BRISELSKI POUČAK

Kako je Europska unija na primjeru Sirije pokazala da više nije nikakav faktor u rješavanju kriza u svijetu

Naivno se mislilo da će Europska unija moći dugo ignorirati problem Sirije i samo se nadati da će drugi odraditi posao tako da za EU ne bude posljedica
 AFP

Dovoljna je mala kriza, ili strah od krize, da bi se otkrila slabost Europske unije u zajedničkoj vanjskoj politici. Što se više spominje nužnost da EU “govori jednim glasom”, da “jača svoju ulogu u svijetu”, to je uloga manja. Pokazuje to ovih dana i nova eskalacija sukoba u Siriji, gdje EU odavno nije nikakav faktor niti želi biti. Nema ambicije odigrati bilo kakvu ulogu. Sukobi traju toliko godina i Unija se na njih privikla. No, naivno se mislilo da će Europska unija moći dugo ignorirati problem Sirije i samo se nadati da će drugi odraditi posao tako da za EU ne bude posljedica. Unija tradicionalno pokazuje da je najbolja kada treba platiti neki račun, suočiti se i s nekim posljedicama, ali doživljava neuspjeh kada pokuša o nečemu imati jasan stav.

Unija je prije nekoliko godina sklopila sporazum, koji formalno to i nije, već je riječ samo o “zajedničkoj izjavi”, u kojem se preuzimaju političke obveze s Turskom. Prema tom sporazumu, Turska je zatvorila granice prema EU za ilegalne migrante, a EU plaćao milijarde za pomoć izbjeglicama u Turskoj. Poštivajući svoje procedure za isplate novca za projekte, EU je od šest milijardi obećanih ugovorila korištenje 4,7 milijardi i isplatila oko 2,5 milijardi eura. U međuvremenu, Zapad se gotovo potpuno povukao iz Sirije, ne samo u vojno-sigurnosnom, nego i političkom smislu. Prepustili su vodstvo Rusiji i Turskoj koje su čas surađivale, čas se međusobno sukobljavale, ali su se najviše približavale kada je trebalo zajedno djelovati protiv politike Zapada.

Europska unija pretvarala se kao da je se sirijska kriza više ne tiče. Jer veliki valovi izbjeglica više nisu išli prema EU. Unija je bila zauzeta međusobnim prepiranjima o budućem višegodišnjem proračunu i podjeli vodećih pozicija u institucijama EU u Bruxellesu. Usto, nisu se pomaknuli u pokušajima reforme sustava azila i migracija. I sada se Unija opet našla pred svršenim činom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odlučio je otvoriti granice prema EU za ilegalne migrante, a neki kažu da ih čak i usmjerava prema njima prijeteći Europskoj uniji. Radi li on to s geopolitičkim ciljem ili da bi dobio novu financijsku omotnicu od više milijardi za zbrinjavanje izbjeglica - drugo je pitanje. Očito je da se Unija dovela u situaciju da ovisi o Erdoganu i Putinu.

EU je dopustio da se pristup upravljanja migrantskim krizama na način da se “probleme riješi na samom izvoru”, dakle u državama iz kojih izbjeglice bježe, svede na nadu da će ruski predsjednik Vladimir Putin i turski Erdogan dogovoriti smirivanje napetosti u Siriji te da će se sirijski predsjednik Asad s time složiti i ostaviti neprijatelje na miru. Na taj bi se način civili u Idlibu osjetili sigurnima i ne bi htjeli krenuti prema EU. Sve se to čini kao neka naivna vježba učenika srednje škole, a ne politika Europske unije koja misli da je jedan od najvažnijih faktora na svjetskoj sceni. Ne samo da nije najvažniji, nego očito nije nikakav faktor.

Čekati rješenje u okviru UN-a, gdje, usput rečeno, Putin ima pravo veta, vjerovati da će se Putin i Erdogan dogovoriti, ili da će se Asad smilovati civilima, prenaivno je čak i za EU. Unija se tako pretvorila u promatrača iz daljine koji čeka ishod sukoba i eventualni račun koji će trebati platiti.

Kad god se EU suoči s kritikama da ne čini dovoljno, kao i sada oko rješenja krize u Siriji, iz Bruxellesa stiže isti odgovor: “EU je najveći financijski donator”, “EU je za sirijske izbjeglice dao više od bilo koga drugoga”, “EU daje milijarde za izbjeglice i u Turskoj i u drugim državama”. Čak i kada ju se kritizira za Zapadni Balkan, da nije dovoljno aktivna, slijedi isti odgovor: “Mi smo najveći financijski donatori u regiji”. No, kada ih se pita za neki jasan stav, onda toga nema.

Unija očito i dalje reagira samo kada neki problem postane i njezin problem. Sada kada prijeti novi val izbjeglica iz Sirije, situacija u toj državi predmet je velike zabrinutosti EU. Ništa novo za Europsku uniju! Čak i nakon izbijanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji, Unija se počela zanimati pošto su tisuće izbjeglica počele dolaziti u članice EU. Dok je problem daleko od granica EU, nije naš problem. To nije ponašanje nekoga tko želi biti važan geopolitički faktor u svijetu, a pogotovo nekoga tko bez sumnje ima golemu financijsku i gospodarsku moć.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:13