VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Crkva će, govoreći uime tradicije, najviše nauditi - tradiciji. Tko ima volje, može vidjeti kako se to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj

 Mario Pušić / CROPIX

Povijest 20. stoljeća naučila nas je da ideologije, revolucije i prevrati obično počinju eksproprijacijom rječnika. Tko god je želio monopolizirati moć - bili to fašisti, komunisti ili liberali - počinjao je time što je prisvajao ključne riječi, riječi kao što su “narod” ili “sloboda”. Tako je i konzervativna rekonkvista u Hrvatskoj počela eksproprijacijom jedne riječi. A ta je riječ bila - obitelj.

Hrvatski konzervativni pokret započeo je prije pola desetljeća s jednom uskogrudnom, hejterskom akcijom kojoj je cilj bio nekršćanski nauditi drugima: bio je to referendum o ustavnoj definiciji braka. Ključna marketinška operacija koju su izveli Željka Markić i njezin tim sastojala se u tome da se akcija kojoj je temeljni motiv bio “protiv” brendira kao nešto “za” te da se akcija kojoj je cilj uplitanje u tuđi život proda kao akcija za afirmiranje vlastitog. Rezultat te marketinške operacije bio je slogan “Za obitelj”.

Od tada naovamo, riječ “obitelj” je u hrvatskom političkom diskursu postala jednako onako toksična kao riječ “narod” kod Hitlera, “identitet” kod Orbana ili “progresivno” kod komunista. Umjesto da bude neutralni termin za jednu promjenjivu i dinamičnu sociološku varijablu, riječ “obitelj” postala je pendrek, palica za udaranje po onima koji su identitetski i svjetonazorski drukčiji. Prvi na udaru tog novog semantičkog pendreka bili su gejevi i lezbijke, koje su 2012. obiteljaši semantički isključili iz pojma obitelji. Na udaru se potom našlo sve ono što se sudaralo s poželjnim modelom života hrvatske konzervativne desnice. “Obiteljske vrijednosti” i “tradicionalna obitelj” najednom su počeli nicati iz svake biskupske poslanice. Novouspostavljeni ideologem obitelji začahurio se u školski sustav kroz vjeronauk i lektiru.

Potom je, u raznim oblicima, novopečeni ideološki neologizam počeo utjecati na zdravstvo, televiziju i legislativu. Na koncu je koncept “tradicionalne obitelji” trebalo petrificirati i u obiteljskom zakonu, koji je u jednom od svojih članaka takvu obitelj trebao i kodificirati. Tzv. tradicionalna obitelj - dakle, vjenčani otac i majka te njihova biološka djeca - u krajnjem je činu eksproprijacije jezika trebala monopolizirati termin: postati jedinom obitelji koja se po zakonu može tako i zvati. Pritom je konzervativni pokret svoju eksproprijaciju termina pravdao pozicijom većine. Mi smo “normalni”, reći će. Nas je - obično se govorilo - “80 posto”. “Mi” govorimo u ime 80 posto.

Sociolozi i povjesničari mogli bi, naravno, lako raskrinkati tu apovijesnu konstrukciju koja se zove “tradicionalna obitelj”. Lako bi pokazali kako ono što se danas poima kao “tradicionalna obitelj” na većini hrvatskih teritorija nije ni postojalo do konca 19. stoljeća. Zagovornike “tradicionalne obitelji” lako bi se moglo zapitati na koju se “tradiciju” točno žele vratiti. Na onu dinarskih zadružnih obitelji, gdje su četiri generacije živjele pod istim krovom? Gdje su nevjeste bile dužne svekru prati noge? Na tradiciju u kojoj se dvanaestogodišnjakinje uz dotu lansiralo u ugovorene brakove? Na tradiciju u kojoj su neudane kćeri bile isključene iz diobe imutka? Ili, pak, na onu u kojoj je postojalo feudalno pravo ius primae noctis? Lako bi se, dakle, bilo svađati s tom nepovijesnom fantazijom o “tradicionalnoj obitelji” - no u ovom času čini mi se zanimljivijim osvrnuti se na drugi podrazumijevani argument konzervativnog pokreta, a to je argument da nastupa uime uvjerljive većine. Većine koja te podrazumijevane, “obiteljske” vrijednosti podržava jer ih istodobno i - živi.

Analiza podataka Državnog zavoda za statistiku koju je ove godine objavila naša kolegica Kristina Turčin pokazuje da u stvarnom svijetu - svijetu izvan fikcionalnog univerzuma ideoloških fantazmi - baš i nije tako. U 2016. godini, piše kolegica Turčin, 46 posto hrvatskih brakova sklopljeno je građanski, bez svećenika. Broj civilnih brakova u nekim dijelovima Hrvatske prelazi i 70 posto, a civilni brakovi čine znatan dio brakova čak i u nekim podrazumijevano tradicionalnim sredinama kao što su Imotski i Marija Bistrica. Nadalje, čak 20 posto djece rođene u Hrvatskoj 2016. godine rođeno je izvan ikakvog, dakle čak i građanskog braka, što je triput više nego sredinom 90-ih. Podaci Zavoda za statistiku također pokazuju kako se u Hrvatskoj smanjuje broj brakova, povećava broj razvoda, povećava dob onih koji stupaju u brak, smanjuje broj djece te povećava obrazovanje majki.

