JURICA PAVIČIĆ Koja je razlika između Fanike Canjeg i Tomislava Horvatinčića

Svi građani Hrvatske koji imaju ili su nedavno imali između 15 i 18 godina trebali bi znati tko je Fanika Canjeg. Trebali bi to znati, naime, pod uvjetom da čitaju lektiru.

Pod uvjetom da čitaju lektiru, mladi građani i građanke ove dične republike trebali bi znati da je Fanika Canjeg lik iz Krležine drame “Gospoda Glembajevi”, siromašna krojačica sa zagrebačke Trešnjevke koju u Krležinoj drami bogati bankari Glembaji otjeraju s kućnog praga, nakon čega se ona očajna baci s balkona. A Canjegova je imala razloga kod Glembajevih tražiti pravdu. Jer, njezinu svekrvu i hraniteljicu na smrt je u punoj i pogibeljnoj brzini pregazila kočija barunica Castelli u prebrzom, neopreznom galopu. Glembajevi su - međutim - povukli svoje bankarske i društvene veze, te barunicu spasili sudskih neprilika. Ostali su tek ti nesretni novinari, ti bulevarski revolverblatti koji su se dohvatili prometne nesreće sa smrtnim ishodom, dohvatili su se Fanikina suicida pa sad rastežu crijeva pristojnoj obitelji na užas i zdvajanje salonskih intimusa, Pube Fabriczyja i baruničina ispovjednike dr. Silberbrandta.

I ja sam u neka druga vremena imao 14 do 18 godina. Stoga sam i ja - kao i sadašnji adolescenti - čitao za lektiru Glembajeve, i prvi put u životu čuo za Faniku Canjeg. Bilo je to davno, u drugoj državi i režimu. U to doba, Krleža je bio okamenjeni komunistički klasik, neka vrsta beživotnog literata od voska, a kočija koja nekažnjeno gazi Faniku Canjeg izgledala mi je tada kao neoriginalni marksistički klišej, bombastični pokazni motiv koji služi da bi i čitateljski nevježa shvatio što je to klasno društvo. Ali, od tih vremena prošlo je skoro četrdeset godina, a u tih 40 godina svjedočimo jednom neobičnom, paranormalnom fenomenu u hrvatskoj književnoj “zoni sumraka”. Kako, naime, vrijeme teče, Krležini marksistički klišeji odjednom su počeli oživljavati poput zombija i s navoštenih se stranica lektire stali spuštati na stranice crnih kronika, društvenih kronika, sportskih kronika, političkih analiza. Prvo smo dobili Hrvatskog boga Marsa u Pokupskom, Vinkovcima i Slunju, onda smo dobili gospodu Glembajeve u Kulmerovom dvorcu, pa smo dobili Na rubu pameti zvani hrvatski parlamentarizam, pa banket u Blitvi s Viktorom Orbanom, a sad smo – na koncu - dobili i slučaj Fanike Canjeg. Opet su, naime, došla vremena da Glembajevi na mrtvo gaze one koji su im se našli na putu, a da za to ne odgovaraju, a ne odgovaraju iz jednog jednostavnog, prijesnog razloga: zato što su bogati.

U bijednom, petparački predvidivom rimejku Krleže šibenski je sud tako ovaj tjedan osudio Tomislava Horvatinčića, zagrebačkog poduzetnika koji je ubio dvoje ljudi tako što je u gusto napučenom akvatoriju Primoštena usred ljetne špice monstruozno plovilo od više tona vozio na automatskim komandama jezivom brzinom od 26 čvorova. Tomislava Horvatinčića sud je u Šibeniku proglasio krivim, ali ga zapravo nije kaznio. Osudio ga je na plaćanje sudskih troškova, dao mu uvjetni zatvor, preinačio kazneno djelo u blaže, a još dao i kaznu ispod minimalne za to blaže djelo. Šibenska sutkinja nije donatoru HDZ-ove predsjedničke kampanje odredila čak ni zabranu upravljanja plovilom. Što znači da ću se već ovog lipnja morati okretati uokolo u hladnom znoju kad budem izlazio na kupanje sa svojom šestmetarskom brodicom. Morat ću, naime, dobro paziti da se negdje iza obzora slučajno ne pojavi alfa mužjak s Cvjetnog sa svojim višetonskim monstrumom, da se ne dogodi slučajno da se i fizičko postojanje moje familije - kao familije Salpietro - ne pretvori u mesnu kašu koju će forenzičari skupljati u kese. Šibenski sud - ukratko - nije ispunio čak ni osnovnu penološku funkciju suda: ne samo da nije kaznio za počinjeno, nego nije ni nas ostatak pučanstva zaštitio od Horvatinčićevih ubilačkih izljeva testosterona. Što je, dakle, ostalo Faniki Canjeg u ovoj zemlji? Isto ono što i kod Krleže tridesetih: da čita kako mi novinari prosipamo žuč preko revolverblatta, na snebivanje svih Tominih Fabriczyja i Silberbrandta.

