JURICA PAVIČIĆ: OPARA NA UDARU POTKORNJAKA U jednom se momentu činilo da bi splitski gradonačelnik mogao postati ono što Plenkoviću nije uspjelo...

Poput mnogih političkih pridošlica, i splitski je gradonačelnik Andro Krstulović Opara imao svoj medeni mjesec u odnosima s javnošću. Za Krstulovića, taj mjesec nije bio tek mjesec, nego se protegao, bogme, na neočekivano dugih godinu i pol. Svakoj romansi, međutim, naposljetku dođe kraj, pa je kraj došao i ovoj. U samo nekoliko tjedana, splitska se gradska vlast suočila s toliko problema i bunta da se mirno može reći da su se u Splitu stvari vratile u normalu. A kad je Split posrijedi, to “normalno” stanje je - stanje političke nestabilnosti.

Gradonačelnik Andro Krstulović na čelo drugog najvećeg hrvatskoga grada došao je u lipnju 2017., nakon drugog izbornog kruga, u kojem mu je izazivač bio Željko Kerum. Opara je pobijedio za jedvitih par postotaka, nakon kampanje koja je s Kerumove strane bila skandalozna, prepuna ispada i difamacije ispod pojasa.

Opara je do ureda u zgradi međuratne Banovine došao tako što je usporedo vodio dvije kampanje. Prva je bila ona koju je vodio protiv rivala Keruma, kampanja u kojoj se nastojao predstaviti kao reprezentant plenkovićevskog uljuđenog konzervativizma, kao ideološki inkluzivni lokalpatriot kojeg zanima vlastiti grad. Usporedo, Opara je vodio i drugu kampanju kojoj je svrha bila uvjeriti dalmatinsku klerikalnu HDZ-ovu bazu da je HDZ-ovac nazbilj, a ne plenkovićevski konzervativac nahvao. U to ime, Opara je poklanjao zavjetna zvona, hodao za život, a donačelnicom imenovao teologinju i urednicu u katoličkoj nakladi Verbum.

Ta “dvostruka” kampanja Opari je na koncu donijela uspjeh. Taj uspjeh dugovao je ne malom broju građana - u koje se ubrajam i ja - koji su vjerojatno prvi put u životu glasovali za HDZ. Učinili su to (ili barem ja) jer im je sve bilo prihvatljivije nego da na vlast u Splitu opet dođe Kerum - bankroter koji je ojadio vlastite radnike i čiji nebrojeni stečajevi još traju i izazivaju snebivanje financijskih vještaka.

Tijekom dobrih godinu i kusur dana odluka splitskog građanskog mainstreama da se, za promjenu, pokuša riskirati s HDZ-ovcem činila se kao odluka koja možda nije sasvim loša. Opara je, doduše, rano počeo odrađivati ideološki dug, a gradsku je kulturu brzo izručio monopolu klerikalaca. Istodobno se, međutim, pokazao kao pripremljen, organiziran i odrješit načelnik, dakle - bitno drukčiji od dvojice prethodnika. Pritom mu je naruku išla i famozna “vertikala vlasti”, odnosno činjenica da je Plenkoviću bilo stalo pomoći jednom od rijetkih vlastitih ljudi u mahom mu nesklonoj stranačkoj bazi. “Vertikala vlasti” pomogla je Krstuloviću da očisti, preplanira i provizorno uredi Žnjan, čime je zaustavio puzeću privatizaciju priobalja, što bi u normalnoj zemlji inače bio politički prioritet ljevice.

Na početku mandata krenulo mu je i s europskim fondovima, pa je, među ostalim, ugovorio i financiranje EU za programsko uređenje Marjana. Latio se posla da iz ralja puzeće privatizacije izbije neke bitne gradske resurse, poput ljetnog kina ili parkiranja. Započeo je neke projekte koji zvuče zavodljivo, poput tehnološkog huba u bivšem studentskom domu. Na ruku mu je išlo što su počeli radovi na uređenju smetišta Karepovac, koji su inicirani prije njegova mandata, ali mu se sretno poklopilo da su se tijekom njega upalili bageri. Opara je pazio da i prema tzv. ideološkim temama tjera logiku “anything goes”, pa je, među ostalim, postavio i prvi antifašistički spomenik u Dalmaciji nakon 1990. - plaku na spomen spaljenoj splitskoj sinagogi.

Za razliku od drugih velikih gradova u Hrvatskoj - Zagreba, Rijeke, Zadra i Pule - Split je grad koji proždire svoje gradonačelnike. Otkad se u Hrvatskoj načelnici biraju izravno, ni jedan splitski gradonačelnik nije na reizboru uspio ući čak ni u drugi krug. Negdje koncem 2017. činilo se da bi Opara mogao postati prva iznimka. U tom trenutku, neočekivano biste često čuli kako HDZ-ova šefa grada hvale u inače liberalnim ili blago lijevim krugovima.

U jednom se momentu činilo da bi štićenik Krstulović mogao postati ono što - sad je već očito - nije uspjelo postati pokrovitelju Plenkoviću: obrazac srednjostrujaškog konzervativca koji je prihvatljiv i prihvaćen izvan tvrde ideološke baze. Kao nova varijabla u toj političkoj putanji, sredinom 2017. se pojavila i gradonačelnikova bolest. Krstuloviću je dijagnosticiran težak tumor, a način na koji je iskomunicirao bolest i nastavio raditi bio je prihvaćen sa simpatijom. Splitski se načelnik našao suočen s ljudskom privatnom dramom, no ta ga je drama stanovito vrijeme činila imunim na kritike.