Američka poslovica kaže da se ne možete svađati s brojkama. Umjesno bi bilo na tu poslovicu podsjetiti hrvatske konzervativce. Sirove i okrutne brojke, naime, pokazuju da njihovih “osamdeset posto” više ne postoji. One pokazuju da u Hrvatskoj postoji znatna, pa i većinska demografija koja se u popisima deklarira pripadnik katoličke crkve, koja ima neke ili sve sakramente, ali niti prakticira niti vjeruje u ideološki konstrukt koji se zove “tradicionalna obitelj”. Također, brojke pokazuju da je sve više i građana koji ne odustaju samo od konfesionalnog braka nego i braka kao takvog. Netko bi rekao: taj broj raste UNATOČ klerikalnom tsunamiju koji traje već pet godina. No ja bih to sročio drugačije. Rekao bih da raste ZBOG tog klerikalnog tsunamija.

Činjenica da građani Hrvatske masovno odustaju od kršćanskih sakramenata može se, za početak, protumačiti i time što je Crkva dio građana odbila od sakramenata time što ih je blindirala zahtjevnim uvjetima. Ne možete dobiti pričest bez župnog vjeronauka, a taj ne možete pohađati ako ne pohađate školski. Ne možete se vjenčati u crkvi bez pričesti i krizme, ali ni bez predbračnog tečaja. U komunizmu, Crkva je trebala vjernike, izbavljala ih je iz ralja borbenog ateizma i nije previše komplicirala s vjenčanjima i krštenjima. Danas, iz pozicije moći, ona pripadnost uvjetuje lojalnošću “by the book”. Time neizbježno isključuje sve “nesavršene”: jednom razvedene, djecu miješanih brakova, ljude kojima su roditelji bili ateisti. Muškarci i žene koji bi možda zaista i željeli vjenčanje i krštenje iz američkog filma, koji bi htjeli oltar, svijeće, vjenčanicu i orgulje, najednom shvate da je put do tog “privilegija” prezahtjevan te da ište previše ideološkog podčinjavanja - stoga naprosto odustanu.

Ali, osim operativno-praktičnih razloga, čini mi se da postoje i ideološki razlozi zbog kojih u jeku klerikalizacije medija i društva dolazi do otpadanja od predodžbe o “tradicionalnoj obitelji”. Katolička je crkva, naime, posljednjih desetak godina uložila sav svoj autoritet i zagovaračku snagu u nešto što je u osnovi - ideološki projekt. Strahovito se potrudila da dovede HDZ na vlast. Potpuno je poduprla šatoraški pokret, sa svim njegovim odurnim klijentističkim repovima, koji su u međuvremenu postali razvidni. Crkva se ozbiljno upregnula u val rehabilitacije ustaštva i nijekanja fašističkih zločina. Nazivajući samu sebe “Stepinčevom crkvom”, vezala je svoju ideološku agendu uz jednu duboko kompromitiranu, žalosnu i uskogrudnu povijesnu figuru.

Sve do novog, iznenađujućeg i dobrodošlog slučaja Peruća, Crkva nije pokazala interes ni za jednu građansku akciju koja se ticala prirode, javnog dobra i prostorne pravde, od Srđa do Savice. Crkva, također, nije pokazala ni najmanju volju za introspekcijom kad su u pitanju hrvatski zločini 90-ih, čime je skandalizirala i ostatak katoličke crkve, što se lijepo vidi na recentnom slučaju iz Stuttgarta. Katolička se crkva, ukratko, pretvorila u zagovornika jedne reducirane, isključive i ratoborne ideološke agende koju i danas borbeno zagovara kad na tapet dođu rasprave o školstvu, zdravstvu ili rodnoj ravnopravnosti.

Takvim djelovanjem ona nije otežala život ateistima i agnosticima. Ateisti, na koncu, jesu ateisti upravo zato što ih je baš briga što Bozanić ili Košić kažu. Ona je time otežala život ponajprije liberalnim, urbanim, tradicijskim katolicima. Dakle, onima koji imaju potrebu za pripadnošću konfesiji, koji žele zadržati poveznicu sa svijetom rituala, praksi i liturgijske pozlate, koji se još identificiraju s novozavjetnim paketom vrijednosti - ali žive u stvarnom svijetu i svjesni su da taj svijet mutira i da se mijenja. Također, Crkva je time u slijepu ulicu dovela one tradicijske vjernike koji se doživljavaju kao vjernici, ali ne prihvaćaju ideološku nadgradnju nacionalizma, filofašizma i patrijarhalnosti.

Još 90-ih, taj šutljivi katolički mainstream činio je golem dio hrvatskog društva, a možda i većinu ljudi koji su uopće išli u crkvu. Nova klerikalna rekonkvista dovela je te ljude u tjesnac. Najednom su se i tradicijski katolici našli u situaciji da se, ako odu u crkvu, osjećaju kao da su se upisali u Partiju. Naraštaj kojem ja pripadam još je mogao misliti o crkvenom vjenčanju ili krštenju kao o podrazumijevanom dijelu kulture, nečemu što se prakticira iz tradicijskih, identitetskih razloga. Današnji tridesetogodišnjaci više ne mogu razmišljati tako. Dovedeni su u poziciju da se uz sakrament učlanjuju u rigidni ideološki klub. Što onda rade? Dignu ruke od sakramenta.

Ništa nova na svijetu, reći ćete. Kao što je nacizam zagovarajući obnovu nacije doveo do nacionalnog uništenja, kao što je lenjinizam najviše naudio radničkoj klasi, tako će i Crkva progovarajući uime tradicije najviše nauditi - tradiciji. Tko ima volje učiti, lijepo može vidjeti kako se to dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Tamo se to dogodilo nakon desetljeća klerikalne ideologije. U nas, izgleda, proces ide čak i brže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 19:25