JURICA PAVIČIĆ Virus zaustavio turizam na putu prema nepovratnoj katastrofi

Prije nego što će uništiti vlastiti život sljepačkim optiranjem za četnički pokret, makarski pisac Đuro Vilović bio je jedan od najzanimljivijih prozaika hrvatske književnosti. A u njegovom malom, intrigantnom opusu osobito je zanimljiv roman “Picukare” - kronika života jednog zatucanog, bigotnog sela na obroncima Biokova. Štošta zanimljivoga ima u tim “Picukarama” - no, danas je možda najzanimljiviji njegov prikaz početaka turizma.

A u Vilovićevu podbiokovskom selu - niste iznenađeni - turizam počinje s Česima. Tridesete su godine, gladno i boso lokalno stanovništvo još uvijek živi od žurnate i trudodana, smokava i mišance. A dolje na divnim makarskim oblucima pojavljuju se - Marsovci. Ti Marsovci su češki turisti, štoviše - turistkinje. Turisti iz te sjeverne, urbanizirane i razvijene zemlje kupaju se pred domorocima u moru, a zadrte i bogobojazne lokalne žene gledaju tu čudnu navadu, osupnute što se žene javno svlače polugole.

Tako je izgledao hrvatski turizam 1930. Tako bi, kako stvari stoje, lako mogao izgledati i hrvatski turizam 2021.

U ratovima i epidemijama strada štošta - štošta materijalno, ali i duhovno. No, ono što prvo strada u kataklizmama su iluzije. Osim što je do smrti ugušila desetke staraca iz hrvatskih bolnica i domova, epidemija Covida je tijekom proljeća 2020. imala još jednu smrtnu žrtvu. Ubila je kulturu eldorada koja se razvila oko hrvatskog turizma tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća. Još do veljače, živjeli smo u turističkoj kulturi u kojoj je samo nebo bilo granica. Sve je raslo. Rasli su brojevi posjeta i noćenja, brojevi letova i turističkog utrška, rasle su cijene najma i nekretnina, rasli su kapaciteti (pogotovo privatnog) smještaja.

Desetine, stotine frizeraja, praonica, optičara, mesnica i zlatarnica preko noći se pretvaralo apartmane i fast foodove, a ta kultura eldorada usisala je svih: studente i penzionere, nezaposlene i zaposlene, domoroce i sezonce. Dizali su se krediti, preuređivali prostori, blanjalo se i varilo, a djedovina monetizirala na slatkom tržištu rentne ekonomije. Dat ću samo jedan primjer koji dočarava kako je još do jučer izgledalo. Prošlog prosinca, jedna me TV ekipa zamolila za izjavu vezanu za predsjedničku predizbornu kampanju. Našli smo se u centru Splita, gdje smo promijenili točno šest lokacija, no nigdje nismo mogli snimati ton: svugdje se, naime, brusilo, bušilo i tuklo pikamerima.

Tri mjeseca kasnije isti taj prostor izgleda kao ultimativni grad duhova. Ako ikom od vas treba savjet za mjesto na zraku gdje ćete sigurno biti samoizolirani, onda imam prijedlog: otiđite kasno popodne u povijesnu jezgru Splita. Dan uoči Uskrsa sjedio sam kasno popodne na Peristilu, mjestu koje je inače u to doba godine zakrčeno vodičima i turistima i lažnim Rimljanima s plastičnim mačevima. Sjedio sam tamo sat vremena i bio perfektno sam.

Gledao sam svoj grad kao da gledam simulaciju u AutoCadu, beživotni simulakrum u mjerilu 1:1. A razlog tog mrtvila nije samo taj što su trgovine i kafići zatvoreni. I kad trgovine i kafići otvore, naime, u splitskom centru grada opet neće biti nikoga. Jer, u proteklih deset godina taj centar je prestao biti centar za domoroce, a ono što se tu može naći ionako uopće nije za njih. Svi ti vege-wrapovi, burger-barovi, irish pubovi, take-away-wokovi i five-islands-tour agencije sada nisu ni za koga. Oni domorocima ne trebaju, a oni zbog kojih su nastali više nisu tu, i neće ih biti zadugo.

Tako je majušni virus s krunom ubio dalmatinski i hrvatski eldorado, baš kao filoksera 1890. lozje, baš kao privatizacija 1990. industriju. Karta koja je izgledala tako pouzdana, sigurna i vječna u samo se deset tjedana pretvorila u uobrazilju, fantaziju, drek na šibici. Kulise eldorada skršile su se na prvom vjetru, a ostali su lokali s krasnom lamperijom, cakum-pakum sređene kuhinje u inoksu, ostale su zatvorene zlatarnice, frizeraji i optičarske radnje, te - naravno - dugovi.

Probudili smo se u svijetu za koji smo morali znati da će jednom doći: svijetu nakon turizma. Odnosno, u svijetu u kojem će možda nekakvog turizma i biti, ali će on puno više nalikovati scenama iz “Picukara” nego scenama splitskog Peristila u tjednu Ultre.

Zaboravite razularene mlade koji se polugoli grle, zaboravite boje Benettona, hipstere sa zastavama Kanade, Brazila i Bocvane. Turizam će početi s pokojim neustrašivim kamperima ili nautičarima, počet će s malim skupinama pustolovima koji traže zabačene vale i fizičku izolaciju. Počet će - čitali smo ovih dana - s Česima. Za Čehe znamo da su nerazboriti i skloni riziku, da se po Biokovu veru u natikačama i prelaze kanal na luftiću.

