VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Velebnošću i odvažnošću, ali i otrcanom propašću, Poljud perfektno opisuje 60 godina povijesti Hrvatske

 Nikola Vilić/Cropix

Jako se dobro sjećam prve utakmice koju sam u životu gledao na stadionu Poljud. Bilo je to 1979., početkom rujna, tjedan ili dva prije početka Mediteranskih igara u Splitu za koje je stadion i sagrađen. "Svemirski brod" arhitekta Magaša ležao je blještav i nov u blatu poljudske močvare, tako fragilan i čudnovat da je kod skeptičnih građana pobuđivao podozrenje. Znao sam u to vrijeme bar nekoliko ljudi koji su tvrdili da na Poljud neće sjesti dok stadionski krov ne "testira" prva zimska, kliška bura.

Tog rujna '79. Hajduk je bio taj koji je "testirao" svoj budući dom. U 1/16 finala Kupa prvaka igrao je protiv Trabzonspora iz Trapezunta, drevnog pontijskog grada na Crnom moru. U to doba turski klubovi nisu se smatrali naročito ozbiljnima, pa je tijesna Hajdukova pobjeda od 1:0 golom iz penala doživljena kao antiklimaks. A - bar što se mene tiče - i sam je stadion bio antiklimaks. U prethodnom desetljeću, Hajdukove sam utakmice gledao na starom stadionu na Plinari, tragikomičnom improviziranom zdanju na kojem su gledatelji sjedili na puntiželama posloženim na konstrukciji za skelu. Ali, taj stadion - jeftin, ružan i zapravo opasan - bio je pravi britanski stadion. Sa đačkog stajanja iza gola činilo ti se da vratara možeš povući za dres, a između travnjaka i publike nije - kako se veli - "bilo distance". U poredbi s tim direktnim, adrenalinskim grotlom Poljud mi se tog rujna '79. činio aseptički turoban. Travnjak je bio daleko, čak i kad je bio dobro popunjen stadion je uvijek izgledao poluprazan, a osobito mi je kopala živce hortikultura iza južne branke koja je nalikovala ukrasnom bilju ispred nekog ministarstva ili doma kulture. Naravno da tada to nisam razumio, ali danas znam: dizajn koji je razlikovao "pit" kod Plinare i poljudski šik bio je samo jedan mali koračić u velikom globalnom procesu. U procesu u kojem je nogomet ekspropriran od svoje "organske baze" da bi postao grana industrije zabave.

Od tada do danas, na Poljudu sam bio stotine puta. Gledao sam na njemu i Bayern i Kamen Ingrad, i polufinale kupa UEFA i hrvatski kup srijedom po kiši. No, nikad se neću moći oteti dojmu da je stadion sagrađen u močvari crnog blata (Poljud dolazi od latinskog Palludium - močvara) za moj klub, pa možda i grad, bio kobni znamen. Kao u danskoj seriji "Riget" gdje bolnica sagrađena iznad vikinškog groblja na tresetištu pobudi drevno prokletstvo, tako je i Poljud za moj grad i klub postao fatalno mjesto. Prije te '79., Hajduk je igrao pred tribinama od dasaka, ali je bio velik, europski i moćan. Nakon '79. igrao je na spomeniku moderne arhitekture, ali je - kako je vrijeme odmicalo, bivao sve manji… i manji… i manji. Klub koji je igrao na stadionu s vremenom je sve manje postajao živi entitet, a sve više simboličko mjesto, apstraktni sklop mitova, afekata i sjećanja - ukratko, spomenik. Pa na koncu stoga i ima smisla da taj spomenik igra na drugom spomeniku, onako kako se Moreška ili Paglio igraju u historijskim jezgrama, na zaštićenim povijesnim trgovima.

A to se ovog tjedna i dogodilo. Naime, ovog tjedna Ministarstvo kulture (začuđujuće kasno i začuđujuće indolentno) Magašev je poljudski stadion proglasilo zaštićenim kulturnim dobrom. Tako je formalnu konzervatorsku zaštitu dobio stadion koji je već odavno nagrizlo vrijeme i oskudica. Etiketu spomenika dobio je stadion koji svojom velebnošću i odvažnošću, ali i svojom otrcanom propašću perfektno opisuje šezdeset godina povijesti Hrvatske.

