VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ A da Platiniju, kako bi dobio potpuniju sliku, pišu i Joe Šimunić i ljubitelj madridskih grobnica Davor Šuker?

 Damir Krajač / CROPIX

Bila je to jedna od onih teških situacija kad je usud nacije na kocki i kad narod treba riječ zagovora mudrog državnika. Istina, Republika Hrvatska nije se tih dana našla u dužničkom ropstvu, nesposobna da upravlja vlastitim dugom. Nije se našla u situaciji da više ne kontrolira vlastitu naftnu firmu, banke, aerodrom i ceste.

Hrvatska se nije našla u situaciji da je masovno napuštaju liječnici niti da je izgubila svu prijeratnu industriju. Hrvatska se nije našla u situaciji da miligramski izlazi iz najdulje recesije u Europi.

Istina, sve se to nije dogodilo. Ali - dogodilo se nešto mnogo strašnije i gore.

Te strašne i olovne 2015. Hrvatska se - naime - našla pred pogibli koja nadilazi muke stratišta Krbavskog polja i gore Gvozd. Našla se pred prijetnjom koja bi mogla urušiti prodaju sponzorskih piva, mandžo-osiguranja i mandžo-kredita. Hrvatska bi, naime, zbog “šačice još uvijek nepoznatih počinitelja” mogla biti drakonski kažnjena, ili čak izbačena s Europskog nogometnog prvenstva.

Bila je to, ukratko, jedna od onih stani-pani situacija kad je usud nacije na kocki i kad zajednica ište mudru riječ odgovorna državnika. U tom trenutku Hrvatskoj je trebao taktični i odgovorni lider koji će poput Churchilla reći da nam obećava znoj i suze, poput Kennedyja napomenuti da je i on Berliner, ili poput Tomislava Nikolića pisati engleskoj kraljici. Doduše - poželjno - ne na ćirilici.

Državnička molba za milost

I Hrvatska je - srećom - u teškom, pravom trenutku imala takvog vođu. Našla ga je u figuri premijera Zorana Milanovića, koji je suočen prijetnjom loptačkog disciplinskog ambisa iz rukava izvukao pravi državnički adut. Baš kao što je Martin Luther King rekao da ima san, baš kao što je Nikolić onu windsorsku baku prisjetio na zločin nad Burima, tako je i Zoran Milanović sročio jedan od onih državničkih dokumenata s kojima se ulazi u povijest. Napisao je pismo. Napisao ga je i adresirao Michelu Platiniju, bivšoj desetki St. Etiennea i Juventusa, bivšem kapetanu prvaka Europe i aktualnom predsjedniku Uefe. Napisao je tom Platiniju pismo u kojem u ime hrvatskog naroda, države i navijača državnički moli za - milost.

“Upućujem Vam ovo pismo zabrinut za sudbinu hrvatske nacionalne vrste tijekom disciplinskog postupka koji je posljedica tužnog incidenta na marginama kvalifikacijskog susreta u Splitu”, piše u tom pismu hrvatski premijer. Ističe kako bi “drakonska sankcija ozbiljno naštetila ili čak spriječila uspjeh hrvatske reprezentacije”, što “bi bio neizbrisiv ožiljak na duši hrvatskih navijača te bi dugoročno naštetio nogometnoj igri u Hrvatskoj”. Stoga Milanović apelira da predsjednik Uefe “ne dopusti da se Euro 2016. održi bez sudjelovanja svih najboljih nacionalnih vrsta”. Zaboravimo načas to što se u hrvatskom nogometu godinama sistemski i dokazano potkupljuje suce. Zaboravimo da taj nogomet ne poštuje propise državnih zakona, pa čak ni svoje vlastite propise. Zaboravimo da je na vrhu te nogometne organizacije čovjek koji u slobodnom vremenu s kladioničkom mafijom na mobitel raspreda o koeficijentima. Zaboravimo i to da je lavovski dio čelništva tog istog Saveza trenutačno na pritvorskoj spizi i stanu. Zaboravimo i to što piše u njihovim optužnicama, a piše da su nelegalno izvlačili novac iz svojih klubova, i to preko transfera članova te iste nogometne reprezentacije. Zaboravimo - ukratko - da je ta ista reprezentacija, nad čijim se usudom Milanović državnički brine, zapravo već dugo neformalni tržišni izlog artikala za ilegalno bogaćenje. Zaboravimo sve to. Jer, važno je da se ne dogodi “neizbrisiv ožiljak na duši hrvatskih navijača”, važno je da kazna “dugoročno ne našteti nogometnoj igri”. Važno je da se ni jednom ogrebotinom ne našteti polituri privida, fantomu nacionalnog jedinstva, vatrenih i uvijek vjernih, fan-zona i sponzorskih piva. Kao pravi državnik, Milanović je znao podrediti osobnu prizmu višem nacionalnom interesu. Kao pravi državnik, znao je da opće bezakonje, porezna evazija, ropsko lihvarenje i neofašizam nisu tako bitni da bi zbog tih tričarija državnik izgubio iz vida više i važnije: a to je kockasti nacionalni dres.

I tako je Milanović napisao pismo: hrabro, odvažno, državničko - jedan od onih činova ideološkog crossovera zbog kojega ga njegovi vlastiti bivši glasači vole koliko i psorijazu. Ali - nažalost - taj državnički čin ostao je usamljen. Hrvatski premijer u svojoj je loptačkoj canossi ostao nekako izoliran, umjesto da iza njegova čina orkestrirano stane čitavo društvo. Stoga mi se čini da bi njegovo dirljivo pismo Michelu Platiniju imalo više efekta kad bi barem neke dijelove pisma supotpisali i poduprli drugi akteri hrvatskog javnog i sportskog života.

