LJUBAV NA ASFALTU

Kad njegov izbor promijeni moj život

Konačno sam sinoć pogledala hvaljeni i nagrađivani film “Na putu” Jasmile Žbanić. Jao, kako ja neopisivo volim činjenicu da nisam filmski kritičar! Ili bilo kakav kritičar. Pa neopterećena dramaturgijom, rampama, ritmom, svjetlom, sjenama, japanskim teatrom, Ivom Andrićem, Krležom i vlastitom visinom mogu sjesti i pogledati film na Max TV-u. I svako malo viknuti mužu: Opet se zablokiralo, daaaaj! Dugo sam se, doduše, dvoumila oko toga hoću li gledati film ili ne jer se, prema definiciji Tomislava Čadeža, krećem u društvu kulturnih snobova koji su mi većinu radnje već prepričali, objašnjavajući mi pritom na prvome mjestu sve što u filmu NE VALJA. A ja mrzim pričati o stvarima koje ne valjaju, nazovite me ludarom. Moj trip je pričati o stvarima koje valjaju. Za tu prilično antisocijalnu manu svog karaktera krivim, dakako, roditelje koji su većinu mog djetinjstva proveli u strašnom trudu da mene i brata ništa slučajno ne bi MUČILO. Tako su, primjerice, kad je počeo rat, i kad je tata otišao na frontu, izmislili da idemo na izlet u Sloveniju s bakom.

Posljedica toga je da sam ja odjevena u balerinu veselo skakutala po livadi, oduševljena kako vikend dugo traje. Kada bi Tuđman bio na ekranu u jednom od svojih epileptičnih trenutaka u “belom odelu”, a ja bih pitala: tko je to, mamice, moja majka bi panično gurala božićne crtiće u stari JVC videorekorder. Možda iz tog razloga prvog hrvatskog predsjednika još uvijek povezujem s Grinchom. Ili će to biti zbog toga što Grinch krade? I tako sam se ja uglavnom dosta premišljala oko tog filma, no nešto me vuklo i vuklo i vuklo dragoj Jasmili, koja je rasplakala moju baku Sarajku svojom Grbavicom, i koju, priznajem, posve pristrano volim jer je - žena. Baš mi fali punokrvnih ženskih dijaloga u hrvatskim filmovima. Nikako ne kužim zašto, kad netko nekome kaže volim te u hrvatskom filmu, to mora biti ili Oš me jebat ili Goni se u tri pičke materine ili Saću da te karam 2 ili kroz dim deset cigareta i bljuvotinu od absinta. Kao, čista ljubav je za Turke i sapunice. Pa kaj ja znam. Ja volim kad me muž pogleda trijezno i kaže da me voli, to mi natjera suzu na oko baš ono svaki put, čak i ako tada ribam kadu koju su Plavka i on zasrali nakon što su došli sa Sljemena. E, uglavnom, mislim da Jasmila to nekako zna. Kako se žena osjeća kad riba kadu i plače od ljubavi. I nisam se prevarila. Zna Jasmila i puno više. Ali, opet, ponavljam: ovo nije filmska kritika. “Na putu” je dakle, ukratko, bez puno spoilanja, film o dvoje ljudi koji se jako vole, no tijekom filma ih počne razdvajati religija. Baš ono opasno razdvajati: briljantni Leon Lučev prestane se rukovati sa ženama, kumuje poligamnim vjenčanjima i odbija seks prije šerijatskog braka, a briljantna Zrinka Cvitešić voli plesati, doživljavati orgazme i nositi dekoltirane majice.

Ne bih sad o tome tko je u pravu, a tko u krivu, mene ionako dotaknuo jedan drugi užas u filmu, a to je pitanje: što kad partner kojega volite i s kojim ste zamišljali budućnost donese odluku koja i vama mijenja život? Odustati od zajedničke budućnosti ili mijenjati sebe? Primjer iz Žbanićkina filma doista je ekstreman, no kako sam ja jedna od onih ljudi koji vjeruju da je ljubav jača od svega, jasno mi je zašto Luna (Zrinka Cvitešić) pokušava shvatiti i prihvatiti Amara (Leon Lučev). Sigurno ne bih izbacila Dečka iz stana kada bih ga jedan dan ulovila da strasno čita Bibliju. Dapače, poznajući sebe, vjerojatno bih krenula s njim na jutarnje mise. Da inzistira, možda bih se i udala u crkvi. Drugim riječima: svašta bih učinila za ljubav, stisnula bih zube oko mnogo toga, pristala na razne kompromise, pa razumijem i žene koje mijenjaju vjeroispovijest zbog voljenog čovjeka. No, gdje je granica? Postoje i mnogo manje intenzivni primjeri.

