KOMENTAR

JERGOVIĆ Ante Starčević kao hrvatski Thomas Bernhard

Smrt Dobrice Ćosića povod je da se upitamo zašto mali i nedovršeni narodi obiluju kolektivnim očevima, i zašto ne mogu bez njih

O Dobrici Ćosiću nisam pisao iz barem dva razloga. Umro je predsjednik jedne nestale države, koja je 1992. i 1993. sipala granate i mine u mojoj neposrednoj blizini, na grad u kojemu sam živio tokom cijeloga njegova mandata. I umro je pisac koji me se, kao čitatelja, nije ticao, premda sam pročitao baš svaki redak njegove romaneskne fikcije, sve provjeravajući hoće li me se već jednom dotaknuti. I nije. Neka pišu oni kojih se pisac doticao i oni koji mu se mrtvom žele narugati. Ja mu se neću rugati. Možda i bih, da živim u Srbiji.

Ali čitao o njegovoj smrti jesam. Pisanje nekrologa korisna je vježba svakomu piscu. Po nekrolozima vidimo kakav je u kojega dar. I ima li pisac dara. Na sprovode ne idem, ali nekrologe čitam, čak i kada me se jednako ne tiče pokojnik, kao ni oni što pristigoše na sažaljenje, kondolirung, karmine... Ono što je zajedničko Ćosićevim sažaliteljima i izrugavateljima jest da im je svima umro Otac. Jednima, Dobrica Ćosić je “otac srpske savremene književnosti” ili “otac moderne srpske nacije”, drugima, on je “otac postmodernoga srpskog nacionalizma”... Mnogi su, da li od jednih ili od drugih, napisali i to da je Dobrica Ćosić “otac nacije”. Naravno srpske. Bogdan Bogdanović, inače Ćosićev ispisnik, vršnjak, rođendan su slavili u nekoliko mjeseci razlike, gorko je jednom ustvrdio da je Dobrica Ćosić “otac srpske nepismenosti”. Prije nekoliko su dana tu izjavu krivo pripisali Latinki Perović.

Kao i sve zlosretne, male i nedovršene nacije, Srbi su u posljednjih dvjestotinjak godina više svojih istaknutih muževa proglasili nacionalnim očevima. Hrvati se od Srba u tome razlikuju što su brojem barem dvostruko manji, čime im je zla sreća, naravno, dvostruko veća. Tako da su, vjerojatno, imali duplo više očeva nego Srbi, ali sjetimo se dvojice najistaknutijih: Ante Starčevića i Franje Tuđmana. Starčević se u svoje hrvatsko sinovlje i kćerovlje gorko razočarao, i odrekao ga se tako što je oporučno zabranio da mu se grade spomenici, da se išta u Hrvatskoj zove njegovim imenom i da ga se sahranjuje na Mirogoju. Umro je, takorekuć, kao hrvatski Thomas Bernhard. Kako je i Starčević bio žestoki antiklerikalac, izrazito neraspoložen prema Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi i njezinim hrvatskim dužnosnicima, što je također veza s Bernhardom, Starčevićevo odricanje od Hrvata bilo je kolosalno, ali i pomalo tolstojevsko. Gubitničko. Znao je da će im nakon smrti postati zlatni telac. I da će mu graditi spomenike i svoje zapišane sokake nazivati po njemu.

Franjo Tuđman, još jedan Ćosićev vršnjak i kolega po očinstvu, tek pet mjeseci od Ćosića mlađi, stigao je kao demodirana, starodrevna očinska varijanta. Nema sumnje da je Starčević bio moderniji i liberalniji otac od Tuđmana. Vjerojatno i zato što nije imao konkurenciju. Tuđman je prizvao i tajnoga oca nacije ili oca domovine - poglavnika Antu Pavelića. S njegovim se očinstvom Hrvati nisu obračunali, niti su ga se odrekli. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Hrvatima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita. U tom neodricanju leži i glavni uzrok Pavelićevom povampirenju do kojeg je došlo nakon 1. srpnja 2013.

