JURICA PAVIČIĆ Estradni populizam i 'reality' politika naše predsjednice: Ona od početka mandata funkcionira kao 12 mjeseci aktivan Djed Mraz

Početkom devedesetih, kad je u Hrvatskoj počelo opće istjerivanje onog što se doživljavalo kao komunističko nasljeđe, kratko je vrijeme na crnoj listi bio i Djed Mraz.

U jednom kratkom razdoblju vladajuća je ideologija pokušala istjerati finskog bradonju s crvenom kapom i na njegovo mjesto utisnuti starijeg i umjesnije obojenog pretka - svetog Nikolu. Djed Mraz - čedo Coca Cole i sovjetske onomastike - zakratko je i sam postao nepoćudni “crveni”, a umjesto njega vrtiće i škole počeo je obilaziti jedan drugi bradati striko. I on je imao bradu, ali i biskupski štap i primjerenije, bijele halje.

Posljednjih godina - primijetit ćete - tih raspri više nema. Nitko se više ne svađa oko svetog Nikole i Santa Clausa. Naime, obojica su “out”. Umjesto njih, Hrvati su dobili novu omiljenu adventsku figuru. Njihove gradove i sela danas pohodi ljepši i glamurozniji fikcionalni lik. A taj se lik zove Kolinda Grabar Kitarović.

Aktualna hrvatska predsjednica od početka svog mandata funkcionira kao dvanaest mjeseci aktivan Djed Mraz. Obilazi svijet i domovinu, pri čemu je uokolo ne razvoze sobovi, nego službeni auto. Gdje se god pojavi, fotografira se s mladima i starima, drži djecu na koljenu i propituje ih jesu li dobri. Hrvatska predsjednica - kao i svaki sveti Nikola - dijeli dječici iz vreće poklone. Te pakete predano u Finskoj sastavljaju patuljci iz Todorićeva Žitnjaka, u tim se paketima nalaze bomboni i čokoladice, a te čokoladice - eto - koji put budu i srpske. Kao i pravom Djeda Mrazu, i predsjednici hrvatski građani u pismenom ili usmenom obličju izriču svoje želje. Te želje nisu ni legići ni iPod, nego više zimskih trajektnih linija, bolja otkupna cijena ili pomoć planinskim krajevima. Razlika između Djeda Mraza i Kolinde Grabar samo je u tome što finski djed sam u Rovaniemiju štanca otjelovljene dječje želje. Za razliku od njega, predsjednica ih posreduje. Piše pisma Vladi i ministrima, ukazujući im što bi bilo lijepo da Hrvati nađu u blagdanskoj čarapi.

Tako - u adventskom duhu - protječe druga godina mandata hrvatske predsjednice. Tijekom 20 mjeseci na Pantovčaku Kolinda Grabar Kitarović naputovala se Hrvatskom i svijetom kao niti jedan predsjednik. Obišla je sve aktivne i pasivne hrvatske regije, sastajala se s dječicom i starijima od Hvara do Vrbovskog i Varaždina, putovala svijetom od Afganistana do Toronta, sastajala se i s engleskom kraljicom i sa Zdravkom Mamićem. Pri tom je Kolinda Grabar Kitarović amerikaniziranu estradizaciju politike dovela do stupnja koji još nismo doživjeli. Cijeli predsjedničin mandat kao da je samo jedna neprekinuta kampanja, jedan beskonačni photo call tijekom kojeg predsjednica mijenja nove i nove kandidate za selfie. Do koje je mjere nabujala ta estradiziranost pokazuje i činjenica da predsjednica građanima dijeli svoje potpisane sličice, kao da je princeza Diana ili Papa. Taj detalj - naoko nevažan, ali jezgrovito točan - slika je treš-mandata Kolinde Grabar Kitarović. Hrvatska u ovom trenutku ima predsjednicu čija je komunikacijska strategija, ali i politički sadržaj, otprilike nalik onom Justina Biebera.

Kolinda Grabar Kitarović stigla je u Titov modernistički dvorac na Pantovčaku zahvaljujući ustrajnoj političkoj operaciji u kojoj su ključnu ulogu imali fratri, Katolička crkva, Nogometni savez i HDZ-ova stranačka pješadija Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Ta hijerarhija bila je jasna već prve, pobjedničke predsjedničine noći. Te noći nije buduća predsjednica Republike održala prva pobjednički govor, nego je prije nje to učinio puppet master Karamarko. Pamtim da sam te noći gledao slavlje iz HDZ-ova stožera, gledao kako Karamarko otima šou izabranoj predsjednici te sam rekao supruzi: Ovo je uvreda, i to uvreda koja se pamti. Tako je i bilo. Karamarko je pao niz štenge, nestao je kao da ga nikad nije bilo, a osoba koja je trebala biti njegova nevažna tvorevina nadživjela ga je do danas.

Tijekom prve godina mandata Kolinda Grabar Kitarović funkcionirala je kao “desni Mesić”. Nakon desetljeća namrštenih političara koji su izgledali kao da ih muči probava, hrvatska je konzervativna politika napokon našla političara koji je imao populistički dar. Sa svojom aurom plastičnog, nepoderivog kiča Kolinda Kitarović predstavila se kao leteći pučki pravobranitelj, hodajući željomat koji lunja od točke A do točke B, podupire lokalne načelnike i privrednike te strpljivo sluša žalopojke. Ta uloga pokretnog željomata funkcionirala je do trenutka kad je na Markovu trgu stolovao premijer iz neprijateljske stranke, premijer kojeg je otvoreno prezirala, kao što je prezirao i on nju. No, ta su vremena prošla, a stigla su druga.

