JURICA PAVIČIĆ: DVOJE MINISTARA OVIH DANA NEHOTICE JE RAZOTKRILO SVOJE PRAVE IDEOLOŠKE FANTAZIJE Ali zašto im je, majku mu, uzor baš ta žena?

Početkom ovog tjedna, kroz hrvatske portale i društvene mreže prohujala je jedna od onih “forvarduša” koje često zaokupe domaću kolektivnu pažnju. Fotografija o kojoj je riječ snimljena je - navodno- u riječkoj srednjoj školi “Andrija Mohorovičić”.

Na fotografiji koja se proširila internetom vidi se jedan običan prizor jednog običnog školskog zida. Sve je na toj fotografiji naoko nevino: bijeli zid, na zidu ploča, nad pločom sat, te uokvireni hrvatski grb. Ipak, prizor sadrži jedan “detalj” koji ga je pretvorio u internetski hit. Uokvireni školski grb je - naime - u riječkoj školi malo ispuzao iz svog okvira. A kako je kliznuo nadolje, u okviru se razotkrila slika koja je bila ispod njega, u istom okviru. Ako i ne znate, pogađate: bila je to crno-bijela fotografija Josipa Broza.

I prije nego što smo na internetu spazili fotografiju iz riječke škole “Andrija Mohorovičić”, znali smo - naravno - da živimo u kulturi ideološkog palimpsesta. Kad čovjek hoda Hrvatskom, naići će od Drniša do Klisa na džamije neuvjerljivo preobražene u crkve. Od Trogira do Splita, vidjet će otučene i prikrivene mletačke lavove. Naići će na sinagoge pretvorene u kulturne i vatrogasne domove, na socijalističke solitere preko kojih se šire velebni ustaški grafiti, na spomen-ploče na kojima je preko zvijezde prilijepljen hrvatski grb, na ministarstva koja kao podstanari žive u partijskoj “kockici”. U Hrvatskoj, malo su koje prostorije Hvidre koje prije toga nisu bile socijalistička Fronta, kao što je i malo desničara kojima ideološku košer-sliku ne “kvari” kakav dida dalmatinski partizan. Politička travestija trajno je hrvatsko stanje. Ta travestija odlučujuće je oblikovala gradove, kvartove i portune, književnost, film i obiteljske povijesti. Tito koji je kradom izvirio iza hrvatskog grba na neki je način metafora tog trajnog političkog palimpsesta. Jednu ideologiju nalijepili smo na drugu, a okvir je ostao isti.

To je metafora koja u velikoj mjeri dočarava kako na današnju Hrvatsku gleda konzervativna nacionalna desnica. Slika Tita koji “viri” ispod grba s leopardima, kunama i kozlinom za hrvatski je desni diskurs perfektna slika Hrvatske 28 godina nakon pada komunizma. Za hrvatske konzervativce, ova zemlja ionako nije Hrvatska, nego “Croslavija” (Željko Glasnović). Ona je “stari okvir” na “starom zidu” u koji je netko na brzinu i površno nalijepio patriotski hrvatski grb. Ispod tog grba - međutim - i dalje “viri Tito”: i dalje su tu stari kadrovi, društvom vladaju svemoćni komunjare, biznisom drmaju reciklirani udbaši, a političkim životom vlada “crvena elita”. Personifikacije takve elite za njih je Andrej Plenković, čovjek koji je - ako citiramo Hasanbegovića - “u godinama pada Berlinskog zida pisao radove o Kardelju”. Cijela hrvatska elita, cijeli poredak, stranačka organizacija, cijeli set vrijednosti i organizacijski kontinuiteti za hrvatsku desnicu nisu ništa drugo nego “okvir” iz kojeg - kad spuzne nehajno nabačeni grb - izviri Josip Broz.

Koja je - međutim - stvarna historiografska fantazija kojom se nadahnjuje hrvatska vladajuća klasa? Je li plenkovićevskom, ideološki omamljenom HDZ-u doista nadahnuće Tito? Ili Pavelić? Ili Radić? U koju eru nova domaća elita projicira pasatističku utopiju? Koju eru vidi kao “zlatno doba”? Eru socijalističkih dispanzera? Ili onu Lenucijeve potkove? Onu Kršnjavog, ili Većeslava Holjevca?

Ako je oko toga bilo dileme, ovih dana su se te dileme razbistrile. Kao što kod Ivane Brlić Mažuranić nevjesta kad progovori razotkrije svoj zmijski jezik, tako je ovih dana dvoje Plenkovićevih ministara zinulo i otvorilo usta, nehotice razotkrivajući kudikamo više svojih ideoloških fantazija nego što bi sami bili voljni priznati.

Prvi od Plenkovićevih ljudi koji je omaškom razotkrio svoj račlavi jezik bio je ministar mora i prometa Oleg Butković. Sredinom ovog ljeta, Butković je u Klenovici kod Rijeke svečano otvorio novu ribarsku luku, projekt koji je - kako su tada izvijestile novine - koštao 16 milijuna eura. Tom prilikom, ministar mora se pohvalio da zahvaljujući europskim projektima Hrvatska ugovara obnovu lučke infrastrukture od Pule do Dubrovnika. “Svjedočimo renesansi gradnje u hrvatskim lukama”, rekao je tog ljetnog dana u Klenovici razmetljivi ministar, “ovoliko se na obali nije gradilo još od Marije Terezije”.

Samo koji tjedan potom, za baroknom caricom posegao je još jedan ministar u Plenkovićevoj Vladi. Ovaj put, bila je to ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac. Pred koji tjedan, ona je s ministarstvom zdravstva ugovorila 170 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz europskih fondova za pet angiosala, sedam magnetskih rezonanci, te kirurški robotski sustav. Tom prilikom, ministrica je pohvalila “benefit fondova EU”, te rekla kako “ovakva sredstva u bolnice nisu uložena od Marije Terezije”.