Početkom ove godine Krstulović je već u drugoj godini mandata. Bolest se više ne spominje, on je normalno aktivan. No, medenog mjeseca više nema. Problemi su se nataložili, a između gradske vlasti i “glasa ulice” počeo je tipično splitski kleš. Krstuloviću su se, dobrim dijelom njegovom krivnjom, otvorili najednom mnogi frontovi i eksplodirali mu u lice.

Medijski najpopraćeniji dio te priče bila su imenovanja u kulturi, gdje je Krstulović pogazio svoje predizborno obećanje i s polovičnim uspjehom pokušao u dvije bitne ustanove - HNK i kinoteku Zlatna vrata - kadrovirati članove stranke. Jedno od ta dva imenovanja prošlo je jedva, drugo nije. Istodobno, Opari je pod tabanima počela gorjeti tema na kojoj su i dosad padali splitski načelnici - a to je Marjan. Današnji gradonačelnik sigurno nije kriv što je Marjan poharao potkornjak niti što šumarski eksperti dvije godine nisu bili u stanju dijagnosticirati koja točno buba nagriza zapuštene i loše održavane alepske borove.

Kad se ustanovilo koji to točno “tumor” Marjan ima, i struka i nestručnjaci su se raskolili na one koji zagovaraju operaciju s puno rezova i krvi te na one koji zagovaraju “kemoterapiju”. Tko je u pravu, teško je reći, a ta strukovna dvojba sigurno nije pitanje koje se razrješava na plenumima i pučkim skupštinama. No, ostaje činjenica da je ekipu koja sada vodi Javnu ustanovu Marjan postavio Opara, kao i činjenica da se ta ekipa, blago rečeno, izblamirala. Okolišali su s odlukama, a kad su donijeli odluku, ispostavilo se da nije bila proceduralno odrađena. Javnosti su digli živce nepovjerljivom konspirativnošću i sumnjivom odsutnošću komunikacije. Na koncu, gradonačelnik ih je ponižavajuće poklopio, natjerao ih da ponište odluke i faktički popustio pred zahtjevima građanskog prosvjeda.

Točka na “i” novog splitskog razdoblja “slabe vlasti” bilo je pitanje paušala za privatne iznajmljivače, kojih je u Splitu mala vojska: 20.000 kreveta. Krstulović Opara tu je podvijenog repa popustio pred zahtjevima opozicije i koalicijskog partnera Keruma - a to je, paradoksalno, učinio na jednom od rijetkih pitanja u kojem je u posljednje vrijeme u pravu. Zatečen vlastitim turističkim uspjehom, Split puca po šavovima. Ljudska masa koja se posljednjih godina slijeva u “Ibizu za hipstere” iziskuje enormna dodatna ulaganja u infrastrukturu, ceste, kanalizaciju, čistoću, redare, kamione, kante, prometne trakove. To ulaganje u ovom trenutku pada na grbaču javnog budžeta.

Taj se novac otkida kulturi, vrtićima, volonterima, umirovljenicima - dakle, svim građanima. Ideja da oni koji izravno zarađuju od te ljudske mase za to dodatno plate pišljivih 700 kuna godišnje činila se, međutim, zazornom demagoškoj lokalnoj politici. Lokalna je politika također propustila uvidjeti da viši paušali u centru grada mogu biti oruđe zaustavljanja odljeva stanovnika iz jezgre. U takvim političkim okolnostima, Krstulović je priznao poraz i pristao na niže paušale, čime je napravio budalama sve one Splićane koji trpe gužvu, a od turizma ne žive. Ujedno je pokazao da ne kontrolira vlastitu koaliciju, što znači da Split ulazi - ne prvi put - u period slabe vlasti.

Taj poraz ujedno je i simptom najvećeg nevidljivog “buga” koji leži u temelju trenutne splitske vlasti. “Ibiza”, naime, uz brusilice, svrdlanje i šalunge ulazi u već treću turističku sezonu u Oparinu mandatu. Današnji gradonačelnik djelomice je i dobio izbore zahvaljujući obećanju da će urediti metež u centru grada i kao prioritet javnih politika vratiti u fokus “domorodce”. Međutim, to se nije dogodilo. I u treće Oparino ljeto Split će ući a da vlast nije dotaknula pitanje štekata koji izjedaju trgove i nogostupe, pitanje povlaštenog parkinga, pitanje lokala koji se otvaraju samo u sezoni, kao što nije niti dotakla održivog modela očuvanja stanovništva u centru grada.

Split se brzo pribrao i nastavio po svom, a to “po svom” znači da grca u neredu. S tim neredom ratuju Zorroi civilnog društva, od anonimnog Komunalmana koji fotografira i prijavljuje svinjarije, preko grupe “Dnevna doza splitskog nereda”, pa do grafitera koji po gradskim zidovima ratuju s konzervatorima, komunalnim redarima i šefovima vladajućih stranaka. Opara se našao na zubu anonimnih aktivista i reagirao s nervozom neuobičajenom za političara koji godinama gradi smireni, koncilijantni gard.

Ta nervoza, međutim, odaje kako Opara uviđa da ima problem. Premda se po medijskoj ognjici i buci katkad čini oprečno - ni u Splitu, pa ni u Hrvatskoj nitko nikada neće dobiti niti izgubiti izbore zbog partizana i ustaša, “Istanbula” i “Marrakecha”, kipova i deklaracija. Izbori se dobivaju ili gube na metaforičkim “kantama”, “parkinzima” i “kontejnerima” - odnosno, u Splitu na doslovnim kantama, parkinzima i kontejnerima. Opara se predstavljao kao političar kojem je to forte. Sada, međutim, upravo taj domaći teren postaje teren na kojem počinje gubiti. U drugoj godini mandata, politički mu kredibilitet izjedaju potkornjaci - a ovaj put potkornjaci uopće nisu metafora.