Teksaški poduzetnik pod imenom Jeff Blackard prvih je petnaest minuta slave na našem medijskom nebu doživio davne 2004. godine. Hrvatski mediji tih su dana bili puni ushićenih članaka o teksaškom developeru i pobožnom evangeliku koji se toliko oduševio Supetrom na Braču da je u Americi odlučio sagraditi - još jedan. Gospodin Blackard je u gradiću McKinney na periferiji Dallasa sagradio cijelo naselje od bračkog kamena s crkvicama, balaturama i tornjem zvonika, i nazvao ga Adriatica. Blackard je tako zavolio Hrvatsku, da nije čudo da je Hrvatska zavoljela i njega. Zavolio ga je među inim i Milan Bandić koji je Adriatici, McKinney u ta doba, poklonio čak i jedno izvorno zagrebačko crkveno zvono.
Otad je prošlo petnaestak godina. U tih petnaestak godina Jeff Blackard je nestao s periskopa hrvatske javne pozornosti, da bi se vratio koncem prošlog tjedna. Prošlog tjedna, naime, novine su objavile kako se tvorac Adriatice, Teksas vraća u Hrvatsku, ali ovaj put kao krupni investitor. U pratnji jakih snaga republikanskih lobista koje su uključivale jednog bivšeg senatora i komentatora CNN-a, Blackard je obišao Zadar, Varaždin, Zagreb i Pašman. Potpisao je u ugovor o suradnji s kontroverznim (sa ili bez navodnika) kraljem zagrebačkog otpada Petrom Pripuzom te predstavio svoju novu developersku zamisao. Blackard će, izvijestili su mediji, u uvalama Žinčena i Soline na zapadnim obroncima otoka Pašmana sagraditi veliko apartmansko naselje od 4000 postelja, na općinskom zemljištu i pomorskom dobru koje će dobiti u koncesiju na 99 godina.
A dok se gospodin Blackard s američkim, optimističkim smiješkom fotografirao pred hrvatskim objektivima, ja sam otvorio majku svih istina zvanu Google jer me zanimalo tko je čovjek koji će za najviše pet godina urbanizirati zapadni Pašman. Provjerio sam, i ostao nemalo zatečen.
Jeff Blackard je - dakako - istaknuti, uspješni poslovni čovjek. Kao i svaki istaknuti poslovni čovjek, i teksaški građevinar, dakako, ima svoju web stranicu. Ali, kad otvorite web stranicu drugih uspješnih poduzetnika, na njoj ćete obično naći fotografije njihovih pothvata, najprestižnijih referenci, minulih dostignuća, sastav njihovih uprava i adrese direktora. Sve to - dakako - postoji i na web stranici Jeffa Blackarda. Samo, na njoj postoji i nešto što obično na takvim mjestima ne nalazimo: naime, traktat o poduzetnikovoj osobnoj filozofiji.
Ta poduzetnikova osobna filozofija u ovom slučaju ima i ime: zove se neoretroizam. “Neoretroizam” je - tumači Blackard na svom sajtu www.neoretroism.com - “globalni savjet i neprofitna organizacija” koja vjeruje u “okoliš koji oblikuje rast zajednice”, u “transfer mudrosti koji je ključan za naše zdravlje i okoliš”. Pristaše neoretroizma - arhitekti, inženjeri, bankari, konzervatori i developeri - “dijele isti cilj: preusmjeriti gradove od neobuzdanog razvoja, izgraditi ljepša i održivije mjesta, očuvati povijesno naslijeđe i tradiciju”. Kao primjer takvog neoretroizma Blackard navodi vlastiti Supetar 2.0, grad Adriatica, Teksas u čijim trokatnicama od bračkog kamena - kako navodi - zajedno i složno žive trgovine i rezidencijalne funkcije, te bogati i siromašni.
Tih dana - dok su se pred hrvatskim kamerama zajedno smiješili tranzicijski kraljevi otpada, republikanski senatori i Trumpovi lobisti - ja sam istinski zatečen gledao tu web stranicu i gorko uviđao vlastitu zabludu. Ako ste mislili slučajno da je gospodin Blackard tek puki poduzetnik koji hrli za zaradom, u krivu ste. Teksaški graditelj je, naime, društveni reformist, on je socijalutopist koji žudi promijeniti društvo kroz ubave kućerke od tri tisuće kvadrata prekrivene kupom kanalicom. A kao i svaki pravi socijalni reformatori, i neoretroisti u svojim reformama nalaze na zapreke. “Savezna, državna i lokalna pravila”, piše na www.neoretroism.com, “odviše diktiraju gdje i što mora biti sagrađeno. Desetine zahtjeva u vezi sa zoniranjem, financiranjem, građevinskim propisima i infrastrukture nameću značajne barijere koje onemogućuju tip vibrantnih i raznolikih mjesta kakva ljudi žele”.
Nitko - kaže se obično - nije prorok u vlastitoj domovini. Stoga su i neoretroisti, zamoreni američkom “antipoduzetničkom klimom”, odlučili poput puritanaca na Mayfloweru napeti jedra i otploviti preko Atlantika u novu zemlju gdje će moći sagraditi vlastitu utopijsku zajednicu. Sasvim razumljivo, za svoju viziju budućnosti odabrali su zemlju u kojoj “savezna, državna i lokalna pravila” neće “odviše diktirati gdje i što mora biti sagrađeno”, zemlju u kojoj se “desetine zahtjeva u vezi sa zoniranjem i propisa” mogu malo i zaobići, pogotovo ako je s vama bivši senator i Trumpov prijatelj. Od svih takvih mjesta na svijetu, neoretroisti su - zašto niste začuđeni - odabrali, eto, Hrvatsku.
