JURICA PAVIČIĆ Dubrovačko smeće za Gunju priča je o našem razvojnom modelu

Godine 2002. američki aktivističko-satirički dvojac Igor Vamos i Jacques Servin - poznatiji po kolektivnom akronimu Yes Men - izveo je jednu od onih psina po kojima su postali poznati. Vamos i Servin pod lažnim su se identitetom McDonald’sovih stručnjaka akreditirali na konferenciju o okolišu i hrani na New York State Universityju. Dvojac lažnih McDonald’sovih eksperata tamo je prisutnima izložio revoluciju u održivoj proizvodnji hrane. Predstavili su im tehnologiju kojom se hamburgeri mogu proizvoditi od ljudskog dreka. Ti bi se hamburgeri, izložili su, po povoljnoj cijeni izvozili u 3. svijet i na taj način umanjili glad.

Ideja da bi se siromašni nahranili tako što bi živjeli od govana bogatih zamišljena je - naravno - kao provokacija. Da je provokacija uspjela, mogu posvjedočiti svi koji su gledali dokumentarac “Yes Men” iz 2004. Dio prisutnih na simpoziju yesmenovce je gledao razjapljenih usta, a dio ih je revoltirano napao. Ipak, ni ekipa Yes Mena ni njihova publika nisu te 2002. mogli slutiti da će postojati jedno mjesto i jedna zemlja gdje će njihova “vizionarska ideja” biti oživotvorena u praksi. Nisu mogli ni slutiti da će doista postojati vrijeme i točka na globusu na kojoj će se siromašni zaista prehranjivati tako što će jesti otpad bogatih. No, to vrijeme i mjesto postoji: a to je Hrvatska 2016.

Usred obilja koncelebriranih misa, biskupskih poslanica, adventskih bekrijanja i peripetija oko Ine, prošlog je tjedna nevidljivo ispod radara medija prošla vijest koja bolje od ičega govori o hrvatskom razvojnom smjeru u Godini Gospodnjoj 2016. Prošlog tjedna, naime, mediji su objavili kako je konačno pronađeno rješenje za neriješeni problem deponiranja dubrovačkog smeća. Dubrovnik - čiji je deponij iscrpljen i slijedi mu zatvaranje - svoje će smeće “izvoziti” na deponij otpada u slavonsku prisavsku općinu Gunja. Načelnik Gunje Hrvoje Lucić s osmijehom je od usta do usta izjavio da je za Gunju to odlična vijest jer im je smetlište ionako preveliko za rijetke preostale stanovnike i jer će mala, poplavom potopljena općina, uprihoditi od tog uvoza škovaca četiri milijuna kuna. Stanovnici Gunje do daljnjega neće morati plaćati račune za smeće, a s tim novcem - pohvalio se načelnik - općina će dovršiti započete infrastrukturne radove, uključujući i mezar za muslimanske pokojnike.

Tako će - u općoj sreći i zadovoljstvu - Hrvatska doživjeti čudo neviđeno. Smeće grada koji ima 40 tisuća stanovnika, koji tijekom godine posjeti milijun turista koji prenoće tri milijuna puta, vozit će se kamionima na drugi kraj države. Da bi došlo do svoje konačno destinacije, dubrovačko će smeće morati putovati (po Michelin Route planeru) oko osam sati, ravno 421 kilometar preko Trebinja, Gackog, Foče, Pala i Brčkog. Pritom će dubrovačke kese od spize, raskidane natikače, pomije i plastične boce dvaput prelaziti državnu granicu, proći kroz oba BiH-entiteta te kroz specijalni distrikt Brčko. A ako se ispostavi da BiH ne želi biti tranzitna “destinacija” za dubrovačke škovace, postoji i druga, pomoćna varijanta. Tada će smeće iz najglamuroznije hrvatske turističke destinacije putovati okolo, autoputem. I u ovom će slučaju smeće dvaput prelaziti granicu, ali će putovati preko zagrebačke zaobilaznice, ukupno 882 kilometara, što u naravi znači 10 sati i 20 minuta vožnje.

Tako će Hrvatska već uskoro svjedočiti najbizarnijoj komunalnoj operaciji u svojoj novijoj povijesti. Smeće iz per capita najbogatijega grada u zemlji “izvozit” će se u najsiromašniju regiju države. To će se smeće razvoziti preko državnih granica, trošit će se gorivo i cestarina, zagađivati zrak, a pritom je najveći apsurd da su s cijelom tom operacijom svi sretni i prezadovoljni. Naime, ona nije rezultat kaprica nekog mahnitog vlastodršca, nego cijelog spleta okolnosti koje bolje nego išta potvrđuju kako živimo doista i stvarno u - “slučajnoj državi”.