Moja Nana već je neko vrijeme bila u sretnom braku kad je njezin suprug objavio da iz moralnih razloga više ne želi jesti meso koje oboje obožavaju. Nana je kuharica u obitelji; ona stavlja hranu na stol. I sama puna moralnih dvojbi oko mesa, svejedno ga se, kaže, ne može odreći jer joj odgovara u prehrani. Njezina stvarnost danas izgleda tako da prilično često kuha dva ručka.

Žene domaćice koje ovo čitaju dobro znaju da je smisliti i jedan topli obrok u danu često horor, pogotovo ako, poput Nane, imate ozbiljan posao. Ali dva?! Nana to svejedno čini, i objašnjava mi kako suprugu ne može minirati tako ozbiljan i osoban životni odabir. Pitam je kako se osjeća kad pokraj njega reže krvavi biftek. Priznaje mi: kao provokatorica. Htio to on ili ne, Nanu je suprugovo vegetarijanstvo dovelo u poziciju da i sama preispituje svoje izbore, da se prilagođava. Srećom, Nanin suprug nije isključiv i nije poput Aidana u “Seksu i gradu” rekao: Ja ne mogu biti u braku s pušačicom (sveždericom)!

No, kad smo prije nekoliko dana Nana i ja šetale po Zari i pale u zajednički afan popraćen intenzivnim radom žlijezda slinovnica u trenutku kad smo ugledale kaputić od janjećeg krzna, Nana je proživjela ozbiljnu dvojbu.

Kako znam da je zimogrozna poput mene (a mene bi muž ubio da kupim još jedan kaputić, ne iz moralnih, nego čisto financijskih razloga), inzistirala sam da ga uzme - odmah! Njezin suprug se složio, čak je predložio da to bude njegov poklon. Ipak, Nana je odlučila da janje neće biti njeno. Zašto? Jer, citiram, veze nose kompromise čak i kad ih druga strana od tebe ne traži. Mislim da je Nana ubola ključ problema. Moj muž je nedavno, nakon cca 15 godina strasne ovisnosti o nikotinu, prestao pušiti. Iako sam na svu sreću totalno neadiktivni tip, znam zapaliti cigaretu nakon jela tu i tamo, kao što ponekad znam pojesti palačinku s nutellom ili pizzu sa špekom. Furam se na filozofiju da je i otrov zdrav u malim dozama. Svejedno, kao prava Hrvatica puna tople potpore, našla sam se u nizu situacija kada bih radije zapalila nego Boga vidjela, a Dečko me čvrsto drži za ruku i proživljava krizu.

Njegovom naglom odlukom naš stan je postao nepušački, moj slatki rijetki grijeh nemoguć, a cigareta izbačena iz jelovnika. Osjećala sam se kao riba na suhom. Nije da žudim za cigaretom, nije da mi je on brani, no osjećala sam da, kako jedna moja prijateljica kaže, moram biti drug i potpomoći zdravom životu u obitelji. No, što kad druga strana to - traži? Što kad su kompromisi više od uspavljivanja telkom u spavaćoj sobi ili upaljenog svjetla jer se mala curica u vama još uvijek boji potpunog mraka u stanu tijekom noći?

Što kad su kompromisi, kao kod Žbanićke, golemi, osobni, invanzivni, životno bitni? Drago mi je što je beskrajno zaljubljena Luna na kraju filma ipak odabrala - sebe. Žena koja voli, kako Jasmila točno pokazuje, zaista može prihvatiti svašta - njegovu djecu iz prvog braka, sto bivših žena, vegetarijanstvo, pušenje i nepušenje, vjeru i nevjeru, sve dok se ona u tome osjeća dobro. Koja je granica?

Svatko od nas je doista mora pronaći u sebi, samo nikada nemojte pomiješati kompromis s odustajanjem od vlastitih stavova. Kompromis nas, kako Nana tvrdi, čini boljim ljudima, a ovo drugo - samo robovima. Robovima ljubavi? Možda. Ali zar ne bi ljubav, po svojoj definiciji, trebala oslobađati?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:30