Istog dana kad je šibenski sud dobrostivom milošću poškropio zagrebačkog (kako se eufemistički kaže) “kontroverznog poduzetnika”, još je jedan “kontroverzni poduzetnik” snažne alfa mužjačke posture imao posla s hrvatskom vladavinom prava. A taj poduzetnik je, dakako, Zdravko Mamić, neformalni vlasnik NK Dinamo i formalni vlasnik gotovo svih igrača tog kluba. Čovjek čiji nas prekriženi portret - apliciran na naljepnicu - gleda s gotovo svake zagrebačke bandere i tramvajske nadstrešnice, po drugi se put u četiri mjeseca našao u pritvoru zbog navodne porezne prevare i utaje. Prvi put Mamića se hapsilo na granici, novinari su pratili pravosudni “reality”, a navijači - koji su se poradovali šerifovom kraju - pohrlili su na Maksimir koji je nakon dugih desetljeća sličio na svečani nogometni stadion. Ali, nije to dugo trajalo. Mamić je pušten iz pritvora bez ikakvih ograda o obavljanju funkcije ili kontaktu sa svjedocima, pa se vratio u isti klub, u isti ured i među iste igrače na kojima zarađuje “pinke”. Toliko se dobro “integrirao u društvo” da je čak u međuvremenu stigao i malo kafenisati sa sutkinjom Ustavnog suda koja je bez puno skanjivanja stupila u “privatan i površan” kontakt s osumnjičenim za ogromnu poreznu utaju. U međuvremenu, Zdravko Mamić je mirno vodio svoj nogometni klub, mirno je upravljao svojim nogometnim savezom i mirno pohodio stožer HDZ-a u izbornoj noći. Istina, svojim postremetinečkim postojanjem ponešto je pričinio problem stranci koju sponzorira (HDZ-u) koja se (pokazalo se, nepotrebno) pobojala da bi mogla izgubiti svoje čvrsto uporište u dalmatinskim, Hajdukovim izbornim jedinicama. Stoga je Mamić tijekom izborne kampanje upadljivo zašutio, Karamarko je uokolo šetao s Hajdukovim šalom, a u predizbornim intervjuima Karamarko i društvo odgovarali su na namještena pitanja vlastitih dvorskih novinskih agitpropovaca floskulama o “zavadi sjevera i juga”.

To je pretvaranje - međutim - trajalo točno koliko i izborna kampanja. Već u izbornoj noći Mamić je opet bio gdje treba - u stožeru - a već na dan menadžerova hapšenja jasno se moglo vidjeti da je bratstvo nepomućeno. Svi upitani HDZ-ovci glasno su kliknuli da je Mamićevo hapšenje političko instrumentiranje pravosuđa, a Ante Kulušić i Mirjana Hrga užasnuli su se zbog neumjesne geste represivnih organa koji su HDZ-ova donatora uhapsili baš na dan vukovarske godišnjice. Što, ispada, 18. 11. vatrogasci ne smiju gasiti požare, liječnici operirati, pa ni policija privoditi optužene?

I tako se drugi put u četiri mjeseca nogometni puk opet veseli, mi novinari imamo materijala, amateri geografi zabavljaju se tražeći po zemljovidu Republiku Belize, no kao da poučeni friškim iskustvom nekako svi znamo da će se uz pomoć Silberbrandta i Fabriczyja “barunica” i ovaj put izvući. Već za koji tjedan - ako ne dan - Zdravko će opet biti u maksimirskoj loži i u svom uredu, opet će biti u nogometnom savezu, a ne bi me iznenadilo ni da ga opet vidimo s Kolindom u prvoj klupi koncelebrirane mise, kao onomad u Antunovcu. Zdravko Mamić svoju će “nezgodu” s hrvatskim pravosuđem lako riješiti pokojim “privatnim i površnim” kontaktom. Riješit će je, i to iz istih razloga kao i Horvatinčić, kao i barunica Castelli. Taj je razlog prijesno, notorno banalan: zato jer ima novaca. A Fanika Canjeg ih nema.

I to je stvarni, društveno opipljivi kontekst unutar kojeg se ovog tjedna odvijaju pregovori triju najvećih političkih blokova oko koječega, pa i pravosuđa. Kako moji kolege izvještavaju, tijekom ovih dana političko-ekspertni timovi Mosta, HDZ-a i SDP-a zabili su se u zagušljive sobe i prebirali po reformama pravosuđa, po sudačkoj autonomiji, sudbenim i odvjetničkim vijećima. A dok se u pregovaračkim sobama to događa, mi vani živimo u svijetu u kojem je sudstvo postalo karikatura pravde, u kojem zakon i pravda nisu isti ako si bogat i ako si siromašan, ako si Hrvat i ako si Srbin, ako si donator stranke i ako nisi, ako si fetivi građanin i ako si provincijski nitko, ako si vlasnik monstruozne jahte ili lake jedrilice, ako si bio na prvoj stranici Glorije i ako nisi. U tom i takvom svijetu, Horvatinčić odavno više nije samo prometni, kao ni Mamić samo nogometni problem. Oni su obojica prvorazredni politički problem. Ili su, barem, politički problem ako ste Fanika Canjeg - kao što to uglavnom jesu Mostovi glasači.

I zato se jedno, jedino pitanje postizbornih preslagivanja 2015. svodi na jedno - tko je na kojoj strani? Tko je na strani koja želi razriješiti ovaj problem? A tko na strani koja je dio ovog problema? Bojim se da se u ovom društvu stvari banalno svode na ove dvije opcije. I na izbor jedne od njih.