Dubrovnik je, naime, imao svoj deponij koji se zove Grabovica. Taj je deponij služio Gradu najveći dio 20. stoljeća i iscrpio je svoje kapacitete. Dubrovnik ga je kanio širiti, no studija utjecaja na okoliš pokazala je da to ne dolazi u obzir jer bi prošireni deponij za jačih kiša otrovao pitku vodu iz Omble. Grad Dubrovnik - koji je očito bogat zemljištem kad ga prodaje Frankelima za vikendaško naselje - domišljato se dosjetio kako će svoje škovace prebaciti u tuđi dvor, u budući županijski centar za gospodarenje otpadom u zabiti zvanoj Lučino Razdolje, u brdskom uglu iznad Stona uz hercegovačku granicu. No, kako su politička nestabilnost i koalicijske prepirke zakočile gradnju centara za otpad, Lučino Razdolje postoji samo na papiru. Stoga su gospari - koji imaju budžet od 650 milijuna kuna i kojima fali svega osim novca - potražili nekog tko bi njihove škovace uzeo za pare. I pronašli idealnu “udavaču”: siromašnu, poplavom devastiranu općinu kojoj je proračun samo 13 milijuna kuna, a koja - eto baš zgodno - ima razmjerno novi i prazni deponij koji joj je prevelik. A zašto joj je prevelik? Zato što je općina 2001. imala 5000 stanovnika, sad ih ima samo 3700, a samo je pitanje vremena kad će se i ovi preostali odseliti u Toronto, Istru ili Dublin.

Tako su - najednom - svi sretni. U posavsku, tužnu provinciju sletjet će novac koji nadmašuje trećinu njihova godišnjeg budžeta. Dubrovnik će i iduće sezone moći servisirati svojih milijun turista, prodavati im natikače, boce vode, suvenire u kartonskom pakovanju, konzervirane pelate, krastavce u staklenki, konzerve Red Bulla, brijače, papirnate maramice i majonezu. Nepregledne horde turista iz cimerfraja, vikendica, hotela, kampova i kruzera - turisti iz smještajnih kapaciteta koji postoje, onih koji će se pred lukom tek usidriti i onih koji će se na Srđu tek izgraditi - pojest će, popiti i potrošiti svu ljetnu kartonsku, plastičnu i metalnu ambalažu. Pritom neće ni znati da njihove tube, boce i kartonski omoti kreću na neobičnu, posmrtnu odiseju. Pojma turisti neće imati da će baš sve što su bacili u smeće putovati 420 kilometara, dvaput prolaziti državnu granicu da bi svoj konačni smiraj našlo u posavskoj ravnici. Ravnici, gdje će - kao u skeču Yes Mena - taj otpad nekog prehraniti.

Sve je dobro ispalo i svi su zadovoljni, reći ćete. Ali - nije. Jer, groteskno “sretno rješenje” za dubrovačko smeće zapravo je funkcionalna i razvojna travestija, čistokrvni “case study” iz kojeg se nedestilirano i čisto vidi do koje je mjere Hrvatska doista - milanovićevski sročeno - “slučajna država”.

Na jednoj strani te jednadžbe nalazi se regija koja se poput narkomana “navukla” na monokulturu turizma i od tog turizma naglo počela živjeti dobro. Stoga tog turizma ište još i još, i vjeruje da svega uvijek može samo biti više: više turista, više noćenja, više kreveta, više para, više boravišne takse, više izvanpansionske potrošnje, više pelata, konzervi i boca. Imate regiju koja je istodobno toliko opsesivno fokusirana na gomilanje kreveta (i toliko politički klijentistički prošupljena) da posljednje slobodne prostore troši na grandomanska vikendaška naselja u zaleđu. U toj ognjici neodrživog razvoja turista je sve više, njihova smeća je sve više, a prostora sve manje, sve dok se probudite jednog dana i shvatite da serete tamo gdje jedete i da ljudska masa koju primate više nema gdje baciti svoj otpad. Stoga nemate drugo rješenje nego da tako notorno bazičnu infrastrukturu kao što je odlaganje otpada preselite u tuđe dvorište. Jaaaaako daleko tuđe dvorište.

S druge strane, imate regiju koja problemima one prve može samo zavidjeti. Jer, za razliku od Dubrovnika koji ima sto problema, Slavonija ima samo jedan: naime, ne služi više ničemu. Industrija joj je propala, poljoprivreda se svela na Todorićevu sirovinsku osnovu, a cijeli gradovi i regije su se probudili u vrlom novom svijetu koji im nije namijenio baš nikakvu smislenu svrhu. Stoga stanovništvo bježi glavom bez obzira, a oni preostali koji još nisu pobjegli mogu biti zadovoljni. Eto, kad im nisu sletjeli strani investitori, sletjelo im je bar dubrovačko smeće. Eto vam nove Hrvatske iz Yes Mena: svaki put kad u uvali Lapad, u Banićima ili Cavtatu mladi turist baci konzervu tunjevine ili Red Bulla, on nekom u Posavini daje jesti. To je ono što mi u Hrvatskoj 2016. zovemo “cirkularna ekonomija”.

I zato, ako iduće ljeto budete autom putovali hercegovačkim zabitima te ako negdje između Foče, Gackog i Nevesinja spazite kamion prekrcan smećem, nemojte se čuditi.

To je - naime - hrvatski razvojni model. Ne metaforički. Doslovno.