Nije stoga čudo što se razmontirani hrvatski turizam opet ufa u svoje najvjernije pustolove, naciju koja je 1930. picukarama i nepismenim težacima uopće otkrila tu čudnu navadu: namakanje gnjata u slanoj vodi. Česi su jednom bili prvi. Bit će - izgleda - i drugi put.

“Brianov život” nas je naučio da uvijek treba gledati vedru stranu. Psiholozi pak uče kako suočenje s teškom bolešću uvijek počinje fazom poricanja. Stoga možda nije čudno što prve reakcije na terminalnu propast hrvatske turističke monokulture i nisu zapravo jednodušno katastrofične.

Dok statistike zbrajaju nove nezaposlene, nove dugove, neplaćene rate i suvišne sezonce, postoji nemali broj glasova koji će reći kako se Covid pokazao najboljim hrvatskim ministrom turizma. Poput božanske intervencije, virus je zaustavio hrvatski turizam točno u trenutku kad je on stranputicom hrlio prema nepovratnoj katastrofi.

Nije stoga neobično što mnogi turistički znalci - poput Pave Župan Rusković u slučaju Dubrovnika - ovih dana pišu i govore o virusu kao dobrodošlom “resetu”. Resetu, koji nam daje šansu da promislimo, da redimenzioniramo stvari i počnemo razboritije. Dubrovnik kakav je bio do ovog proljeća - piše Rusković - ne smije se više vratiti. A rekao bih da to ne vrijedi samo za Dubrovnik.

A ako ćemo biti pošteni, ovo nije prvi put u povijesti istočnog Jadrana da jedna kataklizma božanski intervenira u hrvatski turizam, i zaustavlja ga s puta u nepovratni ambis. Uoči rata 1990., istočnojadranski je turizam bio na jednom takvom putu nepovratne eskalacije. Bio je to vrhunac masovnog hotelskog turizma, gradile su se naveliko megastrukture poput Medene, Amfore i Plata, i nedostajalo je desetak godina da se Jadran benidormizira u najgorem španjolskom obliku. Rat je poput sarkastične božanske intervencije zaustavio taj turistički suicid, dao zajednici deset godina neželjenog tajmauta, tajmauta nakon kojeg su mnogi izišli pametniji.

Odustalo se od monstr-projekata neprihvatljive skale, odustalo se od turizma “plaža i suncobran”, hipsterska je rekonkvista počela otkrivati manje potrošene ambijente poput središnje Istre, Visa ili Splita, a turistička se invencija usmjerila na smišljanje iskustava. Taj koncepcijski preokret očito je bio uspješan, no - očito - i preuspješan, suviše uspješan za vlastito dobro. Poput Kralja Mide, turizam sve što takne pretvara u nejestivo zlato, pa ono što je jučer bilo životno pretvara u sjajno i beživotno.

Ono što je do jučer bilo iskustvo kontakta s domorocem/domaćinom, preobrazilo se u bezočno cijeđenje didovine. Ono što je bilo živo iskustvo pomiješanosti s domaćim stanovništvom, pretvorilo se u konzumaciju bivših gradskih jezgri koje su sada sljuštene na tematski park. Ono što je izgledalo kao hipsterski bijeg od korporativno-kapitalističkog turizma, pretvorilo se u gramzivi sitnoposjednički kapitalizam. Ono što je počelo kao otkrivanje autentičnosti, pretvorilo se u beživotnu simulaciju identiteta.

Stoga bi dobro bilo da se sada, u času dramatične nebeske intervencije, unaprijed kaže: kad ovo prođe, nema povratka na staro.

Nema povratka nekontroliranoj apartmanizaciji u povijesnim jezgrama. Nema povratka na gradske centre bez funkcije centra. Nema povratka na neodrživi rast. Nema povratka na svijet u kojem je bilo unosnije 60 dana mijenjati lancune, nego čitavu godinu frizirati, prati auta, prodavati naočale ili zlato. Nema povratka na “ugostiteljstvo” restorana koji imaju 40 kvadrata interijera, ali preko političkih ili braniteljskih veza izbore golemi štekat, pa rade 100 dana u godini i nelojalno konkuriraju pravim ugostiteljima.

Nema povratka na teror sezonskih ugostitelja koji zimi ne rade, jer ih Mi ne zanimamo, ali zato ljeti otimaju naše trgove stolovima i stolicama. Sad smo - hvala Svevišnjem - samo Mi ostali. Jesmo li vam sad dobri? Jesmo? Tko vas šiša, seronje. Ili - nismo? Još bolje. Bolje bi bilo da zatvorite, jer nikad niste ni trebali postojati.

Stoga na neki način virusu možda trebamo biti zahvalni. Drugi put u trideset godina nebeski nam je “ministar turizma” poslao apokalipsu, da nas odvrati od provalije i svede na pravu mjeru. Da izbaci iz posla neke ljude koji u tom poslu nisu ni trebali biti. Da smežura investitorske apetite ka grabežu prostora. Da poneki ljudi razmisle. Da razmisle ima li smisla restoran koji ni ne računa da bi u njega ugazio itko domaći. Da razmisle je li zbilja bolje imati prazni apartman, ili u tom prostoru frizirati, prodavati zlatninu, držati obitelj podstanara?

Jednom - devedesetih - kataklizma nas je naučila pameti, iz nje smo izišli turistički pametniji. Možda je virus nova takva prilika: korizma nakon karnevala, dijeta nakon razvojnog obžderavanja. Možda. Nadajmo se. Jer inače smo nadrljali.