JURICA PAVIČIĆ Kada prostodušni provincijalci razvale prijetvornu i zakrečenu politiku...

Koncem tridesetih godina, holivudski režiser Frank Capra snimio je niz političkih filmova u kojima čestiti, prostodušni provincijalci razvale prijetvornu i zakrečenu politiku tako da u nju unesu grumen prizemnog zdravog razuma. Ako je suditi po privremenim rezultatima izbora, hrvatski građani poželjeli su ispisati jedan takav “john-doeovski” scenarij.

Jer, stvarni pobjednik jučerašnjih izbora je Most, neformalna koalicija čiju jezgru čini grozd gradonačelnika i mjesnih vijećnika iz malih (uglavnom dalmatinskih) gradića kao što su Metković, Omiš, Primošten ili Vrgorac.

Most je u nedjelju osvojio solidan dvocifreni broj saborskih mjesta koji će im omogućiti da u idućim tjednima drže ključeve vlasti. Dva su moguća scenarija: ili će buduća Vlada biti potpuno ovisna o Mostu, ili će velike stranke očerupati Mostove mandate, što bi bio scenarij koji nismo rijetko viđali u hrvatskoj politici.

Fenomen Mosta neobičan je unikum u hrvatskoj političkoj povijesti. Dok su se u Hrvatskoj političke ideje obično iz gradova i centra prelijevale u provinciju, kod Mosta je slučaj obrnut - to je “grassroots” politički pokret koji je krenuo iz južne provincije, iz malih gradića koji su bili opožareni desetljetnom koruptivnom močvarom.

U tim sredinama, “mostovcima” je strateški i dugoročni rival bio i ostao HDZ, što sad zacijelo otežava njihovu političku suradnju.

U osnovi, Most je pokret solidne, konzervativne malomišćanske buržoazije, lokalnih liječnika, zubara, trgovaca, knjižničara i zanatlija. Da HDZ nije duboko sramotna, korupcionaška, klijentistička i nepotistička stranka, ljudi oko Petrova, Prgometa i Kovačića bili bi postojani glasači desnog centra, a Most vjerojatno nikad ne bi postojao. Ali, dugogodišnja vladavina HDZ-a koja je u Dalmaciji poprimila karakter endemske ideološke močvare suočila je tu radnoaktivnu, poduzetnu populaciju s nefunkcioniranjem njihovih gradova i države. Oni su se samoorganizirali iz golog očaja, a ta spontana, rahla samoorganizacija sad se poput požara proširila na nacionalnu politiku.

Istina - Most je krajnje heterogena družba. U njoj ima i ljubitelja Tita poput Petrine, bivših HDZ-ovaca poput Prgometa i bivših aktivista Hrasta poput Petrova. No, prigovarati heterogenost Mostu poprilično je licemjerno, ima li se na umu da u HDZ-ovoj koaliciji imate i liberale iz HSLS-a i fašista Luku Podruga, kao što u koaliciji SDP-a imate i žešće ljevičare i neoliberale.

Problem Mosta nije u idejnoj heterogenosti, nego u nepostojanju dugoročne stranačke strukture. U “pravim” strankama perspektiva dugoročne političke karijere utjeruje zastupnike u stranačku stegu. Kod Mosta toga nema, stoga je najveća prijetnja Petrovu i ekipi da mu se njegovi ljudi naprosto razbježe. Uostalom, pred samo sedam dana na taj je način splitski gradonačelnik Ivo Baldasar “složio” većinu koja mu je falila za izglasavanje budžeta.

Zato nije čudo da prvi Petrovljev govor u izbornoj noći nije bio poruka glasačima ili javnosti. Njegov govor bio je poruka vlastitim ljudima da ga se slučajno ne usude zeznuti.