I eto ih sada nama. Poput kvekera i prezbiterijanaca u 18. stoljeću, neoretroisti će dojedriti na novu obalu i tamo, na zapadnoj strani Pašmana, sagraditi svoj ne New Amsterdam, ni New Jersey, ni New York, nego - New Pashman. Sagradit će ga, dakako, tako da “okoliš oblikuje rast zajednice”, tako da se “izbjegne neobuzdani razvoj”, “očuva tradicija” i “transfer mudrosti”.
Pa, kako će taj održivi, mudro transferirani New Pashman izgledati? Izgledat će tako da će na otoku od 2865 stanovnika (2011.) neoretroisti sagraditi apartmanski grad za 4000 duša. Kako bi “okoliš oblikovao rast zajednice”, retroisti će svoj New Pashman protegnuti longitudinalno duž obale, zauzimajući osam kilometara obale, više nego što zauzima obala Tkona, Pašmana i Neviđana zbrojeno. Kako neoretroisti vjeruju u “transfer mudrosti” u lokalnoj zajednici, odlučili su oponašati narodnu “mudrost” bodulskih mještana i baviti se istom djelatnošću kao i oni. Kao što i mištani žive od toga da apartmane iznajmljuju fureštima, tako će i neoretroisti “transferom mudrosti” koji “oblikuje rast zajednice” činiti isto. Sagradit će 4000 apartmanskih postelja koje će potom pustiti na tržište kao vikendice, aparthotele, time-share i booking.com, čime će “mudre mještane” kao retrogradni zaostali relikt izbaciti s iznajmljivačkog tržišta.
Pritom će, čuvajući “naslijeđe i tradiciju”, izgraditi New Pashman koji neće samo biti “održiviji”, nego i “ljepši”. Neće on biti kao stvarna dalmatinska mjesta, musav, škvorcan i otrcan. Neće u njemu biti odbačenih kamionskih guma, starih Renaulta 4 bez registracije i plastičnih pasara kojima su dno obrasle školjke. Ako je suditi po divotama u AutoCadu koje je novinarima predstavio socijalutopist Blackard, bit će to mnogo ljepša, mnogo sjajnija i mnogo starija Dalmacija od ove gubave i slinave kakvu imamo. Imat će New Pashman i trgove poput Piazze Navona, i fontane kao u Versaillesu, i crkveni toranj koji izgleda kao da će se s njega upravo u ambis baciti Kim Novak. Poput pravog, a ne iskvarenog dalmatinskog mjesta New Pashman će imati uz samo more i bazene sa slatkom vodom, kao i vezove za 30-metarske jahte. “Zdravlje i okoliš” - ukratko - u svemu će “oblikovati rast zajednice” koja će za opskrbu New Pashmana na otok morati dovesti nove kapacitete struje, novi dotok vode i - nadaju se boduli - novi most. Na taj će se način - jelte - Pašman “preusmjeriti od neobuzdanog razvoja”.
Jeff Blackard - naravno - nije prvi investitor koji je došao na Jadran oboružan ovakvom grandomanskom zamisli u AutoCadu. I prije Blackarda naslušali smo se norveških, arapskih, litvanskih i ruskih fantasta, dolazili su na Jadran s istim poslom i uhapšeni saudijski prinčevi i penzionirani vozači Formule 1, i odbjegli malezijski tajkuni i vlasnici Fabergeovih jaja, dolazili su i Putinovi prijatelji kao i Trumpovi prijatelji, dolazio je - pamtite - čak i Brad Pitt. Svi su manje-više imali istu zamisao kao i gospodin Blackard: da kupe zemljište uz Jadran, da ga čarobnom transsupstancijom oslobode “pravila koja odveć diktiraju”, da ga potom izgrade i na kraju preprodaju. Razlika je samo u tome što su svi oni bez skanjivanja priznavali da su ovdje - u neku Žinčenu ili nekakve Soline - došli da bi zaradili pare. Nitko od njih nije - poput Jeffa Blackarda - glumio putujućeg trgovca Biblijama, niti je vlastiti bauštelski pothvat prodavao kao utopijski socijalni projekt, zidanje Novog Jeruzalema. Nitko od njih nije - kao Blackard - prijesni profiterski biznis maskirao u neokonzervativnu obnovu tradicijskih vrednota.
Ali, budimo pošteni: za ono što radi Blackard je našao upravo savršenu zemlju. Jer, ta rabota upravo je ono što hrvatski tranzicijski konzervativci rade već 27 godina. Gospodin Blackard došao je u zemlju u kojoj se bivši načelnici busaju na “jugoslavenčine i klošare”, a onda Ferrari parkiraju na mjesto za invalide. Došao je u zemlju u kojoj katolički konzervativni think-tankovi pod krinkom ekoloških panela lobiraju za LNG terminal. Zemlju u kojoj “suverenisti” Mađarima poklanjaju nacionalnu plinsku opskrbu, a kad se nađete u sobi s kojim zagovornikom “konzervativnih vrijednosti” morate paziti gdje vam je novčanik. Hrvatska je - ukratko - perfektni neoretroistički projekt: zemlja bez “državnih i lokalnih pravila” u kojoj “očuvanje naslijeđa i tradicije” služi kao divan paravan za prijesnu zaradu. Welcome, Mr Blackard: this is truly your home!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....