Eto, recimo, dio u kojem Milanović ističe “kako je Hrvatska tijekom Drugog svjetskog rata imala najveći udio antifašističkih snaga među stanovništvom u okupiranoj Europi. Građana Hrvatske bilo je najviše u partizanskim postrojbama tijekom rata.” Taj bi dio - recimo - imao kudikamo veću snagu i efekt da su ga napisali lider opozicije Tomislav Karamarko te zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

Recimo, dio u kojem Milanović veli kako bi drakonska kazna “išla bi na ruku upravo onima koji žele srušiti Savez, ali to bi uništilo i reprezentaciju” imao bi jaču moć zagovora kad bi ga potpisao bivši ministar sporta Željko Jovanović, koji je obećao davno da će isušiti nogometnu močvaru.

Združeni i privrženi navijači

Dio - pak - u kojem Milanović tronuto podsjeća da “Hrvati dišu sa svojom reprezentacijom” te da su “navijači duboko šokirani i u strahu od pravične kazne” imao bi kudikamo jači međunarodni efekt kad bi ga potpisali združeni navijači Dinama i Hajduka. Te bi dvije navijačke skupine mogle u punoj mjeri posvjedočiti svoju duboku privrženost Nogometnom savezu i njegovu vodstvu. Mogli bi posvjedočiti kako bi radije da ih ekipa sa zidića vidi da ulaze u kino gledati Disneyjev crtić “Frozen” nego da ih vide kako odlaze na stadion gledati utakmicu reprezentacije. O toj ljubavi - uostalom - rječito svjedoče i grafiti u gradu poprištu incidenta: “mrzim repku”.

Milanović s punim pravom veli da su “nepoznati počinitelji” poljudske cidokor-svastike “jasno i odlučno osuđeni sa svih strana političkog spektra i od strane svih državnih institucija” te da je “njihov čin naišao na prezir velike većine hrvatskih građana”. Ali, i taj iskaz o nedvosmislenoj osudi fašizma u Hrvatskoj bio bi jači i uvjerljiviji kad iza te rečenice ne bi stajao tek premijer. Zašto - eto - ne bi to pismo supotpisao i glavni crkveni arhivar Hrvatske, Stjepan Razum, koji veli da su nacistički logori u Hrvatskoj izmišljotina zlih ljevičara? Ili - recimo - predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić koji je ovog tjedna i u ovim novinama rekao da nema razlike između komunista iz otomana Krleže te fašističkog ministra i tvorca ustaške rasne politike Mile Budaka? Nema uopće dvojbe da bi ta nedvosmislena poruka o osudi fašizma bila rječitija i snažnije zazvonila u Platinijevu uhu kad bi pismo potpisali ljubitelj madridskih grobnica Davor Šuker te Joe Šimunić, čovjek koji je javno demonstrirao ljubav za stanovite slogane stanovitih ideologija sasvim bliskih svastici. Tek kad bi takav zbor društvenih vertikala i intelektualnih autoriteta podržao premijerov osamljenički napor, Platini bi dobio potpuniju sliku.

Nije pravosuđe Bijeli brijeg

A na koncu, tu je i posljednja Milanovićeva molba, etički najsuptilnija. Na samom kraju pisma naš premijer državnički obazrivo piše Uefinu velikom veziru kako se - veli - “igra mora odigrati na nogometnom terenu”. I taj glas vapajućeg razuma imao bi više šansi da bude uslišan kad bi se proširio popis potpisnika. Nema sumnje da bi ovaj zahtjev odmah i iz vlastitih ćelija potpisali Damir Vrbanović, Zdravko i Zoran Mamić, ljudi kojima je u životu išlo sjajno i bajno sve dok mrski zlodusi iz USKOK-a i DORH-a nisu odlučili igru “izmjestiti s nogometnog terena” na gostujući stadion koji im se nimalo ne sviđa: pravosuđe. Nije - istina - to pravosuđe ni Čair ni Bijeli brijeg. Prolazili su na tom stadionu gostujući nerijetko dobro, pa - eto - vele da će i Sanader izvući bod u drugom poluvremenu. Ali, ipak je ugodnije bilo našoj loptačkoj oligarhiji dok nisu morali gostovati na takvim gostujućim tratinama, dok su sami definirali i pravila i suce, dok su bili i kadije i zakonodavci te dok je u cirkularnoj ekonomiji hrvatskog nogometa javni novac postajao privatni. Stoga ne postoji prirodniji supotpisnik premijerova pismo nego što li su to uzapćena braća i njihov izvršni dopredsjednik. Jer, zamislite što bi bilo kad bi nam Platini kaznom poklopio reprezentaciju? Gdje bi onda mamićevska cirkularna ekonomija izlagala svoje izvozne artikle? Gdje bi onda naša nejaka ekonomija bildala izvoznu bilancu?

I zato s ovog mjesta možemo tek dati podršku premijeru na njegovu državničkom aktu. Aktu koji će - u to nema sumnje - u ovoj jalnoj i nesložnoj zemlji doživjeti podsmijeh, umjesto da ga sagledamo u punoj državničkoj veličini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:49