Josipović pokazao da se povjesničarima ne ostavlja povijest

Odlazak predsjednika Ive Josipovića u Ahmiće i Križančevo Selo, isprika za politiku hrvatskih vlada prema Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih, vjerojatno će biti puno više od odlaska Zorana Milanovića u Bleiburg prošlog ljeta. Svakako da će s bosanskohercegovačke strane, u Europi i SAD-u gesta biti politički pohvaljena i notirana.

Odlazak u Križančevo Selo, da je BiH nešto stabilnija, mogao bi imati pozitivan utjecaj i na bošnjačke krugove da sami, bez obzira na stupnjeve stradavanja, pogledaju svu složenost i tragediju devedesetih. Nažalost, mislim da sve neće biti ništa više od započinjanja procesa suočavanja s onim što se događalo u Bosni i Hercegovini. Hrvatska već desetak godina uopće ne razmišlja o BiH onako kako bi trebala.

Nismo se ni iz vlastite, najuže i najsebičnije, perspektive glasno suočili s kataklizmom koju je posljednji rat donio za susjednu državu. Osim u nevladinim udrugama i među rijetkim političarima i intelektualcima, još se manje glasno govorilo je li možda i na hrvatskom državnom vrhu znatan dio odgovornosti za događanja s druge strane granice.

U raspravama koje su počele dan prije najave puta sve je odmah povezano s Bleiburgom.

Podijeljena Hrvatska

Nakon jučerašnje isprike, paradigmatska je izjava Andrije Hebranga, visokog HDZ-ova političara i poraženog predsjedničkog protukandidata Ive Josipovića, čije će priznanje hrvatske odgovornosti za ratove u BiH imati negativni utjecaj na one koji su već pred Haaškim tribunalom. Zavapio je u strahu i zbog “pisanja povijesti i slike stvaranja hrvatske države“.

Doista nepotrebno, jer nisu valjda Hrvati iz BiH kojima se u Haagu sudi tamo zato što baš ništa nisu imali s događanjima u BiH. Nije ih valjda Franjo Tuđman posve nevine nagovorio na predaju?

Konačno, hrvatska strana nije kao ono što su Sovjeti bili u slučaju Katina, da godinama može tvrditi nešto, pa da se nitko ne usudi suprotstaviti takvom gledanju. S bolnim epizodama bolje je da se suočimo odmah, što prije, a ne da se čeka onoliko koliko su (morali) čekati Rusi i Poljaci.

Rasprave koje će uslijediti, jasno je već sada, pokazat će iznova koliko su Hrvati podijeljeni. Sigurno će se Josipoviću opet izvlačiti očeva 26. dalmatinska divizija i partizani, crvena Hrvatska.

Podvlačenje crte

Najvažnije je što će Josipović Hrvatima ukazati da se povijest ne smije ostaviti povjesničarima jer su oni prečesto preslabi, ali i da treba učiniti puno više nego samo slijediti politički diktat i nacional(istički) trend. Kritika se ne treba plašiti jer Hrvati se ne bi trebali ispričavati, baš kao što nikada i nikakvu ispriku bilo koga, Srba prije svega, ne bi doživjeli dovoljnom, iskrenom, takvom da se može podvući crta i pogledati u budućnost.

Onima koji na svijet gledaju u crno-bijelim bojama i ne mogu vidjeti nijanse zapravo nema pomoći. Takvih ima u svim državama, ali je problem kada su na visokim dužnostima i kada misle da se povijest piše državnim deklaracijama i da ih određuju isprike, a ne dokumenti, kada misle da se istina propisuje u Saboru, a ne interpretira po arhivskoj građi iz različitih pismohrana.

Sumnjam zato da će iznenadne isprike u Sarajevu biti puno više od simbolične geste, ali sam siguran da će psihološki biti važan korak naprijed za Hrvate. Sumnjam i da je to posljednja isprika koja će se na određeni način uputiti iz Zagreba. Ni odlazak Vladimira Putina, premijera Ruske Federacije, s poljskim kolegom Donaldom Tuskom u Katin 7. travnja 2010., na dan kada su egzekutori sovjetske tajne policije NKVD-a prije 70 godina počeli likvidaciju ukupno 21.857 poljskih intelektualaca i časnika na različitim lokacijama u blizini Smolenska, nije donio više od “žaljenja za žrtve“ totalitarizama prošlih desetljeća, baš na “mitskom mjestu“ za Poljake. Ruski premijer nije otišao dovoljno daleko za Varšavu, bojeći se optužbe za genocid.

Impresivna odgovornost

Uslijedilo je to nakon što je najprije Mihael Gorbačov 1990. priznao odgovornost NKVD-a, Boris Jeljcin donio 1992. arhivsku građu u Varšavu, nakon što je u Katinu sagrađen spomenik poginulima 1995., nakon što su ruske televizije prikazale film Andreja Wayde “Katin”.

Sada je u zrakoplovnoj nesreći poginuo još jedan poljski šef države, opet zbog i kod Katina, kao što je 1943. ratni vođa Poljaka Wladyslaw Sikorski poginuo kod Girbraltara, nekoliko mjeseci otkako je izbjeglička vlada Poljske prekinula veze s izbjeglim Poljacima zbog njihove vjere da nacisti govore istinu o katinskom zločinu.

Nakon što je pao avion s poljskim predsjednikom Lechom Kaczynskim, ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski ponašanje ruske strane ocijenio je “impresivno odgovornim”. Gesta Vladimira Putina u Katinu neće biti posljednja koju će neki ruski vođa izreći Poljacima za Katin, ali je čitav proces potreban, važan, koristan i poboljšat će odnose između dvije nacije.

Korak u pravom smjeru

Josipovićeva isprika u Sarajevu, Ahmićima i Križančevu Selu puno je više od onoga što je učinio Putin, ali iznutra, u Hrvatskoj, ni izdaleka nije dovršenje procesa. Tek moramo proći ono - i to iznutra - što su Poljaci prošli s, primjerice, Nijemcima. No, ako su do povijesnih sporazuma dolazili oni gdje su brojke stradalih daleko veće, činilo bi se da bi kod nas zacjeljenje moglo biti lakše. Izgleda za sada da to nije baš tako, ali Josipović je u Ahmićima svejedno korak u pravom smjeru.