Tako se bucmasta bečka cesarica 240 godina nakon smrti pretvorila u pomodnu hrvatsku kulturalnu fantaziju, inačicu ekonomsko-povijesnog “fake newsa”. Zaboravite Mlečane, Osmanlije i komuniste. Zaboravite Bajamontija, Tartagliu, Kršnjavog, Holjevca i Miličića. Zaboravite sve dispanzere, bolnička krila, musikvereine, lukobrane, svjetionike, arsenale i lođe. Nijedna era hrvatske povijesti nije bila tako neimarska i graditeljska kao era pobožne cesarice. A Europska unija nije ništa drugo nego povratak diteta materi: nakon stoljetnog izbivanja, Hrvatska se vratila u cesarske i kraljevske skute pokroviteljske majke iz Bruxellesa.

A dok čitam o toj ministarskoj fascinaciji bečkom caricom, pokušavam zamisliti sve tragove “mrskih okupatora” samo u gradu u kojem živim - Splitu. U samo stotinjak metara splitskog centra prijeći ćete iz rimskog carda i decumanusa prvo u gotiku mletačke vijećnice, pa u secesiju Tončićevih austrougarskih toplica. Krenete li put Zapada, naići ćete na najčudesniji komad javnog prostornog dobra - Marjan - perivoj za koji najveće zasluge nosi Karađorđev osobni liječnik i aktivni četnički funkcionar, Hvaranin dr. Ivo Račić. Ako pak krenete put istoka, naići ćete na fenomenalnu modernističku zgradu “higijenskog zavoda” (škole narodnog zdravlja) koju je 1937., za Kraljevine Jugoslavije, sagradio Andrija Štampar novcem Rockefellerove fondacije. Krenete li dalje na istok, Splićanin će naići na dvije velebne bolničke zgrade na Firulama i Križinama koje je 50-ih projektirala sjajna arhitektica komunističkih bolnica, ruska imigrantkinja Zoja Dumengjić. Naići će na dva spektakularna zdanja projektirana tako da se iz svake bolničke sobe vidi more. Na zdanja koja manje-više i danas ispunjavaju bolničke potrebe drugog hrvatskog grada, s tom razlikom što pacijenti više ne vide mora, jer je pogled zakrio wellness hotel jednog Kerumovog prijatelja.

Uzimam primjer Splita, jer u Splitu živim i Split najbolje poznajem. Ali, gdje god krenete bilo na obali, bilo na kopnu priča će biti ista. Naići ćete na arsenale i mandrače koje su sagradili Mlečani, na solane i fortifikacije koje su digli Raguzeji. Na gatove i svjetionike koje je podigla industrijska, modernizacijska Austro-Ugarska kasnog 19. stoljeća. Naići ćete na mađaronske muzeje, paviljone i galerije, na autonomaške perivoje i trgove, na karađorđevićevske spomenike, na Mussolinijeva groblja, pošte i “factory cityje” poput Ubli i Raše. Dan-danas, cijela se Istra i Hrvatska muče ne bi li u Puli izišli na kraj s austrijskim škverom i arsenalom. Sinj dan-danas ne zna što bi s orijaškim reliktom tvornice konca koju je izlobirao Vice Buljan. U Kaštelima, Hrvati već petnaest godina poput liliputanaca demontiraju monstruozno veliku tvornicu polivinil klorida koju je 1949. naručio Boris Kidrič. Majušni ljudi majušne zemlje desetljećima otkidaju nokte tom orijašu, komadaju transformatore, energane, elektrolizu i balone za monomer, a samo na operativnom doku bivše tvornice donedavno su radila tri mala, improvizirana škverića.

Nema - ukratko - komada javne infrastrukture u Hrvatskoj iz kojeg – kao iz okvira u riječkoj školi - neće izviriti Hedervari, ili Tartaglia, ili Kidrič, ili Tito. Hodamo bolničkim hodnicima na kojima su socrealistički murali, pisma odašiljemo iz pošti u mađaronskom etno-stilu, živimo u soliterima koje su sagradili partijski urbanisti, plovimo po svjetionicima sagrađenim u doba Tegetthoffa. A nakon svih tih zdanja i institucija, nakon svega što su sazidale i napravile te mrske tuđinske države, mi proglašavamo “renesansu” jer smo – što? Uredili ribarsku lučicu? Tuđim novcem - kupili sedam angiografa?

Ali, stavimo li sad i na stranu to neumjesno hvastanje jedne neuspješne generacije i neuspješne države koje će iza sebe ostaviti jako malo, ostaje svejedno pitanje - zašto, majku mu, baš Marija Terezija? Zašto ne Kršnjavi, Hedervari, Tartaglia ili Strossmayer? Zar Plenkovićevi ministri nisu mogli pronaći kakav drugi politički “role model” koji ne bi mirisao na komunizam?

Od svih mogućih razloga, na pamet mi pada samo jedan. Marija Terezija im je, naime, tako mila zato što baš ni po čemu ne miriše na modernost. Bila je vjerna crkvi, dosljedni antisemit, opirala se ukidanju kmetstva i vjerskom pluralizmu. Trudila se reformirati upravu i ekonomiju, ali uvijek tako da ništa ne zamiriše na prevrat, na modernizaciju i prosvjetiteljstvo. Za hrvatske konzervativne ministre, davno pokojna cesarica je kulturni i politički ideal. Stoga su tom idealu pripravni pripisati i zidarske zasluge - uključujući i one koje nema.