Kako nam je 'pusto' postalo smireno, a 'trošno' autohtono

Kada naiđeš na nepoznatu cestu, samo nastavi. Velika je vjerojatnost da te na drugoj strani očekuje nešto zanimljivo. Ovo nepisano pravilo meksičke regije Baja California još jednom se pokazalo točnim kada smo početkom tjedna sišli s autoceste 19 koja spaja Cabo San Lucas s La Pazom. Naš glomazni Chevrolet pun djece i prtljage za sobom je ostavljao oblak pun prašine od još jednog puta bez oznaka i asfalta. No, iako nas je dobrano istresao, doveo nas je baš na mjesto koje smo trebali otkriti. Plaža Punta Lobos je remek djelo prirode na kojem se savršeno isprepliću morsko plavetnilo s baršunastim pijeskom, meksički yin i yang. Voljela bih reći da sam ovu plažu, koju smo toga dana dijelili s lokalnim ribarima, otkrila sama, ali otkrio mi ju je časopis Vogue. Možda zbog odanosti profesiji - kada putujem, nikome ne vjerujem više nego kolegama novinarima. Kada sam, stoga, naišla na članak naslova “Zašto svi idu u Todos Santos” učinila sam ono što i njegova autorica Cristina Pérez - smjestila se na terasu hotela San Cristóbal. Todos Santos je maleni gradić usred ničega koji su do neki dan činili isključivo prašnjavi putevi i dvije prodavaonice tacosa. No, danas “svi” (odnosno trendy američki “cooleri” s kojima komunicira kolegica iz Voguea) odlaze u Todos Santos, jer ono što je do neki dan bilo pusto, danas je smireno, a trošno je postalo autohtono. Doista, Todos Santos je zadržao atmosferu meksičke provincije u kojoj se može dogoditi svašta - možda novi život ili smrt. Iako šarmantni butici, organski restorani i red ispred Hotela California, gdje se američki turisti slikaju uvjereni da je to onaj iz pjesme Eaglesa (nije, što sam saznala tek nakon što sam kupila suvenir), odaju da je Todos Santos otkriven i osvojen od turističkih osvajača, daleko je zanimljiviji od prenapučenog Cabo San Lucasa i šminkerskog Tuluma. U takvom ambijentu nalazi se terasa San Cristóbala, tik uz pacifičku plažu koja je preopasna za plivanje. Pitanje je vremena kada će ga otkriti Quentin Tarantino ili netko njemu sličan za scenografiju novog filma u kojem se može dogoditi baš sve. Holivudski producenti ili oni koji su se sa svojim rejbankama i novom odjećom koja izgleda staro pretvarali da su producenti, pili su zelene smoothije, a glumice u nastajanju meditirale su uz bazen.

Toga poslijepodneva čitale su se knjige Liane Moriarty, a iz zajedničke knjižnice širio se zvuk gramofona i aroma mirisnih štapića. Ovdje sam pronašla sjajnu knjigu Ralpha Hancocka, američkog zaljubljenika u ribolov i Meksiko, koji je s trojicom prijatelja napisao putopis “Baja California”. Iako su neki opisi gotovo neprepoznatljivi, Cabo San Lucas koji opisuje je ribarsko selo, a ne turistička oaza s osamnaest prvoklasnih golf terena i na desetine hotela i timeshare rezidencija, srž se nije promijenila. Za Amerikance Meksiko je ostao El Dorado. Obitelji iz Teksasa sunčaju se na plaži Medano, a kalifornijski milijunaši časte se na obližnjoj Palmilli, gdje mekši pijesak i luksuznije sobe naplaćuju preko 5000 dolara na noć. Gdje god se pruža pogled na more tu je i pano Engel & Völkersa, koji nudi sve što nekretnina željno srce može poželjeti. “U ovim nesigurnim vremenima, kada troškovi života premašuju vrijednost života, većina nas doživljava trenutke kada se pitamo je li cijena koju plaćamo za preživljavanje doista potrebna. U takvim trenucima poželimo se riješiti naših problema bijegom na neko malo mjesto, u utopiju s besprijekornom klimom, gdje se možemo baviti našim omiljenim sportom i gdje će naša ušteđevina trajati najduže. Malo je mjesta na kojima ćemo doista ostvariti našu utopiju. Jedno od njih je Baja California.” Ono što su Hancock i njegovi prijatelji zaključili prije sedamdeset godina zvuči kao aktualno štivo.

Dok smo se toga dana skrivali od jakog sunca u tavernama Todos Santosa, koje su nas dočekivale ohlađenim Margaritama i tacosima sa svježom ribom, činilo nam se da smo otkrili nešto novo, mjesto na kojem bi se mogao pronaći život kojim se da pobjeći od života. Svi su sretni u Todos Santosu. Prolaznici se osmjehuju jedni drugima kao da pripadaju istoj vrsti ljudi, onoj koja je otkrila Istinu. Djeca se veselo igraju na plažama Todos Santosa kao da iPhone i Fortnite nikada nisu izmišljeni. Istina, bilo mi je sumnjivo da se takva Shangri-La nalazi samo sat vremena vožnje od Cabosa i dva sata leta od Los Angelesa.

No, malo smo si dopustili pretvarati se da je Todos Santos opcija. Uz rub starog grada protežu se kuće s pogledom na Pacifik. Svako malo iz dubine mora izrone kitovi koji sezonu provode u Baji. I baš kada sam zamišljala da je veranda s pogledom na kitove naša, prišla nam je Ally, agentica u vječitom lovu na ljude poput nas.

Nismo se stigli niti ispričati, a već smo sjedili na verandi na kojoj je Ally pripremila ohlađene Corone za nas odrasle i sok od ananasa za dječicu. Ovdje je stajao katalog pun bajkovitih hacijendi. Ally je zamijenila Washington za Todos Santos i to je najbolja odluka koju je ikada donijela. “Vjerujte mi!”, govori mi, kao da je agent za nekretnine doista osoba kojoj treba vjerovati da je investicija u kuću usred mekskičke pustinje najbolja odluka koju ćemo ikada donijeti. Ally toga dana nije imala sreće jer nitko od nas nema dva milijuna dolara za kuću na obali Pacifika.

Te večeri dočekao me Allyjin e-mail koji je prštao od dobrih vijesti: u pripremi je Tres Santos, rezidencijalni megaprojekt sa 4500 apartmana (od kojih ćemo si jedan manji zasigurno moći priuštiti). Todos Santos, u kojem danas živi kojih 7000 ljudi, više nikada neće biti isti. Još jednom odlazim na plažu gdje imitiram lokalne ribare pa gledam u more hvatajući preostalo vrijeme koje mi bježi, jer vrijeme je povratka. Oni, pak, pogledavaju iza sebe, svjesni da je pitanje vremena kada će biti okruženi Amerikancima s lošim naglascima i majicama na kojima stoji: “Ne brini, nalaziš se na zabavnoj strani Trumpovog zida”.