Kako riješiti Piran, a ne spomenuti riječ arbitraža

Vijest od petka, citiram Hinu: “Potpredsjednik Europske komisije Frans Timmermans koji je boravio u posjetu Ljubljani kao “spitzenkandidat” europske grupacije socijaldemokratskih stranaka pred svibanjske izbore za Europarlament odbacio je u razgovoru za Slovensku televiziju ocjenu da je Komisija bila neuspješna kad je riječ o hrvatsko-slovenskom graničnom prijeporu, kazavši da spor oko arbitraže dviju država članice moraju riješiti same.” Timmermans je pritom još rekao i ovo: Arbitraža je dala rezultat i smatramo da to sada treba primijeniti u obje države, ali se o tome moraju dogovoriti dvije države same.

Ista vijest u ljubljanskom Delu ne daje prostora međudržavnim dogovorima. Timmermansov stav tamo je da je arbitraža zakonito dovela do rezultata koji obje države trebaju implementirati. I stav EU u Delu je jasan: “Kakvu poruku šaljemo zemljama izvan (granica EU), ako ne možemo riješiti manji spor između dviju država članica?”

Primjećujete razliku? Obje vijesti citiraju isti istup visoko rangiranog europskog političara. Ovisno o prenositelju, Hini ili Delu, Bruxelles se ne smije ili mora uključiti u spor između Hrvatske i Slovenije. I Bruxelles se tu izjasnio dvoznačno, Timmermansov šef Jean-Claude Juncker još se prošle jeseni izjasnio protiv miješanja Bruxellesa u pitanje granica između Hrvatske i Slovenije, iako je pravna služba EU zaključila kako arbitražu treba provesti.

Sada zapravo dolazimo do krunskog procesa za diplomaciju obiju država. Da, arbitražnu odluku trebalo bi provesti jer je dobra za Hrvatsku, a nije loša ni za Sloveniju. Ne možemo je prihvatiti “kao takvu” jer time bismo legitimizirali dokazani slovenski pokušaj prevare tijekom procesa. S druge strane, Slovenija odluku arbitara mora prihvatiti jer sama nikada nije priznala hrvatski izlazak iz arbitražnog postupka.

Diplomacije obiju država sada imaju zadatak dovršiti dogovor, koji će vjerojatno poštovati odluku arbitara, ali neće spominjati riječ arbitraža. Riječ je o formi, ali o formi koja na obje strane donosi ili odnosi političke bodove.

Sve to, naravno, vrijedi samo u slučaju da Hrvatska i Slovenija doista žele riješiti taj problem koji se političkim garniturama i s jedne i s druge strane često pokazao praktičnim alatom za odvlačenje pozornosti birača s bitnog prema nebitnom. Činjenica da u Hrvatskoj ove godine izborima za europski parlament počinje trogodišnja izborna sezona u toj priči nije nevažna. Račanov nesretni i u Saboru odmah odbačen dogovor s Janezom Drnovšekom, parafiran 2001. u Otočcu na Krki, kojim je Sloveniji uz veći dio Piranskog zaljeva (Savudrijske vale) dodijeljen “tunel” do međunarodnih voda kroz hrvatski dio Jadrana, bio je za Hrvatsku nepovoljniji od odluke arbitara gdje tog tunela nema i koja bi u Hrvatskoj vjerojatno bila prihvaćena da se slovenska strana u procesu nije pokazala prevarantskom.

Da, pokušali su pozadinskim igrama utjecati na arbitre i da, Hrvatska je imala pravo kada je izašla iz arbitražnog postupka. Odgovor na pitanje zašto je arbitražni proces i nakon toga nastavljen treba tražiti negdje duboko u kadrovskom bunaru slovenske diplomacije koja se na tom slučaju pokazala doraslijom zadatku od hrvatske. Kada je Jadranka Kosor s tadašnjim slovenskim premijerom, a danas predsjednikom Borutom Pahorom 2009. u Stockholmu potpisala sporazum o međunarodnoj arbitraži o granici između dviju država otvorio se put prema završetku hrvatskih pregovora s EU, a Atlantic i Agrokor vrlo brzo su nakon toga značajno pojačali svoje biznise u Sloveniji.

Tumačenje premijera Ive Sanadera, prethodnika Jadranke Kosor, da je otišao s premijerske pozicije jer “nije želio trgovati teritorijem u Piranskom zaljevu” ne čini se uvjerljivim. Treba ga zaboraviti.

Sloveniji se, da se ne zavaravamo, takav pristup u rješavanju problema s Hrvatskom dosad pokazao isplativim. Uglavnom su se, redovito uz pomoć Bruxellesa, uspjeli izboriti za svoje interese. Istovremeno, najveće hrvatske kompanije značajan su novac uložile u slovensku ekonomiju, a put kapitala iz Slovenije u Hrvatsku ostao je, ako ne zatvoren, onda previše strm da bi ga se prihvatili ulagači koji su skloniji sigurnosti.

Na hrvatskom tržištu odlično je prosperirao Studio moderna, servis za TV prodaju na kojemu se obogatio donedavno najimućniji Slovenac Sandi Češko, ali nijedan pokušaj ulaganja nije se približio značaju Atlanticovih ili Agrokorovih investicija u Sloveniji. Ironija sudbine: Agrokor je od propasti spasio Mercator, ali je zbog toga sam doveden do ruba propasti, a Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, zbog toga je izgubio kompaniju. Sada je naravno pitanje - je li tako zbog politike, ili se zbog toga sve od 1990. pa do danas u obje države vodila takva politika.

Činjenica je da je od ulaganja hrvatskih kompanija u Sloveniji dobit dosad izvuklo nekoliko hrvatskih građana i Slovenija. Agrokorov iskorak prema Mercatoru pritom nije bio prvi takav Todorićev pokušaj u koji se upetljala politika. Kada su 2006. Ivica Todorić, srbijanski tajkun Miroslav Mišković i tadašnji šef Mercatora Zoran Janković projektom Herkul pokušali stvoriti najveći regionalni trgovački lanac, komplicirani politički odnosi između tri države, ali i osobne političke ambicije Zorana Jankovića pokazali su se kao najveća prepreka biznisu bez granica. Hrvatska diplomacija i tada je sjedila na rukama.