KAKO JE MALI RADIO UKALJAO NAŠU TAKOZVANU KULTURU Opazili ste možda, isti su na koncertu Mitru Miriću i na misi za godišnjicu ukazanja u Međugorju

Isus, kao što znamo, mrzi kad muškarci liježu s muškarcima i ako mu se koji takav obrati otvorenog srca, iskreno se kajući, Isus će ga izliječiti. Očistit će ga od prljavih želja. U američkim crkvama homoseksualce redovito vraćaju na ispravan put. Svakih nekoliko mjeseci kod oca Matthewa dođe nekakav nesretni Jerry, kojega je supruga Patricia zatekla kako se dira gledajući gdje susjedov mali gol do pasa plavim gumenim crijevom zalijeva hortenzije. Cijela metodistička župa u predgrađu Detroita onda moli da Isus njihovog brata Jerryja iščupa iz kandži gnjusnog demona pohote. Amerikanci to zovu “pray the gay away” i uvijek im upali. Grešnik se na misi stane tresti, suze mu obliju lice, padne na koljena i, aleluja, slavimo Gospodina, homoseksualnost ode, takoreći, kao da si je rukom odnio. Jerry se spokojan i sretan vrati supruzi Patriciji i njihovo troje djece, Stevenu, Lucy i malom Josephu.

Ali, prođe neko vrijeme i Jerryja ponovno obuzme ludilo. Prevrće se nemirno po postelji kraj žene pa napokon ustane. Na prstima, da ne probudi Stevena, Lucy i najmanjeg Josepha, ode u garažu, upali motor i odveze se na drugi kraj grada, u klub gdje muškarci plešu s muškarcima i ne prođe puno, on se uhvati maziti s jednim slatkim Ramonom. Pored njih se na plesnom podiju otac Matthew raskopčane košulje golim prsima trlja o nekog mišićavog plavokosog mladića, ali niti otac Matthew vidi Jerryja, niti Jerry vidi oca Matthewa.

Ako želite, ovako bi nekako mogla ići i priča o Hrvatima i turbofolku. Hrvati, naravno, mrze turbofolk ili, kako ga posprdno zovu, cajke. Nadmoćno obrazovani, njegovanog ukusa, čvrsto ukorijenjeni u srednjoeuropskoj i mediteranskoj kulturi, sve goli akademik do akademika, namršte se na odurno istočnjačko lelekanje kao da je tkogod prdnuo u prostoriji. Muzika koju oni vole potpuno je drugačija. Umirovljeni general i višekratno odlikovani junak Ljubo Ćesić, recimo, obožava free jazz. I u ponoć i u podne, da se milijun saksofona čuje, on bi uvijek prepoznao onaj Ornettea Colemana. S druge strane, Đuri Glogoškom, stopostotnom ratnom invalidu, više je pri srcu lutnja.

“Svaka čast i operi i free jazzu”, kaže Glogoški, “ali kad je društvo, kad se skupimo mi branitelji, pa se i popije, nema, pajdo, do barokne glazbe.” Ugledni se poduzetnik i hadezeovski zastupnik Franjo Lucić opet sasvim raspameti kad god čuje Gudački kvartet u E-molu Felixa Mendelssohna. “Joooj, Felixe, đe me nađe!” zaviče on zadovoljno lijepeći slinom sto eura na čelo violinisti, dok Josipu Rimac valja držati da krhotinom čaše ne rasiječe vitalne krvne sudove kad zapjeva Jacques Brel.

Preseravaju se tako zemljaci u smrtnoj stravi da ne bi tko pomislio da su Srbi, pretvarajući se kako slušaju sve čudniju muziku, Jacquesa Houdeka i Franku Batelić, beskrvni domaći dance, slaboumni funk, sladunjave slavonske tamburice ili čak pseudotradicijsko dalmatinsko tuljenje Tomislava Bralića i klape Intrade, no onda padne noć i oni se iskradu iz postelje, upravo kao onaj nesretni homoseksualac Jerry s početka priče, i odu u nekakav neožbukani pajzl na periferiji, nadomak šuma i oranica, gdje se predaju svom mračnom užitku. Sladostrasno ciče, podvriskuju, šire ruke, trgaju odjeću i njišu sisama na turbofolk. Desetljećima u narodu živi to licemjerje.

Zgađeno stiskaju nos na cajke kao da se ne sjećaju gdje su u subotu bili, kao da su nekako u snu, mjesečareći u pidžami završili na koncertu Mitra Mirića, zajedno s desetak tisuća drugih, redom valjanih Hrvata i katolika. Opazili ste možda, isti su na koncertu Mitru Miriću i na misi za godišnjicu ukazanja u Međugorju. Svi branitelji, invalidi i udovice, hadezeovci, pravaši, ustaše, domobrani, svećenici i časne idu na cajke i svi glume da jedni druge tamo ne vide.

Pojavio se nedavno u Hrvatskoj radio koji emitira isključivo prezrenu srpsku muziku, a domoljubi su se uznemirili kao pilići od jastreba, premda nije jasno zašto se to doživljava opasnim? Kraj stotina stanica s kojih dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu bubnjaju hardcore punk, death metal, speed metal, power pop, electro pop, garažni rock, tex mex, latino, country, americana, blues, rhythm’n’blues, soul, hip-hop, disco, dance, techno, valceri, austrijske polke, talijanske kancone, španjolske šansone i tužne ruske balade, kako bi jedan mali radio sa srpskim cajkama mogao okaljati našu takozvanu kulturu? Ako vas neka muzika ne zanima, ona se može sasvim dobro ignorirati. Osvjedočio sam se u bezbrojnim prilikama.

Premda neumjereno volim muziku, o turbofolku ne znam baš ništa. I ne kažem to da bih se hvalio, već kao činjenicu. Ponekad bi mi u beogradskim taksijima ili iz nekog tranzistora na Kalenića pijaci došao zanimljiv isječak neke pjesme i pomislio kako bi svakako vrijedilo jednom posvetiti pozornost takvoj čulnoj, besramnoj pučkoj umjetnosti, ali sve je bilo džaba. Već desetak metara dalje nisam se sjećao ni ritma ni melodije. Znam svaki stih koji je Bob Dylan ikad snimio, ali Milu Kitića, Cecu Ražnatović ili Seku Aleksić ne bih mogao citirati ni da mi prislonite pištolj na sljepoočnicu.

To postoji negdje kraj mene i ni na koji način me ne ugrožava. Muzika vas zaista može uznemiriti samo ako vas nekako dira. Kao što se liječenim alkoholičarima osuše usta kad opaze bocu vinjaka, ili kao što potisnutu lezbijku ispuni vrućina i gnjev ako se ispred nje dvije žene uzmu za ruke, prave Hrvati izluđuje da im se turbofolk sviđa, a ne bi im se smio sviđati. I onda žive u laži, umjesto da opušteno uživaju u muzici i sebi pošteno priznaju da su Srbi.