Milanovića - naime - više nema. HDZ je na vlasti, a kad kažem na vlasti, ne mislim samo na Plenkovićevu Vladu. HDZ je danas u Vladi, HDZ je većina u parlamentu, HDZ kontrolira sudstvo, nogomet, sveučilišta, privrednu komoru, a upravo preuzima i školski kurikulum. HDZ - suvišno je reći - kontrolira i radio i televiziju, javni servis koji se pretvorio u točno onakvu porugu kakvu su htjeli biskupi i Karamarko. U tim potpuno novim okolnostima, međutim, predsjednica Republike i dalje igra onu ulogu koja je u međuvremenu postala i neumjesna i lažna: ulogu “girl next door” koja razumije male ljude i nema baš nikakve veze s hladnom i dalekom elitom.

Kolinda Grabar Kitarović nikad nije bila političarka koja je imala sadržaj. Ni u kampanji, ni nakon nje, nikad od nje niste čuli ništa što bi imalo nalikovalo konkretnom političkom sudu, reformskom prijedlogu ili analizi. Ali, iza te potpuno prazne političke ljušture uvijek je stajala blještava fasada, a ta je fasada poručivala da Hrvatska ima predsjednicu prijateljicu građana, uvijek nasmiješenu tetu kojoj je svaki dan praznik, svaki selfie važan, a svaki mali čovo podjednako bitan.

Problem je to što je istina bila daleko od toga. Jer, političko djelovanje Kolinde Grabar Kitarović od kampanje do danas sastojalo se uglavnom u trudu da se očuva status quo koji se ticao establishmenta, bio taj status quo interesi NATO pakta, ili ustroj županija, ili Ustavni sud, ili Hrvatski nogometni savez. Onda kad bi rijetko grunula u javnost, u rijetkim prilikama kad bi o nečemu izrekla mišljenje koje bi bilo vrijedno citiranja, to je mišljenje u pravilu bilo otresito i zločesto prema nekome tko je slabiji i ranjiv. Jedanput to su bili sirijski izbjeglice, koje je htjela otjerati vojnim patrolama. Drugi su put to bili srpski građani, s čijim je predstavnicima vodila otužnu polemiku. Treći su put to bili navijači Hajduka koje je - nakon svih murala o Vukovaru, patriotskih banera i ustaških skandiranja - optužila da su “orjunaši”. Narodna predsjednica - ukratko - tijekom ovih 18 mjeseci iskazivala je nepogrešiv dar da floretom ubode one koji su slabiji, razvlašteni i ranjivi. Kad je - međutim - trebalo ustati protiv uličnog common sensea i braniti stvarne euroatlantske vrijednosti - to nije bio predsjedničin posao. To je bila “stvar institucija”, “pitanje za stručnjake” i “stvar lokalne samouprave”.

Unatoč plastičnom sjaju narodne posvuduše, Kolinda Grabar Kitarović u političkom je smislu zapravo “biciklist”: onaj koji lako gnječi slabije, a prigiba se pred jačima, bio taj “jači” nacionalistička ideologija ili NATO-va politika. Upravo tako ponijela se i u svojim friškim vanjskopolitičkim čarkama. Nigdje je nije bilo kad se trebalo svađati s jačima - recimo, s Mađarskom oko Ine, ili s Njemačkom oko optičkih kabela. Ali je zato bila svesrdno spremna za piljarske kavge u “regionu”.

Pri tom je - naravno - hrvatska strana nerijetko bila u pravu. Doista se čini da bošnjačka politika sistematski podcjenjuje utjecaj radikalne vjere u BiH. Doista se nije teško složiti da bi u Hrvatsku trebalo vratiti ličke i dalmatinske pravoslavne ikone. Ali, u sve te kavge hrvatska je predsjednica ulazila s patronizirajućim gardom superiorne razrednice koja upravo pere uši musavom dovoljnašu. Pri tom je zaboravljala da i njezin domaći rad nije napisan. Da je predsjednica države u kojoj spomen-ploča s fašističkom sloganom stoji koji kilometar od našeg Dachaua. Da je bliska prijateljica čovjeka koji je u radijski eter govorio o Srbima kojima iz očiju šiklja krv. Da je u njezinoj zemlji upravo ovog tjedna otvoren spomenik postrojbi koja je sustavno mučila zatvorenike. I da je otvoren u Lori, samo 500 metara od mjesta gdje su to radili. Sve te “ekscese” leteća je Koli elegantno prešutjela. Što znači da bi bilo bolje da šuti i kad treba docirati Bosancima i Srbima.

I prije, a pogotovo nakon pobjede Donalda Trumpa u novinama se puno pisalo o tome kako u politiku ulazi novi, opasni val estradiziranog populizma, besadržajne “reality” politike kod koje je bitna šljašteća forma i lažni antiestablishmentski dojam. Možda je vrijeme da mi u Hrvatskoj prestanemo o takvoj politici govoriti kao o nekoj nejasnoj, budućoj prijetnji. Naime, mi imamo na vlasti jednu takvu politiku. A to je ona Kolinde Grabar Kitarović.