Osim brojnih očeva, Srbi su imali i barem jednu majku. “Srpska majka” bio je okupacijski guverner Srbije, ratni junak iz Prvoga svjetskog rata, đeneral Milan Nedić. On je, biva, svojim kvislinškim djelovanjem, sudjelovanjem u borbi protiv komunista, hvatanjem ilegalaca po Beogradu i pripomaganjem u provođenju rasnih zakona i holokausta, spasio Srbe od veće nevolje. Posljedice Nedićeva majčinstva bile su strašne, a Srbi se sa “srpskom majkom” nisu stigli obračunati. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Srbima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita.

Taj sin nije bio bezgrešan. Rat, mržnja, bijeda i fašizam, koji su, sukcesivno, poput neke grandiozne epidemije, nastupili poslije Titove smrti, posljedica su i njegove vladavine. Nesvikli na slobodu, Hrvati i Srbi su nakon smrti svoga najvećeg sina nastavili tražiti očeve, prepoznajući ih oko sebe, uglavnom u vampirskim figurama pokojnika koji su ih već unesrećili. Ili u ponekom mladom vođi, koji još, istina, nije stasao do oca - ili je toliko mlad da mu je sinovlje i kćerovlje mahom predškolske dobi, dakle upišano i nepismeno - ali narod će i takvoga, mladog oca, sačekati, ako treba i dvadeset godina, sve dok ne sazri u kućnog patrijarha.

U srpskim je novinama objavljena posljednja volja Dobrice Ćosića. Premda je tokom života, ali i u svojim romanima, bio dosljedan ateist, od svoje rođene kćeri zatražio je da ga pokopa po hrišćanskome obredu, “sa dva sveštenika kako je sahranjen moj deda Jefimije, moja majka Milka, moj otac Žika, brat Radoslav, moji vršnjaci i Drenovci, moji prijatelji...” “Hristos je bio moj Bog”, povjerio se kćeri i rekao da žali što nije stigao napisati roman o Isusovu ulasku u Jeruzalem. “Mojim tumačenjem Hristove sudbine možda sam mogao nekom rečju da dopunim Dostojevskog. O tom nenapisanom romanu, Hristu i njegovoj religiji govorim zato što svojom sahranom po pravoslavnom crkvenom običaju želim da potvrdim svoju pripadnost hrišćanstvu, svojim precima, roditeljima, svojim književnim junacima i čitaocima.”

I tako, eto, umiru bivši ateisti, partizani i komunisti, ostavljajući nas opustošene i bez Boga. Ćosićevo srpstvo se u zadnjemu času svelo na kršćanstvo. Tako to biva u očinskome konceptu nacije. Tako biva i s nacionalizmom. A tako biva i sa čovjekom koji se, unatoč svemu, našao sam pred smrću. Tu bi mi Dobrica Ćosić, možda, mogao biti i blizak, eh da nije i na tom mjestu uvjeren da je mogao “nekom rečju” da dopuni Dostojevskog. Možda i jest, ali bio bi to neki posve drugi život.

Nekrolozi Dobrici Ćosiću, bilo da su se pisci u njima ružno cerili i rugali, bilo da su pustili prigodnu suzicu, halaleći pokojniku i ono što se ne bi smjelo tek tako halaliti, povod su mi da kažem kako su mi, bez obzira na to što sam jedinac, ili možda upravo zato, uvijek bili bliži koncepti bratstva i sestrinstva. Očevi i majke mračne su, hereditarnim traumama opterećene figure, koje bi, uvijek, trebalo ostaviti u privatnoj sferi. Ne bismo smjeli imati zajedničkih roditelja, kao ni zajedničkih sinova i kćeri. Ili kako kaže europska himnica, koju Hrvati zbog nečega odlučno pjevaju samo na njemačkom: “Svi će ljudi braća biti, kćeri iz Elizija...”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:56