nadalje, nikakve sumnje da je dio hrvatskih kriminalnih organizacija izrastao na švercu oružja: to pogotovo vrijedi za one kriminalne povezane s Hrvatskom vojskom ili Hrvatskim vijećem obrane... Pripadnici tih organizacija prodavali su hrvatsko, ili u Hrvatsku uvezeno oružje čak i jednoj IRA-i.

Naposljetku, sama je država već desetak godina u potrazi za novcem koji je potrošen, ili je trebao biti potrošen na naoružanje: predstavnici Državnog odvjetništva ovih su dana obavijestili javnost da su donekle identificirali brojne naše račune u inozemstvu te da se ispod poznatog računa u Villachu zapravo skrivalo još 88 računa. Usprkos svemu tome, iznos od dvije milijarde opranih dolara u hrvatskoj trgovini oružjem čini se više nego nevjerojatnim.

To zna svatko tko je bio imalo upućen u nabavu oružja tijekom Domovinskog rata.

Prvo, Hrvatska nikada nije kupila oružja ni u približno tolikoj vrijednosti, niti je raspolagala tom količinom gotovine za kupnju oružja.

Hrvatska je počela kupovati oružje krajem 1990. godine. Radilo se o poznatim kalašnjikovima iz Mađarske. Zatim su se masovne nabavljale dugačke automatske puške FAL iz Argentine (zbog čega je u Argentini pokrenuta istraga). Zatim su se nabavljali razni protuzračni i protuoklopni sustavi, katkada toliko naivno da je jedan od kupaca, u ono vrijeme savjetnik u Uredu predsjednika Tuđmana, završio u američkom zatvoru, jer je pokušavao kupiti protuavionske rakete Stinger u samim Sjedinjenim Državama.

Nemoćan bio i ministar

Najveći dio oružja, kojim je Hrvatska pobijedila u ratu, zarobljen je od Jugoslavenske narodne armije: to vrijedi za skoro sve hrvatske tenkove, kao i za velik dio topništva.

Od uistinu skuplje vojne opreme, kupljeno je nešto starih MiG-ova (poput ovih koji su se nedavno raspali) i “pola” raketnog sustava S-300, kojeg smo se poslije riješili, i za koji je sesvetski poduzetnik Zvonko Zubak potraživao velik novac od države. Hrvatska za vrijeme rata nije raspolagala milijardskim proračunima za nabavu oružja, niti je, kako današnje stanje pokazuje, tijekom devedesetih bila kupovala bilo kakvo uistinu sofisticirano naoružanje i vojnu opremu.

Naravno, provizije koje su se uzimale za kupnju oružja, i za šverc oružja, bilo u inozemstvo ili u Hercegovinu, morale su biti iznimno velike i u pravilu su ostajale tajne, čak i za pripadnike državnoga vrha.

Andrija Hebrang, primjerice, dao je ostavku na mjesto ministra obrane (i napisao famozno pismo predsjedniku Tuđmanu, koje završava s: Neka Vam Bog pomogne da razlikujete dobro od zla) kada se uvjerio da nema nikakve ovlasti nad Vladimirom Zagorcem, glavnim hrvatskim trgovcem oružja, kao ni nad ondašnjim šefovima vojne obavještajne službe, koji su štitili Zagorca.

No, prilično je netočno šverc na kojem su se okoristile pojedine skupine unutar vlasti proglašavati ishodištem baš svih korupcijskih problema u Hrvatskoj, a pogotovo ga preuveličavati na dvije milijarde dolara, kao što sada čine pojedini strani političari koji se bave slučajem Hypo banke.

Nevjerojatne izmišljotine

Dapače, stječe se dojam da se u istrazi o Hypu izmišljaju posve nevjerojatni podaci. Ne želimo, naravno, reći da se s takvim podacima barata da bi se istraga namjerno usmjerila prema krivim ciljevima, ali krajnje je neodgovorno tvrditi da dvije milijarde dolara od hrvatske trgovine oružjem - dvije milijarde dolara koje nisu nikada postojale - predstavlja osnovu za masovno pranje novca koje je stvorilo aferu Hypo.

Da je Hrvatska uistinu raspolagala milijardama za kupnju oružja i da je te milijarde mogla bilo gdje potrošiti (puno je naručenog oružja zaplijenjeno), tehnička opremljenost Hrvatske vojske bila bi na mnogo višoj razini od dvanaest starih MiG-ova, ni jednog modernijeg ratnog broda i kalašnjikova kao bazičnoga pješačkog naoružanja.

Malo vrhunskog oružja

Nasuprot tome, Hrvatska je iz relativno skromnog budžeta kupovala uglavnom bazično naoružanje. Činjenica da se i tim naoružanjem masovno švercalo spada među najcrnje točke Domovinskog rata, ali i političkog sustava devedesetih godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. rujan 2024 23:33