Te 1979. Split nije ni nalikovao današnjem hipsterskom raju s hiperdizajniranim pitarima điranja i hamburgerima od 85 kuna. Godinu dana prije Titove smrti, Split je bio Pittsburgh ili Cincinnati. Bio je to grad trliša koji se dizao u šest, u kojem su desetine tisuća ljudi radili u cementarama, mljekarama, željezarama, tvornicama vinilklorida i salonita, u kojem je u rumene zore u zrak šikljao dim iz dimnjaka, a sva ta industrija izlijevala je otpad u more koje je bilo boje rđe i smrdjelo po sumporu i pišalini. Tadašnji Split bio je - kao i današnji - ekscesno mjesto ideološkog pretjerivanja, kudikamo ideološki zadrtiji od prosjeka SFRJ. Ali, taj i tadašnji Split bio je i sito i imućno mjesto u kojem su u kućama bile po dvije bušte, a famozna "šira društvena zajednica" imala je napretek za trošenje. Split je - ukratko - prolazio kroz svoj kratkotrajni, uzbudljivi valcer s modernitetom, ples koji je trajao kratko i završio regresijom u predmodernu cimer frajeva, gostionica i župnih dvorova. Moderna je bila na svom vrhuncu, a ta se moderna očitovala u svemu, od stanogradnje do brakova i od industrije do kazališta. Poljud je u tom i takvom gradu sagrađen kao spomenik tom i takvom modernitetu. Spomenik koji svojom spektakularnom formom pokazuje koliko smo napredni. Spomenik koji svojom ambicioznom namjenom pokazuje koliko smo važni. U tom smislu, postoji samo jedan arhitektonski spomenik u Hrvatskoj koji je kao demonstracija ambicije i moći nalik Poljudu - a to je šibenska katedrala. Oba su zdanja sagradili mali, provincijski gradovi u trenutku blagostanja uoči nadolazeće, trajne krize. Oba su bila pretjerano ambiciozna i skupa, čin frivolne i neodgovorne grandece. Oba su bili graditeljski high-tech u koji je ugrađena inženjerska virtuoznost koju ne očekuješ u provinciji. Oba su svojom radikalnom modernošću iskazivali metropolitanske ambicije u nemetropolitanskom okružju. Oba su - ujedno - bili spomenik svojim ideologijama - prvi kršćanstvu, drugi komunističkom modernitetu.

A daljnja povijest Poljuda na neki je način "case study" što se dogodilo i s tim komunizmom i s tim modernitetom. Poljud se pokazao prevelikim, preskupim, preambicioznim za grad i sport kojem je trebao služiti. Pompozne ideje o atletskim turnirima i finalima kupa UEFA na Poljudu rano su se izjalovile. Baš kao što su mnogi raskošni domovi kulture ubili kulturu, baš kao što su velebne galerije postajalo puno provincijalnije nego onda kad su radile u tri sobe, tako je i Hajduk na velikom stadionu postajao sve manji. U međuvremenu, raspala se i država i društveni okvir za koji je taj Poljud građen. Poljud je postao stadion u siromašnom gradu malene države u kojoj imate tri pristojna kluba koji iz eurokupova ispadnu u rujnu. Siromašne države koja grca u besparici i iz petnih se žila bori da održi na životu velebne, ambiciozne monstrume prethodnih era: austrougarske institucije i Titove institucije. Poljud je postao nešto kao HNK ili Dubrovačke ljetne igre ili pulski festival, relikt formata koji je imao smisla u drugoj epohi i drugoj državi.

Istodobno, stadion je u besparici i bez doličnog održavanja tonuo u polaganu, dirljivu propast. Iz daleka još uvijek izgleda spektakularno. Ali - izbliza je nalik dvorcu Trnoružice. Polako ga izjedaju korov i hrđa, plastični krov siv je od skrutnute prašine, high-tech brisoleje izbubale su davne krupe, oko stadiona neki je nadobudni komunalski idiot podigao neku improviziranu ogradu od rešetki. Poljudu se još tepa kao "betonskoj školjki", ali armature su u prenapregnutom betonu pustile ruzinave izdanke koji izgledaju kao koloplet natečenih vena na staračkim nogama.

A dok je stvarni, fizički Poljud tonuo i još tone u doslovni rasap, usporedno je rastao onaj drugi, paralelni, mitski. Pojednostavljenu krivulju poljudskog ovala danas u Dalmaciji možete naći posvuda: na grafitima i na muralima, na naljepnicama i amblemima autoškola, na neonskim reklamama kafića, izrezbarenu na školskim klupama. Arhitekt Magaš mogao je ponosan umrijeti: jer, Poljud je naime valjda jedini spomenik moderne arhitekture kojeg ljudi tetoviraju na rame ili nadlakticu.

Poljud je - ukratko - po mnogo čemu metonimija cijele priče o hrvatskom socijalizmu i hrvatskom modernitetu. Priča o jednom zdanju priča je o jednom društvu koje je u jednom trenutku imalo ambicijune koji se nama danas čine vrtoglavo nedosežni i suludo preuzetni. Priča o društvu koje je nekako previše povjerovalo u Sidranovu rečenicu da ćemo "svakog dana u svakom pogledu sve više napredovati". O zemlji i društvu koje je i tada (kao i danas) trošilo više nego što si je moglo priuštiti, i često trošilo na frivolne stvari. To je priča o zemlji kojoj je totalitarni i objektivno despotski sistem ostavio štošta veličanstveno i skupo - od javnog zdravstva do hotela i od škola do stadiona. O zemlji koja još može biti i sretna da joj je to netko ostavio, jer da nije tada, Split nikad ni Poljud ni ništa njemu nalik ne bi sagradio kasnije. Istodobno, to je priča o zemlji koja danas nema snage nositi se s tim nasljeđem, pa ono trune u šikaru i korov, ruzinu i draču, preveliko i groteskno preuveličano za naše današnje mogućnosti i mjeru.

Na koncu, Poljud je i priča o zemlji koja je mislila da je modernost njena budućnost i trajno mjesto u svijetu. Danas - u hispterskom retro-raju s fejk-điranima u ljupkim lončanicama - znamo da nije tako. Mi smo Mediteran, a Mediteranu nije dopalo da bude moderan. Njemu je dopalo da bude spomenik: pa je i modernost u njemu danas tek zaštićeno spomeničko dobro, domena konzervatora. Baš kao što je od ovog tjedna to i Poljud.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:00